antene
Foto: Predrag Trokicić

Moguće je da ovde sve postane Pink! Na tome užurbano rade ljudi zaduženi za tamu, otvarajući neograničeni prostor Sarapi i sličnim javnim pobačajima.

Režimski mediji, na čelu sa RTS-om, stvorili su poseban svet zagađene fikcije, koji ne pristaje ni na šta manje odvratno od njih samih. Medijska zaraza će biti uzdignuta iznad orvelijanske strave, i uskoro nam sledi, ako se već ne odvija život u rimejku Životinjske farme Džordža Orvela.

Za one koji možda nisu čitali, tamo su na vlast došle svinje koje su oterale ljude, i uglavnom se preživljava, umire ili gine po apsolutnoj volji diktatora, vepra Napoleona. Naravno, taj nerast u višesatnim dnevnim govorima ubeđuje potčinjene životinje da im je bolje nego ikada u slavnoj istoriji potlačene stoke.

Agitpropovski slogan na Farmi glasio je: dve noge loše, četiri noge dobre. Valjalo je u takvu parolu nekako udenuti kokoške i ostalu živinu koja hoda na ljudski način, pa je po ličnoj volji i milosti Napoleona za njih napravljen izuzetak, neka vrsta fusnote u izreci. Krmcima su ponizno služili konji, ovce, goveda, a posebno istrenirani psi, koji su postali ubilačka pretorijanska garda vodećim svinjama.

Šta je, dakle, zajedničko našoj stvarnosti i Orvelovoj tragičnoj basni, uz neke neotklonjive paralele o načinu upotrebe moći?

Nema sumnje da je to agitprop, ili zanat koji proizvodi ubitačnu iluziju. Dve noge loše, četiri noge dobre, to je najjednostavnija formula za uspostavljanje laži kao omamljujuće vladajuće zablude. Na primer: Vučić brani Srbiju, bez njega nema napretka niti opstanka naroda. Đilas lopov, opozicija vodi u propast.

Ovo je skraćena verzija primitivnog medijskog modela, koji ni proširen nije preterano složen. Namenjen je publici dresiranoj istom porukom. Povratna veza, kao epilog kretanja proste informacije dobija se na glasačkom mestu. Kod Orvela su najpouzdaniji volovi i ovce, i oni frenetičnim aklamacijama (blejanjem, mukanjem) opravdavaju sve postupke razmetljivog vepra Napoleona.

Da bi takav sistem opstao, nema pristanka na drugačiju informaciju. Svaki izvor nečega što nije poželjno kao vest, stav ili mišljenje, moraju biti zatrti, ili bar zaustavljeni. To čine džukele, svim sredstvima koja im je dala njihova podanička priroda.

U decembru je kablovski operater Pošta NET izbacio iz svoje ponude televiziju N1 i prateće kanale.

Objašnjenje za korisnike usluga sadržano je u glupom opravdanju: istekao je ugovor sa Junajted grupom, koja te usluge, dakle i signal N1 isporučuje.

Ne bih nabrajao imena divlje kopiladi Kopernikusa, ili Telekoma, koji pod dresurom režima nisu obnovili ugovore sa vlasnikom signala N1. Neki od njih pravno ne postoje, ali se realizuju kao virtualni posednici signalnog univerzuma. Deo su grupe monopolista zaduženih za sužavanje ili potpuno ukidanje prostora za N1.

Ta vrsta otvorene cenzure, i pored svoje zloćudne usklađenosti, ima jednu ključnu manu. Pored toga što hermetizacija vladajućeg nužnika može da izazove razornu imploziju ako nema provetravanja, ipak se radi o autogolu glupog štopera. Pored N1, koji nudi informaciju krajnje nepovoljnu po kliku, ukinuti su i kanali Sport kluba. Na njima, a ima ih 10, nudi se najbolji sportski program. To je bio bolan udarac i ozbiljna uvreda za sve sportske zamlate, ljude u najboljim godinama za pripadnost glasačkom telu.

Njima su prenosi elitnih takmičenja u fudbalu, tenisu, košarci ili odbojci bili zamena za normalan, ali nedostupan život, jedno od retkih uživanja bez koga se istinski teško opstaje.

Ono jest, ljudi koji vole Vučića imaju razorno loš ukus i za opravdanje svoje nastrane ljubavi morali su da pribave sebi dovoljno iracionalnog fanatizma. Mada je teško moguće da svakodnevno višesatno gledanje u jednu njušku može da zameni vrhunske sportske prenose u visokoj rezoluciji. Bar bi to vrhovnik, kao nekadašnji drugorazredni huligan, morao da zna.

Ako je informacija oktroisana, ili ne prolazi pored cenzorske straže, možda joj valja krenuti u susret. Autor ovih redova bio je korisnik usluga Pošta NET-a sve do bezobzirne i bezobrazne seče sada nepodobnih kanala. Naravno da je sledila razbojnička naplata za nepružene usluge (otkazni rok). Ali plaćanje nekih zadovoljstava pri raskidu sa odvratnim partnerom ume da bude lekovito. Ne samo u Borči, SBB je zaustavljen i u Mirijevu, iako su stanari više zgrada potpisali saglasnost i zahteve za njegove usluge. Još nisu provukli svoj optički kabl do naših zgrada, mesecima ne mogu da prođu od vladajuće kablovske policije.

Ako nema optičkog kabla – ima satelitskog signala. Po krovovima sam se verao davnih 70-ih, okrećući antenu prema relejnom predajniku, pa šta se uhvati. Lupanje u drveno kućište televizora EI Niš bilo je obavezni postupak za popravljanje kvaliteta treperave slike.

I evo, krajem decembra prošle godine, ponovo sam bio na krovu, kao asistent majstora (agenta prodaje) iz SBB-a. Doneo je na vrh moje zgrade veliki tanjir za Total TV, prišrafio, povezao kabl i spustio ga niz stepenište.

Dobio sam N1, Novu S, solidne filmske kanale i Sport klubove. Mnogo više od onoga što mi je Pošta NET oduzeo.

Životinjsku farmu gledam retko, kao smrdljivu inspiraciju za temu, ili iščekivanje ludačke senzacije.

Pri pojavi Napoleona isključim ton i posmatram njegove neodoljive, istorijske grimase.

Peščanik.net, 24.01.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)