Punih sedam sati trajala je sednica Saveta Evropske unije za opšte poslove, na kojoj je trebalo doneti odluku da se Srbiji odobri status kandidata za članstvo. Odluka nije doneta čak ni posle ručka, na kom je Rumunima verovatno zastala knedla u grlu – već samo preporuka Evropskom savetu koji će konačno rešenje ovog slučaja doneti prvog dana marta.

Čitavog dana elektronski mediji pratili su pomno ovu diplomatsku dramu dok je sa lica mesta švedski ministar inostranih poslova Karl Bilt oštro tvitovao ispod klupe o „nedostatku evropskog duha” te nimalo dostojanstvenom ponašanju zemlje koja poteže „nevezana pitanja“; i to u tako značajnom trenutku kad se Evropa trudi da pogura Srbiju i Kosovo unapred. Obećali su nam status prošle godine, ukoliko prihvatimo kosovsku fusnotu a sad nas, eto, opet uslovljavaju – i to Rumunija, od svih, zemlja koja nije ni priznala nezavisnost Kosova jer tradicionalno obožava Srbiju, lidera-na-Balkanu.

Kad se Vlasi dosete: Rumunski šef diplomatije – ubrzo prozvan Sačekušesku – imao je doduše nekih primedbi na još jednu tačku dnevnog reda sednice Saveta ministara Evropske unije, onu o kosovskoj studiji izvodljivosti, jednoj od početnih faza u procesu pridruživanja Uniji – ali to mu nije uzeto u obzir kao olakšavajuća okolnost. „Rumuni pokušali da love u mutnom“, „Rumuni/Vlasi koče kandidaturu Srbije/put Srbije u EU“, „Rumunija uslovljava“… ispostavilo se da u Beogradu malo ko ima pojma ko su ili šta su Vlasi i otkud uopšte Rumunija ima bilo kakvih zahteva od Srbije. Tek će se u narednim danima notorno srpsko istraživačko novinarstvo i pripadajuće patriotske elite opsetiti da Rumunija već godinama traži od Srbije razgovore o rumunskoj manjini i Vlasima, prilično asimilovanoj – ali i još priličnije dezintegrisanoj zajednici sa severo-istoka Srbije

Kasno je sad, Rumunija je već odigrala nečasnu ulogu Benija Blanka, mladog drčnog krimosa u usponu koji će neočekivano, zbog neke nevažne sitnice, zaustaviti Karlitov put ka boljem sutra. Simpatičnom antiheroju nadomak raja publika je već bez dileme naklonjena, oprostili su mu mobsterske nestašluke iz prošlosti, život je to, takozvana realnost, idemo dalje, odslužio je Karlito svoje u zatvoru i zaslužio novi život na karipskoj plaži. A onda ga je iz mraka zaskočio neki bezvezni klinac s pištoljem i palma na pesku će ostati, avaj, samo prizor sa jeftine reprodukcije iz bolničkog hodnika.

Na svu sreću, ovog puta je Beni Blanko na vreme savladan. Srbija je dobila svoju preporuku za status kandidata a Rumuniju ko šiša. Ionako nemaju beli šengen, a i do grla su u dugovima.

Munjevita reakcija Beograda: Sa druge strane Srbija je, po običaju, munjevito reagovala. Potvrda Tadićevih reči da se „konstantno radi na rešavanju svih pitanja“ vezanih za članstvo u Evropskoj uniji, došla je negde baš u vreme dok je rumunska delegacija gutala knedle za briselskim stolom: iz Bora je u svet puštena vest da će lokalna televizija početi da titluje svoj program na vlaški jezik, na pismu koje je, eto, baš pre par nedelja usvojio Nacionalni savet vlaške manjine u Srbiji.

Doduše, najjača politička stranka Vlaha ocenila je to pismo, ali i jezik koji Srbi smatraju vlaškim – kao „bruku“, ali nema sumnje da će se malo ko uopšte osvrnuti na ovaj problem. Srbija je ubeđena da manjine ovde žive bolje nego u Evropi, Rumune i Vlahe ionako niko ne razume a i sve su to, uostalom, njihove međusobne razmirice s kojima mi nemamo ništa.

Istini za volju, čitava ta priča oko Vlaha i Rumuna, njihovih nacionalnih saveta, posvađanih političkih predstavnika i nepojamne nesposobnosti da artikulišu najmanji zajednički imenitelj za sopstvenu poziciju u Srbiji – tako neodoljivo liči na sve manjinske priče u ovoj balkanskoj zemlji čuda, a koje i dalje smrde na Miloševićeve udbaške mehanizme za hendlovanje stranog elementa u nacionalnom telu i stvaranje „naših“ Mađara, „naših“ Goranaca, „naših“ Jevreja, „naših“ Crnogoraca… potrebnih i za unutrašnje i za spoljne poslove Srbije.

Tradicija traljavosti i nebrige: I taj slavni „konstantan rad na svim pitanjima“ zapravo je u dobroj, neprekinutoj tradiciji traljavosti i nebrige, posebno ako se ima u vidu da Rumuni u svakoj prilici koja im se pruži potegnu pitanje svoje manjine u Srbiji – od učenja maternjeg jezika u školama, sopstvenih medija, političkog organizovanja, vlaške manjine (koja se manjim delom izjašnjava i kao rumunska) pa sve do spora sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja u pojedinim vojvođanskim mestima kinji rumunsko pravoslavno sveštenstvo, uz svesrdnu pomoć narodne milicije i narodnog pravosuđa. O pomoći nacionalnih medija, a samim tim i preovlađujućem stavu u javnosti, ne vredi posebno ni govoriti – svako ko se ikad kritički osvrnuo na ponašanje Srbije i zatražio neka svoja prava dobro poznaje taj osećaj uzaludnosti.

Vreme će, uostalom, pokazati šta stvarno znači program borske televizije na spornom vlaškom jeziku, a koji navodno finansira Ministarstvo kulture i medija, i to baš u danu u kom se u klinču oko Srbije sa ostatkom Unije našla nejaka Rumunija – večno na tapetu Brisela zbog fiskalne politike i korpucije. Do koje mere je Rumunima stalo da se to pitanje reši govori i činjenica da još nisu ratifikovali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU koji je Srbija potpisala 29. aprila 2008. godine.

Konačno, sva je prilika da će Evropski savet danas 1. marta Srbiji dati ono „zeleno svetlo“ iz diplomatskih fraza, i Rumuni će zauvek ostati nevažna epizoda u igrokazu o evropskoj podršci napaćenoj Srbiji. Birokratija u Briselu ima svoju agendu a ona se, nažalost, odavno ne tiče ljudskih i manjinskih prava, demokratskih procedura i političke kulture. To je već više od decenije unutrašnja stvar Srbije, tema kojom treba da se bavi srbijansko društvo i njegovi politički predstavnici, na slobodnim i demokratskim izborima izabrani da rade u službi građana. Brisel pomaže demokratsku vladu u Beogradu, čak i ako to podrazumeva da se tu i tamo pređe granica pristojnosti u zaslepljenosti predizbornim strahom od naprednjaka/radikala – a savesti lokalnog društva prepuštaju pitanja ko su Vlasi a ko Rumuni, šta žele i šta im je potrebno. U tome i jeste problem, ali u danima nacionalnog slavlja nad istorijskom pobedom Rumuna svako pitanje upućeno u tom smeru predstavljaće izdajstvo i antisrpsko delovanje.

Neizvjestan put do datuma pregovora: Ministarska preporuka tek je predizborna podrška Beogradu koji je pokazao nešto dobre volje da omogući evropskim i međunarodnim institucijama da izvršavaju svoje mandate na Kosovu. Pred Srbijom stoji nejasan put do dobijanja famoznog datuma za početak pregovora koji će biti „dugi i složeni“ što, znajući prilike u Srbiji – razarajuću korupciju i renesansu ekstremnog nacionalizma, na primer – zaista nisu prigodne floskule već predikcija decenijskog procesa, i to iz one optimistične verzije. Ukoliko u mraku ne vrebaju i neki drugi pritajeni neprijatelji.

Na tom putu ključni problem Srbiji će predstavljati želja Brisela da sa svojim najljućim neprijateljem, nezavisnim Kosovom, stvori prijateljske odnose. Ova želja uskoro će se pokazati kao uslov koji će dve zemlje teško ostvariti u bliskoj budućnosti. Bar kad je o Srbiji reč, dok „konstantno radi“ na svojim problemima, asterisk i pripadajuća fusnota neće joj biti od koristi.

 
Analitika, 01.03.2012.

Peščanik.net, 02.03.2012.