Foto: Vedran Bukarica
Foto: Vedran Bukarica

Tužno se voziti kroz Bosnu i Hercegovinu, jer je skoro kompletna zemlja puna sela i gradova iz kojih su ljudi protjerani ili masovno ubijeni. Odsutnost tih ljudi se vidi i osjeća. Bilo u spaljenim i srušenim selima, bilo u onim rijetkim povratničkim kućama koje izgledaju posve izvan konteksta ostatka napuštenih sela, bilo po gradovima u kojima se energetski i vizualno osjeća pustoš. Tu pustoš uzrokovala je ideologija krvi i tla, odnosno fašizam da ga ne uljepšavamo drugim riječima. Upravo tako izgledaju i krajevi u Hrvatskoj gdje su živjeli pripadnici srpske zajednice i u kojima je uspostavljena krajinska paradržava. Krivnju za to primarno imaju srpski nacionalisti koji su te ljude povukli u pobunu i radili zločine, a potom i hrvatski koji su napravili skoro sve što su mogli da se Srbi nikada ne vrate u domovinu i da im maksimalno otežaju život, ukoliko se na to ipak odluče. U današnje pak vrijeme, kad je završeno zlatno doba suvremenog hrvatskog društva s početka 21. stoljeća, kada je zemlja bila puno pristojnija nego što je danas, dok je ispunjavala uvjete za ulazak u Europsku uniju i kad su vlast u Srbiji, sve do ovog vikenda, prigrlili presvučeni radikali, ostaci te srpske zajednice u Hrvatskoj su se opet našli pred dvostrukim udarom. Jednim iz Beograda, koji je uporno, sada kroz koncept ‘srpskog sveta’, pokušavao održavati iluziju pogubne ideje o tome kako se odatle treba upravljati svim Srbima u regiji. Drugi pak udar odvija se kroz ekstremistički proustaški pokret, koji je ušao u vlast i koji bi najradije da prisutnost Srba u Hrvatskoj, u najmanju ruku bude potpuno nevidljiva, ako ih se već ne mogu do kraja riješiti. Biti u toj poziciji zajednice koja je pala na jedva nešto više od tri posto populacije u zemlji i koji dobar dio društva hejta na svakom koraku uopće nije jednostavno. I to bilo da je riječ o običnim građanima, bilo da je riječ o onima koji ih institucionalno predstavljaju.

Najveći pak dio njih, koji imaju i državljanstvo Srbije, imao je mogućnost glasanja na izborima u Srbiji, i to samo u ambasadi u Zagrebu, kao i u konzulatu u Vukovaru. Zašto to nisu mogli ove godine i u riječkom konzulatu, kao i na prijašnjim izborima, razlog je identičan, kao i svugdje u pravom inozemstvu. Jako mali broj ih je pak iskoristio to pravo, sve skupa njih 1.016. Što je već dovoljna poruka o vlastitoj emancipiranosti od nacionalističkog projekta i svijesti da zapravo žive u Hrvatskoj i da je to jedina relevantna adresa za ostvarivanje pristojnog života.

No, uzorak je svejedno reprezentativan i znakovit, budući da se u Zagrebu i Vukovaru glasalo posve oprečno. Naime, u Zagrebu je za Studentsku listu glasalo 726 ljudi, dok ih je za Vučića glasalo 14. U Vukovaru je pak za Vučića glasalo 198 ljudi, a za Studentsku listu njih 55. Ovakav raspored glasova jasnije od svega govori kako tamo gdje se još uvijek potkrijepljuju nacionalističke iluzije i živi u uvjerenju kako će se nešto desiti i kako će se stvari naglo promijeniti, a poraz pretvoriti u pobjedu nekom magijom, ljudi i dalje ne žele odustati od samoobmana. U Zagrebu pak i ostalim dijelovima zemlje gdje su ljudi lišeni svih iluzija, glasali su za temeljitu promjenu u Srbiji, jednako zbog ljudi u Srbiji, koliko i zbog odnosa u regiji pa i zbog vlastitog položaja u Hrvatskoj, na kraju.

Problem na ovim prostorima, koji postoji generalno i ne može ga se ograničiti samo na Srbe, jeste u tome što ogroman postotak ljudi i dalje živi u devedesetima i očekuje nekakav preokret, čudo i ostvarivanje svih loših utopija, koje nužno mogu biti ostvarene samo na štetu drugih. U međuvremenu, to što su se te utopije utopile u zločinima i upropastile i njihove živote, što su se rodile čitave nove generacije ljudi koje maltretiraju s tim svojim snovima, njima uopće nije važno. Jer ne žele, niti su ikad željeli živjeti ovdje i sada, birajući radije život u mitovima i bajkama.

Manjini je sve ovo bilo jasno i početkom devedesetih, kao što joj je jasno i danas, ali je nažalost i dalje ostala u manjinskoj poziciji. Bilo kako bilo, lijepa je vijest da je izbor Zagreba u ovom slučaju pobijedio.

Peščanik.net, 28.10.2026.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).