U kojoj je mjeri odnos teologije i politike osjetljiv i u društvima pozne prosvijećenosti, možda ponajbolje pokazuju burni odazivi na djela njemačkog egiptologa i teoretičara kulture Jana Assmanna o monoteizmu i politeizmu. Njegove studije o mentalnim, kulturalnim i političkim konsekvencama monoteizma, zasićene akribijskim istraživanjima, nailaze na upadljivo razdražen otpor, koji se bjelodano odnosi na više od egiptološko-starozavjetnih detalja.
Vraća nas tako Assmann u 13. vijek prije Krista, u kratkotrajnu i iznimnu epizodu vladanja monoteizma u dugoj egipatskoj historiji, što je često znaju nazivati “solarnom herezom”, “revolucijom iz Amarne” ili “neuspješnom reformom”, a javlja se za vladara Amenofisa IV., koji je svu različitost egipatskog sakralnog pantheona na čelu s državnim bogom i kraljem bogova Amonom sveo na vjeru u samo jedno božanstvo: Sunce. Dao mu je ime Aton. Iako je takav jedinstveni monoteistički pojam bio tuđ i odbojan vjernicima, oni su ga morali prihvatiti jer je doslovce bio nametnut. Tome su raspoloženju pripomogli kraljevi neuspjesi u ratovanju i sukob sa svećenstvom. Već za vrijeme njegova prethodnika Amenofisa III. javljaju se znakovi religijske revolucije koja nastoji predočiti Sunce kao jedno božanstvo i stvaratelja svijeta, lišena starih mitoloških vjerovanja. Zato se u Karnaku počinje podizati sunčani hram posvećen Atonu. Svejedno, tek će mladi faraon Amenofis IV. uspostaviti jedinstveni sakralni poredak jednoboštva, učvrstivši u zemlji slavljenje samo jednoga boga, Atona. Stoga mijenja i vlastito ime u Ehnaton, što označava “onoga koji je Atonu po volji”.
Protiv tog “neprirodnog” uvođenja monoteizma, te “kontra-religije”, prvi su ustali svećenici, optužujući mladog i lijepog faraona za herezu. On je pak sa svojom skupinom pristaša i dvorskih prijatelja odgovorio brutalno i neočekivano. Počeo je nemilosrdno rušiti sve hramove i spomenike, sveta mjesta i ukrasne ploče s imenima božanstava, osim onog jednog i jedinog boga Atona. Štaviše, napušta Tebu, središte Amonova kulta, i u srednjem Egiptu (Tel el Amarna), na “nedodirnutom tlu”, podiže novi grad Ahetaton. Za simbol uzima sunčev disk ili kolut, a dosadašnji – u liku čovjeka s glavom sokola – odbacuje i ukida. Znana je himna Atonu, u kojoj se Ehnaton obraća svojem bogu i zapodijeva razgovor. U njoj se uspostavlja monoteizam, prema kojem je Sunce-Aton temelj svemira, darovatelj života, ustrojitelj svega što postoji, premda ostaje nesaznatljiv u svojoj intimnoj i istinskoj suštini. Na zemlji Atonu odgovara deifikacija kralja, koji vlada svijetom i prenosilac je snage boga Atona. Budući da je otpor protiv atonske religije i u narodnim slojevima sve više rastao, Ehnaton je pred konac života napokon pokušao sklopiti mir s Amonovim svećenstvom. Njegov nasljednik Tutankamon obnovio je veze s velikim Amonovim svećenikom i vratio se u Tebu. Atonova revolucija doživjela je konačnu propast.
Assmannova teza, uz sve sadržajno bogatstvo i suptilnost izvođenja, izrazito je jasna i razgovijetna: prvi Ehnatonov pokušaj u 13. vijeku prije Krista da u Egiptu učini monoteizam obaveznim propao je na traumatičan način, ali je, analogno traumatičnim iskustvima kod pojedinaca, djelovao u kolektivnoj memoriji. Međutim, drugom pokušaju revolucionarnog uvođenja monoteizma bio je suđen veliki uspjeh. “Mojsije” je zasnovao novi monoteizam, novu “kontra-religiju”. Ta se pak u svim aspektima, od temeljnog učenja o jednom jedinom Bogu do bitnih elemenata bogoslužja (žrtve su bili prvenstveno bikovi, svete životinje Egipćana, što je djelovalo kao krajnja provokacija), postavila kao antipod prijašnjoj. Među njima nikako nije moglo doći do saživota. Kako naglašava Assmann u knjizi Mojsijeva diferencijacija, Mojsije sprovodi dalekosežno razlikovanje kojim određuje fundamentalnu strukturu jevrejske, kršćanske i islamske religije: razlikovanje između jednog istinskog Boga i mnogo lažnih idola, između uzvišenog, neprikazivog jednoga i slika koje vode u zabludu, između svjetovnih kipova i transcendentnog Pisma, između imanentnosti svijetu i transcendentnosti, između vladavine i spasenja. “Mojsijevskim diferenciranjem” u mnogim se dijelovima svijeta “politeističke religije zavičajnosti svijeta” smjenjuju patrijarhalnim, monoteističkim religijama iskupljenja svijeta. A one su po sebi, u svojoj suštini, a ne samo u rubnim posljedicama, ekskluzivne i militantne, ekskomunicirajuće i totalizirajuće. Najzad, njihova prva i najviša zapovijest glasi: ne trebaš imati drugih bogova osim mene!
Antičkim politeizmima je pojam neprave religije bio posve stran. Bogove tuđih religija nisu smatrali lažnim i fiktivnim, nego u velikom broju slučajeva vlastitim bogovima s drugim imenom. Oznaku poganstva uvodi biblijski monoteizam, koji radikalno prekida s međureligijskim, a time i međukulturnim dijalogom. Dok politeizam, bolje, kozmoteizam uspostavlja među različitim kulturama transparentnost i kompatibilnost, nova kontrareligija blokira međukulturnu prevodivost. Lažne bogove nije moguće prevoditi. Još manje slaviti. Naprotiv, valja ih ponižavati i naposljetku – uništavati. Sjetimo se, na primjer, konflikta između Pavla i Atinjana: kad Pavle dođe u Atinu, tamo mu pokažu sve svoje bogove i na kraju prazno mjesto, prostor za još nepoznatog boga. Mogao bi doći bilo koji bog, oni će ga postaviti na postojeće prazno mjesto i napraviti zatim novo mjesto za bilo kojega drugoga, dolazećeg ili budućeg boga. Grci su bili otvoreni za sve bogove. No, kaže Pavle, to neće ići, taj nepoznati bog je moj Bog i jedini istinski Bog. Svi drugi bogovi su lažni!
Jevrejska religija, koja ne poznaje zapovijest misionarstva, bila je religija samoisključivanja. Kršćanstvo i islam opredjeljuju se, naprotiv, za isključivanje drugih i sistematsko misionarstvo: kada je riječ o posljednjoj istini, jednostavno smo u opasnosti da u nju, ako ne vjerujemo, moramo vjerovati. Naravno, mržnje i rata ima i u politeističkim kontekstima. I naravno da se pretvrdi i rigidni monoteizam može omekšati recimo time da se poštuje, odnosno moli za zagovor i Majku Božju, Trojstvo ili nekoliko stotina svetaca iz kalendara. Unatoč tome ostaje dalekosežan uvid da tek monoteistička vjera u otkrovenje dovodi do krajnjih eskalacija u logikama sukoba: što učiniti s onima koji ne vjeruju u ono što je objavljeno? Što učiniti s onima koje takva monoteistička učenja ne ispunjavaju radošću i zato ne zaslužuju da budu ljudi? Što učiniti s onima koji uopće ne smatraju da je život na zemlji tako rđav i izražavaju pomisao da tek potreba za iskupljenjem dovodi do situacija iz kojih bi se rado iskupilo?
Vruće jezgro Assmannove teze, naime da monoteizam sa sobom donosi otuđenost od svijeta, štaviše, “demoniziranje zavičajnosti u svijetu”, njegovi kritičari uopće ne spominju ili je u najboljem slučaju nervozno odbacuju. Onaj ko istinu ovjerava kod transcendentnog Boga, taj se u ovom svijetu mora osjećati kao tuđinac. Prava istina je istina posve druge sfere. Exitus je exodus, ulaz u iskupljenu istinu. Upravo u kristologiji sadržana mogućnost da se postajanje Boga čovjekom misli i doživljava kao smrt Boga teološki se uvijek nanovo tabuizirala. Radikalno monoteističko-transcendentalističko stajalište kod fundamentalističkih mučenika nateže se do groteskne prepoznatljivosti. Njima je očito iznimno stalo do toga da život sada i ovdje (dolje) proglase i učine paklom. Sadašnjost se negira, a istinski život smješten je u onostranost, u život nakon smrti. Jednaku mono-teističku strukturu, možemo ovdje dodati, ima i komunizam, koji predstavlja sekularnu malformaciju kršćanstva: istinski život smješten je u svijetlu budućnost. Protiv tog masivnog obezvrjeđenja onoga unutar-svjetskog i njegovih razornih posljedica za dobar život ulagale su prigovore umne glave poput Spinoze, Goethea i Nietzschea. Jan Assmann očito gaji simpatije prema spinozističko-kozmoteističko-hedonističkim oblicima mišljenja i života, ali ipak je previše nenametljiv da svoje studije opterećuje vlastitim ispovijedanjem.
No, usprkos opsežnim studijama o monoteizmu kao donositelju i nositelju (sakralnog) nasilja, Jan Assmann će ostati u nekoj temeljnoj razapetosti. Ostat će u sumnjama, premda nastoji misliti da monoteizam i nasilje možda ipak nisu neodvojivi, da bi sublimacijama monoteizam nasilje možda mogao ostaviti iza sebe, oprostiti se od jezika nasilja: “Zašto biblijski tekstovi opisuju osnivanje i nametanje monoteističkih religija u tako nasilnim slikama? Pristaje li monoteističkoj religiji, isključivom poštovanju jednog jedinog Boga umjesto svijeta bogova, ili razlikovanju između istinitih i lažnih religija, između istinitog ili lažnog Boga, nešto nasilno? Aktualnost ovih pitanja je bjelodana, jer nije prošlost kao takva, nego je forma našeg sjećanja na nju ta koja uznemirava i usmjerava naše djelovanje. Oživljavanje religije, čega smo već nekoliko decenija svjedoci, alarmantno je povezano s nasiljem, sviješću o prijetnji, mržnjom, strahom i proizvodnjom neprijatelja na primjer. Stoga ne možemo izbjeći pitanje o mogućoj povezanosti monoteizma i nasilja.” No postoji povezanost između monoteizma i nasilja koja možda nije nužna. Paradoks je u tome da nas monoteizam oslobađa političkog pritiska, dakle i s njim povezana nasilja, upravo nasiljem, preobraćanjem i drugim mehanizmima više ili manje čvrstog uvjeravanja. Assmann se nada da je doba tih mehanizama iza nas. “Možda je i ova postmoderna svijest na pragu novog digitaliziranog i globaliziranog doba koja nas nagoni da svodimo račune o mojsijevskim osnovama našeg zapadnjačkog sveta. U ovoj situaciji je važno razjasniti da nasilje nije upisano u monoteizam kao nužna konsekvenca. Zašto bi razlikovanje između istinitog i lažnog moralo da bude nasilno? Jezik nasilja potiče iz političkog pritiska, iz kojeg upravo monoteizam želi da oslobodi. On je spadao u revolucionarnu retoriku preobraćanja, radikalne promjene i preokreta, kulturnog skoka iz starog u novo. Preko tog praga smo odavno prešli: on nema više potrebe za revnosnim zaoštravanjem”.
Pri tome optimizmu svakako nam može pomoći Goethe, koji je jednom svom pobožnom prijatelju, Fritzu Jacobiju, 6. januara 1813. napisao sljedeće retke: “Uz raznolikost smjerova mojega bića, meni ne može biti dovoljan jedan način mišljenja; kao pjesnik i umjetnik ja sam politeist, kao prirodni naučnik (Naturforscher) pak panteist, i to oboje jednako odlučno. A treba li mi, kao moralnom čovjeku (sittlicher Mensch), jedan bog, onda je i to već riješeno”.
Dakle, politeistički (i multikulturalno) se opredijeliti za zavičajnost svijeta. Nitko od onih koji misle da ovaj život i nije baš tako rđav, kako govore fanatici iskupljenja, neće se mnogo buniti ako se on nakon smrti još ljepše nastavlja. Politeisti nemaju posebnih problema s time da priznaju monoteizam – kao jednu od mnogo opcija. Monoteizmi su manje suvereni tačno u onoj mjeri u kojoj smatraju vjerodostojnim samo jednog suverena. I veliki filozof 20. stoljeća, Karl Jaspers, po tom je pitanju posve jasan: u svojoj Filozofskoj vjeri oštro i nedvosmisleno osuđuje “tu crtu apsolutnosti, proganjanja drugih uvjerenja, agresivnog ispovijedanja, inkvizitorskog ispitivanja drugih, i sve to uvijek uslijed zahtjeva na isključivost apsolutne istine.”
Peščanik.net, 26.05.2011.
