Nakon socijalne i političke diskriminacije u Njemačkoj i prisilnog izgnanstva u Sjedinjene Američke Države, Hannah Arendt u pismu svojemu učitelju i prijatelju Karlu Jaspersu od 29. januara 1946. ovim riječima opisuje prve utiske iz Amerike: ”Ovdje zaista postoji tako nešto kao sloboda i snažan osjećaj kod mnogih ljudi da bez slobode nije moguće živjeti. Republika nije prazna zabluda, a činjenica da ovdje ne postoji nikakva nacionalna država i nikakva prava nacionalna tradicija… stvara slobodarsku ili barem ne fanatičnu atmosferu. Tome treba dodati da se ljudi ovdje u velikoj mjeri osjećaju saodgovorni za javni život, što meni nije poznato ni u jednoj evropskoj zemlji. Ovdje postoji veliki političko-praktički razum (grosse politisch-praktische Verstand), kao i strast da se stvari dovedu u red (Dinge in Ordnung zu bringen) – to straighten things out – i da se ne trpi nepotrebno siromaštvo, da se usred prave ubojite konkurencije sačuva smisao za fair chance… Temeljno protivrječje zemlje je politička sloboda pri društvenom ropstvu”.

Kasnije, povodom pisanja knjige o revoluciji, kada se Hannah Arendt bolje upoznala s američkom nezavisnošću, oduševljeno piše Jaspersu u pismu od 16. novembra 1958. o američkoj revoluciji i tvorcima ustava i republike, kao što su bili James Madison, Alexander Hamilton, Thomas Jefferson i John Adams.

Interesantno je da utemeljenje američke republike nije privuklo veću pažnju u Njemačkoj. Tako Carl Schmitt, s pozicije njemačkog mišljenja državnog prava, piše: ”Američkim ustavima 18. vijeka nedostaje prava teorija ustava. Najznačajniji historijski izvori za teorijsko utemeljenje ovog ustava, Federalist, obavještavaju samo o praktičkim pitanjima organizacije”. Poznato je da je kritika ”američke ideologije” započela veoma rano u njemačkom kulturnom krugu i da je dosegla takav intenzitet koji se nije mogao naći u ostalim evropskim sredinama. Hannah Arendt, kao učenici Martina Heideggera, bilo je duboko poznato ovo raspoloženje prema Americi. Ona smatra da je uzrok takvog stava u površnom poznavanju Federalističkih spisa, kao i u tadašnjem boljem poznavanju ”antičke i moderne svjetske mudrosti” tvoraca američkog ustava u odnosu prema njihovim kolegama iz starog svijeta. Kada je Hannah Arendt bila pozvana da povodom proslave dvjestote godišnjice nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država održi uvodno predavanje na minhenskom Geschwister-Scholl-Institutu za političke nauke odbila je ponudu, s obrazloženjem da u Njemačkoj ne poznaju republikansku historiju i njene principe. U pismu Nikolausu Lobkowiczu, tadašnjem rektoru minhenskog univerziteta, od 6. avgusta 1975, ona piše: ”Koliko ja znam Federalist do danas nije preveden, a kamoli čitan u Njemačkoj. Trebalo bi, dakle, početi sa stvarima koje su za nas samorazumljive pretpostavke, a za to ja nisam primjerena i nemam volje”.

U čemu zapravo Arendt vidi razliku između američkog tipa političkog mišljenja naspram političkog mišljenja proizašlog iz evropske humanističke tradicije? Prije svega i iznad svega u lišenosti metafizičke aure svojstvene političkom mišljenju evropske humanističke tradicije. Naime, temeljna karakteristika djelovanja ”političkih” intelektualaca u humanističkoj tradiciji jeste spajanje politike i filozofije, odnosno prenošenje metafizičkih kategorija na ovozemaljski život. Filozofija je bez sumnje mišljenje realnog, ali društvena realnost i realnost filozofije nisu jedno te isto. Društvo je pluralno, prepuno različitosti i specifičnosti, a predmet filozofije tendira jednostavnosti i jedinstvenosti, pa je mnoštvo samo po sebi smetnja umu i filozofskom mišljenju. Aristotel će se tako zapitati: ”Jer zašto je postalo bezbroj stvari, a ne samo jedna: um je naime jedan” i biti zbunjen aporijom da jeste mnoštvo, a ne samo jedno. Prema evropskoj humanističkoj tradiciji, zadatak intelektualca je uređivanje politike prema uvidima mišljenja i filozofiranja. No upadljivo je, na primjer, da filozofski stavovi o Jednom i mnoštvu nisu baš adekvatni za stvaranje demokratskih vrijednosti. Naime, Jedno kao princip politike, budući da mnoštvenost u društvu ipak ne može biti sasma eliminirana, zahtijevat će da dijelovi budu jednaki cjelini, što je za Hannah Arendt jedna od mogućih definicija apsolutnog  totalitarizma. S druge strane, filozofija i kao izravna refleksija o društvu i politici izriče da ono opće, dakle država, kolektiv, klasa ili nacija, prethodi pojedincima, odnosno dijelovima. Humanistička tradicija je prije svega ”diskurs općeg dobra” kojemu su pojedinačna dobra samo odrazi, slike ili derivati onog univerzalnog i nemaju vrijednost po sebi. Drugim riječima, pojedinac postoji onoliko koliko participira u onom općem.

Hannah Arendt veoma dobro zna da je od raznih ”nacionalnih” shvaćanja vrijednosti slobode, shvaćanje koje je najbliže filozofskoj tradiciji, ono naime koje smatra da je sloboda socijalna odgovornost, odnosno predavanje samoga sebe cjelini, upravo njemačko shvaćanje (za razliku, na primjer, od francuskog, koje slobodu povezuje s jednakošću, ili engleskog koje povezuje s mobilnošću i privatnošću, ili pak američkog koje u slobodu postavlja skepsu prema državi i svakom paternalizmu). Dakle, shvaćanje one nacije koja je u modernoj Evropi imala najjače razvijeno filozofsko mišljenje i koja je takoreći zavičaj humanističke tradicije. Kako je ustvrdio njemački kulturni antropolog Werner Schiffauer u eseju Asocijacije slobode (Assoziationen der Freiheit), za Nijemce vrijedi upravo filozofsko samorazumijevanje čovjekove slobode: ”U slobodnu razmjenu, u kojoj se iskristalizirala volonté générale (opća volja), može stupiti samo onaj koji je sposoban biti odgovoran… Tek kad je ono opće internalizirano, može se i smije biti slobodan… Isto tako, mora ono opće biti realizirano u individuumu”. Pri tome anglo-saksonski socijalni poredak, stvoren izvan kontinentalne humanističke tradicije, za njemačkog humanističkog intelektualca izgleda kaotičan i neuređen, budući da ne proishodi iz jednog stožera: ”Dok francuski odnos individuuma i države izgleda kao konstruiran i racionalan, britanski izgleda kao naprosto ponikao i nepregledan: sastoji se od niza partikularnih prava, lokalnih posebnosti”. Tako je, na primjer, njemački filozof Ernst Troeltsch u djelu Njemački duh i zapadna Evropa (Deutscher Geist und Westeuropa, 1924) primijetio da je engleski ustav ”iracionalan”, ”nepregledan” i da se sastoji od običajnih prava.

U američkoj pak ”ideologiji”, odnosno sistemu kulturnih vrijednosti, koji se najmanje napajao humanističkom tradicijom i filozofijom, opće dobro može se postići samo u slobodnoj razmjeni nezavisnih socijalnih subjekata, dok se regulacija i ograničenje preko osiguranja, što odgovara evropskim pojmovima socijalne države, smatraju paternalizmom i ograničenjem slobode, a kulturna raznolikost uzima se kao garancija jakosti i obnove, nikako kao znak slabosti. Zato James Buchanan u svojim Granicama slobode (The Limits of Liberty) može i dati ovakvu tipičnu definiciju: ”Živimo zajedno zato što socijalna organizacija raspolaže dovoljnim sredstvima za postizanje naših individualnih ciljeva, a ne zato što nam društvo nudi sredstva za dostizanje transcendentalnog općeg blaženstva (transcendental common blis)”. Osim toga, kako ističe njemački filozof Thomas Peterson u instruktivnom djelu Opća i partikularna volja (Volonté Générale und Volonté Particulière), ”supstancijalno shvaćeno ‘opće dobro’, koje bi formulirali na primjer eksperti… smatralo bi se u Sjedinjenim Državama baš opasnim… Rousseau je razlikovao volonté générale od mnogih volja koja se empirijski pojavljuju. Tako može volonté générale poslužiti ponajprije intelektualcima pohlepnima za moći da opravdaju svoju diktaturu koju sprovode pozivajući se na – dakako samo diktatorima poznate – ‘prave interese naroda”’.

Hannah Arendt po pitanju opće volje izvjesno nije gajila nikakve iluzije. U svom dvotomnom posthumno objavljenom Dnevniku mišljenja (Denktagebuch) zapisala je: ”U volonté générale svako u stvari postaje svoj vlastiti krvnik”.

Važna poduka za nas ovdje i sada: sve dok našim političkim mišljenjem bude vladala humanistička tradicija, dok su Država, Kolektiv, Klasa, Nacija… metafizička bića, svoje političke probleme rješavat ćemo – metafizičkim sredstvima, poništavanjem realnosti, dakle krvnički.

 
Peščanik.net, 07.09.2012.