Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Razmatranje je mogućnosti (makar i minimalnoga) smanjivanja (već posve bjelodano neizdrživih) socijalnih nejednakosti pokazalo (u tekstu objavljenome 17. travnja) da početno ublažavanje ovih nejednakosti nužno započinje već i ozbiljnim pridržavanjem postojećih poreznih sustava. Nakon toga bi trebalo slijediti njihovo radikaliziranje, a tek potom bi se moglo prići nekim dalekosežnijim (“pozitivnim”) strategijama. Da bi ta (premda posve umjerena, ipak još zadugo utopijska) koncepcijska intervencija imala smisla, potrebna je, očito, neka vrst političke globalizacije (ako ništa drugo, onda zato da se izbjegne “bijeg kapitala”). Njezina je aporija međutim u tomu što ju se – tu i tamo, za sada – nerijetko zaziva pretežito kao uvjet mogućnosti globalne kontrole (nad bogatima, moćnima, naoružanima).

S druge strane, potreba se za političkom globalizacijom nadaje i kao svojevrsna konsekvencija spoznaje o neizdrživosti konfliktne militarne globalizacije XX. stoljeća (u tekstu objavljenome 24. siječnja 2014.). To pak znači da bi (eventualna) politička globalizacija zapravo ponavljala povijest nastanka modernih nacionalnih država koje su egzistenciju započele postupnim preustrojem represivnih aparata (uspostavom 2legalnoga monopola sile2, rekao bi Weber) – 2policijska država2 predstavljala je, naime, povijesno prvi korak prema modernim demokracijama.

O stvaranju policijske države

Nasuprot feudalnoj tradiciji, obilježenoj kaosom decentraliziranih ovlasti feudalaca (ali i crkvenih hijerarha) da primjenjuju silu (i “dijele pravdu”) na svojem teritoriju (koji nerijetko i nije bio jasno određen), moderni apsolutizam uvodi centralizaciju policijskih ovlasti. U tom su sustavu svi podanici apsolutnoga vladara, posvuda na državnome teritoriju, podvrgnuti istovjetnim policajnim i sudbenim pravilima, s izuzetkom plemstva (no i taj izuzetak postupno nestaje, premda, primjerice u Velikoj Britaniji, proces traje sve do u dvadeseto stoljeće).

Logika sustava počiva na neupitnoj ovlasti monarha da, po vlastitu nahođenju, određuje dobrobit svojih podanik(c)a; francuski kralj (nakon konsultacija sa savjetom koji je sam imenovao) svoje će odluke tako završavati lakonski sa: “Tako nam se svidjelo” (“Car tel est notre plaisir”). U engleskoj se tradiciji ova briga za podanike naziva: “good policy”, u njemačkoj pak tradiciji: “gute Polizey” – a, u provedbi, svagda pretpostavlja ponajprije (u današnjem smislu policijsku) kontrolu nad svima u državi (koja se, uostalom, tek s apsolutizmom institucijski i uspostavlja). Zbog toga se postupno uvode prezimena, adrese, kao i ostali osobni podaci podanik(c)a, te državljanstvo (kao pripadnost državi tj. monarhu) dobiva prvotno značenje.

Prve naznake ovoga modela pokazuje vladavina Maximiliana I. u Bavarskoj; u sklopu protureformacijskih nastojanja, bavarski vladar, uz podršku i savjete Isusovaca, uvodi najstrože kazne za postupke koje zabranjuje Tridentski koncil. U tu svrhu stvara do tada neviđenu mrežu uhoda čiji se izvještaji centraliziraju. No, klasični model policijske države uvodi u Austriji Josip II., u osamnaestome stoljeću, konstrukcijom prve države koja doista nadgleda čitavo pučanstvo. Ovaj model razvija potom Joseph Fouché – služeći razne (francuske) gospodare.

U SAD policijska se služba uvodi decentralizirano, po gradovima (od Bostona 1838. na dalje), pa se prije može govoriti o policijskim gradovima, no o policijskoj državi (preteča FBI, kao svojevrsne državne policije osnovana je tek 1908.). Budući da SAD nemaju pred sobom problem destrukcije feudalnih privilegija (i odgovarajuće rascjepkanosti), njihov je model i drukčije razvijan, ali, zato, proces traje preko pola stoljeća (i to na Sjeveru; na Jugu će, od prvih ophodnji za nadzor nad robovima, 1704., do suvremenih policijskih struktura, proći gotovo dva stoljeća).

Svim razlikama unatoč, policijska država označava organizacijski ustroj djelovanja političke zajednice posredstvom policije koja je:

1. uspostavljena prije svega radi “održavanja reda” u društvu;

2. djeluje na osnovi pravila koja su jedinstvena za sve podanike i svaki dio teritorija i realiziraju se birokratski;

3. policajci su profesionalni državni (ili, u SAD, gradski) službenici;

4. policijska je hijerarhija odgovorna kontroli suverena.

Političke promjene, posebice nakon Bečkoga kongresa (1814./15.) zaoštravaju političku funkciju policije u Evropi – koja se ne bavi samo “općim kriminalitetom”, nego sve češće djeluje u funkciji očuvanja vlasti (što je ranije uglavnom bila funkcija vojske), posebice protiv rastućih težnji za liberaliziranjem, odnosno demokratiziranjem postojećih režima. Opozicija se pritom načelno interpretira kao napad na državu. Zbog toga se, pobunama i parlamentarnim interpelacijama, sve više traži efektivna (sudska) kontrola nad djelovanjem policije. U Prusiji se to, primjerice, zbiva s glasovitom odlukom Višega upravnog suda od 14. lipnja 1882., kojom se uspostavlja faktička sudska kontrola nad radom policije. O različitim – socijalnim, političkim i svjetonazorskim – kontekstima u kojima se ovaj proces zbiva u ključnim evropskim državama veoma uvjerljivo piše Friedrich Hayek (“Politički ideal vladavine prava”). Uz tek nekoliko izuzetaka, tek u dvadesetome stoljeću sustav sudske kontrole nad policijom, kao osnova vladavine prava, poprima i demokratske značajke.

Kritika političke globalizacije

Sve je ovo, čini se, posebice važno kada je riječ o recentnoj raspravi u povodu mogućnosti političke globalizacije (aktualna potreba je već uvodno i skicirana). Jer, pritom, naravno, nije riječ tek o formama koje bi takav proces mogao poprimiti (u paraleli s ranijim epohama), još je važnije promotriti socijalne sadržaje koji su (potencijalno) na djelu. U tom se pogledu razlikuju dva oblika kritike globalizacije, lijevi i desni. Zajedničko im je, međutim, to što – s različitih polazišta – traže slabljenje globalizacijskih procesa, smanjivanje njihova dosega. Nasuprot tomu, čini se opravdanom teza da bi logika nosive pozicije ljevice spram globalizacije morala sadržavati zahtjev za proširenjem (i produbljenjem) globalizacijskih tendencija. Doista je, naime, nejasno kako bi se, misleći na tragu Marxa i ostalih koji su formulirali (i) danas bitnu koncepciju ljevice, govorilo o globalizaciji kakva je epohalno prezentna – u ekonomijskom, dakle tržišnom, komunikacijskom, kulturnom smislu… – a da se, programatsko-logički, ne traži i politička globalizacija.

Na samome početku ovako pretpostavljenoga ljevičarskog stajališta nužno stoji paradigmatička rečenica, napisana prije više od sto šezdeset godina u “Komunističkome manifestu”: “buržoazija je eksploatacijom svjetskoga tržišta kozmopolitski ustrojila proizvodnju i potrošnju svih država”. Kozmopolitski ustrojeno u mjerodavnome kontekstu znači: ustrojeno sa stajališta jedne koncepcije zajednice. Marx i Engels dakle sasvim jasno impliciraju da je svjetsko tržište ono koje potrebuje svjetsku zajednicu. U svakome smislu, tržište valja razumjeti kao konkurencijski uređenu razmjenu vlasničkih prava. Ta pak razmjena vlasničkih prava ne može funkcionirati bez pravne forme samoga vlasništva i zaštite prava. Ili, u formulaciji koju sadrži (u oštroj konkurenciji) možda najdosadnija knjiga iz arhiva ljevičarske programatike, Kautskijevo trotomno djelo “Materijalističko shvaćanje povijesti”: “kada god je tržište bilo šire od političke zajednice, živjelo se u krizi”. Dakle, čini mi se logičnim da bi ljevica (ali i neke druge konstrukcijski neliberalne pozicije) u situaciji u kojoj se svijet danas nalazi, morala nakon tolikih rasprava, konačno pokušati konstruirati nešto što se u tradiciji zvalo svjetskom vladom, sustavnim vrhom kozmopolisa, kako ga razumije već više od dva milenija filozofijske tradicije.

Svjetska vlada kao kontrolor globalnog tržišta

Upravo zato što metodički svagda polazi od konstitutivne situacije svjetskoga tržišta, Marx razumije krizu kao (povijesno-proizvodno nužnu) epohalnu zgodu koja samo zaoštreno podcrtava situaciju kakva je stalno nazočna. On čak, u pismu Engelsu, tvrdi da je kriza tu samo da neznalice upozori na ono što pametni vide svaki dan. Upravo su taj koloplet aktualnih proizvodnih odnosa samoproglašene lijeve teorijske pozicije, kako se čini, zadnjih desetak godina pogrešno tumačile, posebice s obzirom na političku razinu epohalnoga problema i pripadne konsekvencije.

Najčešći je primjer vjerojatno najpopularnija knjiga s te strane, glasoviti “Imperij”, Hardta i Negrija, koji je, zapravo, svojevrsna paralela Paulu Coelhu u socijalnoj teoriji, dakle jedna vrst spoznajnoga trasha (u ovome kontekstu: škarta). Knjiga je to u kojoj su lošim stilom iskazane “mudre misli”, bez odgovarajuće argumentacije, pa nastaje zapravo enciklopedija općih mjesta, dapače: frazeologijski rječnik suvremene intelektualne ljevice i nije čudo što takav proizvod okupira prva mjesta na listama prodavanih knjiga. Možda najčišća promašenost te pozicije vidi se na završetku poglavlja koje se zove “Kapitalistička suverenost” u kojemu se odjednom dospijeva do interpretacije Marxa koja počiva na krivo pojmljenoj nosivosti, odnosno krivoj shvaćenosti njegova glasovitoga dictuma iz “Kapitala III.”: “sve su dosadašnje revolucije samo popravljale državu, radi se o tomu da ju se dokine”. Kontekst Marxove raščlambe govori, baš na tom mjestu, da je prethodno nužno dokidanje kapitalističkoga načina proizvodnje.

Marxu, naime, ni na kraj pameti nije da pretpostavi kao moguće, a kamoli da ima u svom programu, ukidanje države dok još postoji kapitalistički način proizvodnje. I to je ono što Hardt i Negri naprosto previđaju. Ponašaju se kao da će se kapitalizam, zato što su ga oni ljevičarski iskritizirali, posramljeno povući u ropotarnicu povijesti i prestati funkcionirati. No, iz biti je Marxova nauka razvidno da upravo povremenost kriza poima kao znak života, tj. povijesnoga funkcioniranja kapitalističkoga sustava. Dok, dakle, funkcionira svjetsko tržište, radi se ipak o tomu da je nužno razmotriti mogućnost političke kontrole nad njime, uključujući u takvo razmatranje i nešto što bi se, u krajnjoj konsekvenciji, zvalo svjetskom vladom.

U drugoj, čini se ipak mudrijoj invektivi na ovome svjetonazorskom području, u Agambenovoj poznatoj knjizi o izvanrednome stanju, bitan je ukaz o tomu da se izvanredno stanje realizira kao permanentno stanje našega vremena stalnim ponavljanjem ukaza umjesto zakona, odnosno ukaza, ili naloga suverena kako to kaže Franz Neumann u “Demokratskoj i autoritarnoj državi” (usput rečeno, Agambenova pozicija počiva na interpretaciji Schmitta teorijski sukladnoj onoj Neumannovoj, što, izgleda, sam Agamben nije znao, jer Neumanna ne navodi). Ali, Agamben u osnovi svojih razmatranja ostaje ipak na razini nacionalne države. On govori na nekoliko mjesta o tomu da se SAD, nakon 11. rujna, pojavljuju kao moć koja se prelijeva preko granica, ali naprosto ne dolazi do jednostavnog pitanja, koje je na neki način questio facti, prije-teorijsko pitanje. Kako to da se, s dobrim razlozima, govori o svjetskome policajcu, dakle o ulozi SAD-a kao svjetskoga policajca, a da nikome ne nedostaje svjetski sud ili svjetski zakonodavac. Kako to da se, dakle, čitav svijet predstavlja u slici maloga gradića na Divljem zapadu gdje je šerif sve što vlast može predstavljati i da tomu nitko ne želi dodati logičke daljnje konsekvencije tipa svjetske vlade (i, dakako, svjetskoga parlamenta prije toga) – i opet, barem dijelom podražavajući ranije stupnjeve razvoja nacionalne države.

Potreba za svjetskom vladom

U posljednjem je izdanju Stanfordske “Enciklopedije filozofije”, Catherine Lu, profesorica iz Toronta – nevezana ideologijskim ogradama koje očito utječu na brojne autore koji se globalizacijom bave s teorijsko-političkoga stajališta – napisala veoma precizan članak s jasnim naslovom: “World government”. Rad je, u osnovi, sažetak njezine široko diskutirane knjige “Just and Unjust Interventions in World Politics”, u kojoj pokušava pokazati kako se s različitih ekonomijskih, sociologijskih, moralnih i ostalih analitičkih razina pojavljuje nužnost ustrojavanja ili barem rasprave o ustroju svjetske vlasti. Istovremeno, u nekoliko dosta ciničnih napomena, neuobičajeno ciničnih za jednu enciklopediju, autorica pokazuje kako Ujedinjene nacije – koje, usput rečeno, u Hrvatskoj i dalje (na tragu Andrassyja i Tuđmana) sustavno pogrešno prevode sintagmom Ujedinjeni narodi – tu funkciju ne mogu obaviti, ali i upozorava na to da je potreba za svjetskom vladom nešto o čemu treba govoriti.

Na razini institucijske rasprave koja je još u samim počecima, kao što i Catherine Lu primjećuje, nailazi se pritom na različite ideologijske prepreke, prije svega one koje, s ljevičarskoga stajališta (ali sve više i kod demokršćana) počivaju na veoma popularnom i do besmislenosti nepreciznom određenju neprijatelja u liku neoliberalizma. Čak se i u mnogim tekstovima s teorijskom nakanom tvrdi da je neoliberalizam pristup koji počiva na neoklasičnoj ekonomijskoj školi, pa ga se opisuje kao neku vrst laissez faire modela u uvjetima koji to “danas” ne dopuštaju, implicirajući valjda da je početak devetnaestog stoljeća dopuštao, ili dapače potrebovao, laissez-faire – o tomu postoje, kao što je poznato, i među ekonomistima različiti stavovi. Dakle, ova borba s baukom neoliberalizma ljevicu je apsorbirala do te mjere da je, izmislivši neprecizno apstraktnoga neprijatelja, izgubila puno energije boreći se s nečime što realno ne postoji, jer kada se pokuša vidjeti koji bi bio sažetak rasprave, ispada da su epohalni likovi neoliberalizma Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. To je zapravo neoliberalizam protiv kojega se treba boriti, dok se istovremeno pozitivna strana, analiza onoga što bi kritika političke ekonomije u uvjetima svjetskog tržišta trebala značiti praktički ne provodi.

I opet, već na razini uporabljenoga pojmovlja, ključni problem koji bi – sveden na racionalnu osnovu – neoliberalizam označavao jest baš nedostatak racionalnoga korigiranja (u radikalnoj varijanti: nijekanja) tržišnih “zakona”. I spram izvornoga liberalizma tu funkciju kod većine socijalističkih programa preuzima (makar i “prijelazno”) upravo država. Budući da je ovdje riječ o globalnoj, općesvjetskoj razini na kojoj – u svakoj od varijanti – djeluje neoliberalizam, i opet se rasprava vraća na pitanje o globalnoj, svjetskoj političkoj zajednici uređenoj na racionalnim zasadama (“postklasne”?) pravednosti (odgovarajuća mjesta u “Kapitalu III”. i danas postavljaju aktualno pitanje o političkim konsekvencijama i implikacijama tako često posve neosviještenih prosvjedovnih invektiva).

Kada je o “općesvjetskoj” razini riječ, valja uglaviti još dvije metodičke napomene. S jedne strane, kozmopolitizam je oznaka koja je danas dobrim dijelom izgubila smisao. Na njezino mjesto, u mnogome legitimno, u pravilu dolazi sintagma global village, koju uvodi Marshall McLuhan prije više od pola stoljeća. Razmatrajući “Gutenbergovu galaksiju” on je uveo i ovu sintagmu koja slijedi njegovu neobičnu sudbinu; McLuhan je bio iznimno popularan kada je u njegovim radovima bilo riječi o odnosima koji (još) ne postoje, a gotovo je zaboravljen sada kada je ono što pisao prije nekoliko desetljeća postalo “pukim” opisom dnevnih događaja. To je, valjda, tipično za konzumentsku kulturu, pa i na području socijalnoznanstvene bibliografije.

Za raščlambu o kojoj se ovdje radi bitno je da global village, kao koncept svjetskoga sela, predstavlja radikalno nijekanje kozmopolitske ideje, već i, logičkim, ukidanjem sustavnoga mjesta građanina. Kao što, s jedne strane, teorijski naivni Hardt i Negri govore o “Imperiju” koji ima građane, a ne podanike, što je posve neobičan koncept, tako se, s druge strane, danas (komunikacijski svakako s pravom) govori o globalnome selu koje bi, politički, trebalo imati građane (jer su svijetom proširene zajednice u kojima se prebiva u demokratskim uvjetima), što je još besmisleni koncept. Dakle, pojedinci, građani, posve su izgubljeni iz vida – što, pod drukčijim uvjetima, odgovara i Marxovoj kasnoj paradigmi. Ali, ono što se je dogodilo u suvremenoj (lijevo impostiranoj) teoriji jest to da se nekritički preuzimaju poteškoće i nedostaci kasne Marxove paradigme, prvenstveno gubitak pojedinca iz analitičkoga i programatskog fokusa, ali se ne uzima ozbiljno u obzir njegova epohalna gigantomahija, kako je to svojevremeno efektno formulirao Ernst Bloch.

SAD i privilegirano pravo odlučivanja

U knjizi objavljenoj prije nekoliko godina, koja se zove “Inclusion and Democracy”, s – i opet: indikativnim – podnaslovom “Global Democracy”, profesorica iz Chicaga, Iris Marion Young, upućuje upravo na ovaj problem. Sve se za nju svodi na, čvrsto argumentirana, pitanja o tomu “možemo li danas govoriti o svijetu bez svjetske vlade”, i “možemo li govoriti o svjetskoj vladi koja nije demokratski legitimirana”? U jednostavnim terminima s kojima ova postava problema i završava: i Napoleon i Hitler mogli su htjeti kontrolu nad svijetom polazeći od toga da su nadmoćni ostalima. Problem je u tomu što danas kontrolu nad svijetom nameću s kvazi-demokratskom legitimacijom, ali realnost te “demokracije” jest u manje od 300 milijuna građana SAD-a koji imaju privilegirano pravo odlučivanja o onome tko ima izvršnu vlast u realno postojećem sustavu kontrole nad svijetom (dakle nad ostalih gotovo sedam milijarda ljudi), naime o predsjedniku SAD. Ostalima u svijetu pak daju pravo glasa za lokalne šerife a ne za faktičkoga predsjednika svijeta. Pitanje na kraju stoga glasi: može li se, polazeći od nužnosti da se tržište ustroji tako da razmjena vlasničkih prava bude utemeljena u pravu, dakle: u zaštiti jedne političke zajednice koja ta prava (i silom) jamči, ta globalna zajednica ustrojiti na načelima koja neće biti tek ekstenzija demokracije u jednoj državi samo zato što je najjača, nego, doista, genuino globalna demokracija?

Ako je globalizacijom posredovana svjetska vlast izdanak utopije “vječnoga mira” (u naznakama nazočnoga i znatno prije Kanta, Danteova “Monarchia” to bjelodano pokazuje), njezina je prihvatljivost svakako transideologijska (premda, glavnom “u dalekoj budućnosti”). No, ako se radi o rođenju svjetske vlade iz duha kontrole nad neodrživim socijalnim nejednakostima svjetonazorski se filtar objektivno ne može izbjeći (s time da se uvodni povijesni proces konstituiranja nacionalne demokratske države transformiranjem one policijske najvjerojatnije može –mutatis mutandis – repetirati jedino polazeći od američke, a ne od evropske tradicije, jer nadnacionalna demokracija ostaje dugoročno dvojbena). Konstitutivni nedostaci lijeve teorije ukazuju na njezinu zaostalost – ali i na kompleksnost problema o kojemu je riječ (i Rawls je, uostalom, u “Pravu naroda” bezostatno napustio socijal-liberalizam “Teorije pravednosti” kako bi konstruirao – striktno političku – logiku svjetske zajednice pristojnih naroda, izostavljajući iz analize ne samo one koji su “worst off”, nego i pojedince uopće). Uputa u (rastuću) potrebu za globalnom kontrolom nad konstitutivnom nepravdom praktički svih nacionalnih društava može nedvojbeno motivirati socijalno osviještene. Ostanu li pritom u (pretežito socijalističkoj) tradiciji zastupanja internacionalizma u cilju nijekanja osnova kozmopolitizma – a to je, doslovce, svjetsko građanstvo – neće biti puno dobra iz takvih pothvata.

Banka, 01.05.2015.

Peščanik.net, 02.05.2015.