Pišući 1977. na temu humanitarnih intervencija, jedan slavni politički filozof je rekao sledeće: „Kada se vlada divljački obruši na sopstveni narod, moramo posumnjati u samo postojanje političke zajednice na koju bi se ideja o samoodređenju mogla primeniti… Kad su ljudi izloženi pokoljima, ne zahtevamo da prođu test samopomoći pre no što im priskočimo u pomoć. Baš nas njihova nesposobnost i navodi da im pomognemo … Svaka država koja je u stanju da zaustavi pokolj ima pravo da bar pokuša to da učini.“[1]

Vraćajući se na ovo pitanje 1999, on primećuje da „najveća opasnost sa kojom se većina ljudi na svetu danas susreće dolazi od njihovih sopstvenih država, i najveća dilema međunarodne politike je upravo u tome treba li ljude u opasnosti spasavati uz pomoć vojnih snaga spolja“. Problem, tvrdio je on, nije u tome da su pojedine zemlje sklone da se upuštaju u takve intervencije, već upravo suprotno: bilo je „previše neopravdanih odbijanja da se interveniše“. Upravo je, kaže on, „ovo zapostavljanje intervencije [od strane pojedinačnih nacija], a ne pribegavanje njoj, navelo ljude da potraže bolji i pouzdaniji oblik delanja.“ I ponudio je više razloga zašto bi humanitarne intervencije izvedene pod patronatom UN-a mogle ispuniti ovaj zahtev.

Slažem se sa ovim istaknutim akademikom, koji nije (kao što ste verovatno i sami pogodili) niko drugi do Majkl Volzer. I upravo zato se ne slažem sa njegovom nedavnom kritikom naše intervencije u Libiji, napisane za The New Republic.

Volzer počinje svoj argument protiv administracije sa tri praktične teze. Prvo, nejasno je šta je svrha intervencije, pa stoga ni šta bi mogla biti završnica. Drugo, napadu nedostaje supstancijalna arapska podrška. I treće, tehnički prolazak rezolucije u Savetu bezbednosti UN ne bi trebalo da zamagli širinu međunarodnog fronta koji se protivi ovoj akciji, i u kome se nalaze ne samo oni od kojih se to i očekivalo (Rusija i Kina), već isto tako i jedan značajni saveznik (Nemačka) i dve najznačajnije demokratije u usponu (Indija i Brazil).

Mogao bih da cepidlačim oko svake od ovih tačaka, ali slažem se sa Volzerom da bi nas to odvuklo od suštine stvari. Kako on kaže, „ništa od toga ne bi bilo važno da se radi o humanitarnoj intervenciji zaustavljanja masakra.“ Ali, dodaje on, „to nije slučaj danas u Libiji.” Međutim, ovo zavisi od toga šta on podrazumeva pod „zaustavljanjem“. Kada je revolucija počela da gubi, a vladine snage navalile na istok, Gadafi je održao jeziv govor o sudbini koja očekuje žitelje Bengazija. Njegova pretnja da će ih loviti „po sokacima“ ukomponovana je sa muzikom i postala je nezvanična himna njegovih pristaša.

Mereno nepristrasnim globalnim indeksom istinoljubivosti i pouzdanosti, Gadafi bi bio negde pri dnu liste. Ali po pitanju organizovane brutalnosti, imamo dobrih razloga da ga držimo za reč. U najmanju ruku, postoji vrlo ozbiljna mogućnost masovnih odmazdi i ubijanja koji bi nadmašili pokolj u Srebrenici. To nas dovodi do suštine stvari: da li je trebalo da čekamo da pokolj počne kako bismo ga „zaustavili“, ili nam je dopušteno da intervenišemo da sprečimo humanitarnu katastrofu koja je izgledna ali ne apsolutno sigurna? Primer Ruande sugerira da ukoliko spoljne snage čekaju da ubijanje počne, može biti prekasno da se ono zaustavi pre nego što hiljade ljudi bude ubijeno. Ne razumem na osnovu čega Volzer zaključuje da, za razliku od Ruande, pretnja po nevine živote u Libiji nije dovoljno „ekstremna“ da opravda ono što radimo.

Sve u svemu, postoji dobar razlog zašto je neumitan pad Bengazija nagnao predsednika Obamu na delanje. Bil Klinton je više puta izjavio da je propust da interveniše u Ruandi bio – u moralnom i humanom smislu – najgora odluka njegove vladavine. Slažem se. Da sam ja bio na Obaminom mestu prošle nedelje, i ja bih učinio isto što i on, ne bih li predupredio sličnu mrlju na sopstvenoj administraciji. Da se razumemo, postoji šansa da se ovo ne bi desilo čak i da nismo intervenisali. Ali, da li bi bilo moralno opravdano preuzeti taj rizik?

Da, troškovi i rizici postoje. Ali dopustite mi da upotrebim primer koji je smislio jedan filozof,[2] kako bih pojasnio problem. Zamislite da ste vešt plivač koji šeta plažom. Čujete povike upomoć i spazite nekog ko se davi u vodi, tridesetak metara od obale. Iako je vrlo verovatno da ćete moći bezbedno da ga dovučete do obale, postoji i mala verovatnoća da to nećete moći, i još manja, ali ipak nezanemarljiva pretnja po vašu sopstvenu bezbednost. Takođe, znate i da niko drugi ne može da dela sa jednakim izgledima na uspeh. Da li bi bilo ispravno da samo odšetate dalje?

Još od Kanta smo upoznati sa stavom da „treba implicira moći“. Ali u nekim okolnostima, važi i obrnuto: „moći implicira treba“. Naše ogromno i neprekidno investiranje u vojne kapacitete ima širok raspon posledica za odbranu i diplomatiju. Ali ono, takođe, ima i moralne posledice. Pošto možemo da reagujemo na način na koji drugi ne mogu, nismo jednako slobodni kao oni da ignorišemo pretnje koje smo u stanju da ublažimo.

Rekavši to, dopuštam da je Volzer u pravu kada tvrdi sledeće: humanitarna intervencija je jedno, promena režima nešto sasvim drugo. Ovo je distinkcija koju pravi i Obama. Nema sumnje da je njegova zvučna i (mnogi veruju) nemudra izjava da Gadafi mora da ode, zamutila vodu po tom pitanju. Ali iako stav da će se vojna intervencija ograničiti na zaštitu civila, dok ćemo pribeći drugim sredstvima da izazovemo Gadafijev pad, može zvučati komplikovano, u njemu nema ničeg očigledno nedoslednog.

Dopuštam, takođe, da je završnica u najboljem slučaju nejasna. Postoji ne-trivijalna mogućnost da će Gadafi biti u stanju da zadrži kontrolu u dobrom delu Libije. Ako se to desi, moguće ja da smo se mi i naši saveznici obavezali da do daljnjeg branimo „Bengazistan“ od odmazde. Taj smo film već gledali. Nadajmo se da će ovaj imati bolji kraj.

 
Preveo Rastislav Dinić

Villiam Galston, The New Republic, 24.03.2011

Peščanik.net, 26.03.2011.

Srodni link:

———–    

  1. Majkl Volzer, Pravedni i nepravedni ratovi (Službeni glasnik: Beograd, 2010), prevod: Rastko Jovanović, str 144-153.
  2. U pitanju je Piter Singer, vidi „The Drowning Child“, http://www.newint.org/features/1997/04/05/drowning/