Da nije tragično, bilo bi zabavno to što Zoran Milanović, čovjek koji je bio premijer u trenutku ulaska Hrvatske u Europsku uniju, danas javno postavlja pitanje što je to Hrvatska dobila s ulaskom u Uniju, zatim tvrdi da je gospodarski rasla na razini Srbije, koja uopće nije u EU, a usput i prima predsjednika Crne Gore, zemlje koja se slomila da bi uspjela ući unutra i priča mu o besmislenoj europskoj naddržavi protiv koje se treba boriti.

Istovremeno, na Cetinjskom forumu, koji se upravo odvija u Crnoj Gori, razgovaralo se o mogućnosti skorog ulaska te zemlje u Europsku uniju, svim preprekama koje stoje na tom putu, i to tokom svih posljednjih dvadeset godina od proglašenja nezavisnosti do danas, aktualnim prijeporima s Hrvatskom i mogućnošću da neka od zemalja članica na kraju blokira ulazak njihove zemlje. Međutim, nikome od sudionika nije palo na pamet dovoditi u pitanje benefite članstva u EU i pričati o gubitku suvereniteta. Pogotovo to nije palo na pamet Milu Đukanoviću, višedesetljetnom ključnom čovjeku Crne Gore i onome tko je faktički i omogućio nezavisnost.

Imamo li u vidu da su i Milanović i Đukanović izrasli iz iste, nekada zajedničke partije, odnosno iz vlastitih republičkih saveza komunista, postavlja se logično pitanje tko je od njih dvojice slijep kraj zdravih očiju? Pitanje je naravno retoričko, jer je odgovor jednostavan. Zoranu Milanoviću se posljednjih godina dogodilo uporno nacionalističko, antieuropsko, pa i prorusko desničarenje, koje jedino odbijaju vidjeti njegovi zagriženi adoranti s ljevice, ali ga zato savršeno dobro vide i razumiju glasači desnice, koji su ga zbog toga i masovno podržali na izborima.

Tvrditi da Hrvatska nije dobila ništa od članstva u Europskoj uniji, pa makar kao frazu i bagateliziranje jednog projekta koji se jeste pogubio u vlastitom cinizmu i birokraciji po putu, znači izgovarati apsolutnu glupost i laž. Hrvatska je od ulaska u Europsku uniju, zakonski, infrastrukturno i novčano postala posve drugačija i bitno naprednija, sređenija i bogatija zemlja. Što se posebno odnosi na silne milijarde eura koje još uvijek stižu u zemlju iz europskog proračuna na ime oporavka od korona-krize. Ono što jeste problem i u čemu se jedinom nazadovalo, a nije nebitno, jeste činjenica povratka ekstremnog desničarenja na vlast, a proizvod je niza okolnosti. Kako domaćeg konteksta duboko sraslog s ustaševanjem iz devedesetih, tako i zbog toga što se Hrvatska, kao i svaka zemlja, morala upristojiti da bi ušla u EU, a nakon toga se mogla bez ikakvih prepreka vratiti sirovom nacionalizmu.

Stoga svatko tko želi biti pošten prema sebi i društvu kojeg predstavlja ne može takve gluposti izgovarati. Tih prednosti ulaska u EU svjesni su svi racionalni ljudi u Crnoj Gori, a među njima najviše oni koji su radili na nezavisnosti i izgrađivanju nacionalnog identiteta. I koji su, uostalom, savršeno svjesni što je alternativa s druge strane.

Jer lako je biti euroskeptik i protivnik EU kad si unutra i koristiš sve benefite članstva, a nešto je sasvim drugo kad nisi unutra i vidiš potpunu besperspektivnost. Uostalom, ne treba dalje od Bosne i Hercegovine, koja bi jedva imala koji kilometar autoputa da Europska unija nije odlučila pokloniti novce za famozni koridor VC.

Sve to dovodi nas do drugog problema, odnosa organske ljevice prema Europskoj uniji, koji je gotovo identično negativan kao i onaj sa strane nacionalističke desnice. S drugačijim argumentima naravno, ali efekt je isti. I u konačnici problematičan. Jer ako radikalna desnica, uz punu podršku Putina i Trumpa, odbacuje europski projekt u ime čuvanja nacionalnih država, koristeći antimigrantsku retoriku za pothranjivanje svih strahova deklasiranog radništva, usput budeći duhove nikad zapravo poraženog fašizma, ljevica to radi odbacujući cinizam europskog centra, birokratiziranu uniju i njihovo okretanje od običnih ljudi i radnog svijeta. Što sve jeste istina.

Međutim, tu dolazimo do ključnog pitanja. Ako ljevica vidi problem u europskom centru, koji de facto vodi EU i kojeg je radikalna desnica toliko prepala, da je on preuzeo dobar dio njihovih politika, i ako toj istoj europskoj birokraciji s pravom zamjera otuđenost od bilo kakve odgovornosti pred biračima i nedostatak demokratskog legitimiteta, zbog čega je odgovor ljevice u potpunom odbacivanju Europske unije, umjesto u tome da se ponudi alternativni koncept europskog jedinstva pa i te famozne naddržave. Tim prije što je internacionalizam oduvijek bio temeljno obilježje ljevice.

Ako je odgovor na ovo pitanje, odnosno objašnjenje izostanka takve alternativne ponude isključivo u naslijeđenim antizapadnjačkim sentimentima, a svi su izgledi da jeste, onda vrijedi isto kao i za Milanovića. Lako je odbacivati europski projekt, parlamentarnu demokraciju i sve ostale vrijednosti proizašle iz prosvjetiteljstva iz pozicije u kojoj ih nesmetano konzumiraš. To je pak puno teže raditi kad živiš pod Putinom, Vučićem, Orbanom, Janšom, Dodikom ili nekim od takvih likova.

Oslobođenje, 13.11.2026.

Peščanik.net, 14.11.2026.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Author: Dragan Markovina

Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).