Bez panike, natpis na koricama Autostoperskog vodiča kroz galaksiju
Bez panike, natpis na koricama Autostoperskog vodiča kroz galaksiju, foto: Christian Sinibaldi

U periodu 2012-19. broj korisnika usluga centara za socijalni rad u Srbiji se povećao za 14,7%. Svaki deseti stanovnik Srbije nalazi se na evidenciji centara. Najveću grupu korisnika usluga čine materijalno ugrožene osobe. Ovim podacima bi ukratko mogli da se sažmu uspesi socijalne zaštite vladajuće partije. Tekst koji sledi je kratak vodič kroz reformu socijalne zaštite, u kojoj centri za socijalni rad imaju posebno mesto.

Neposredno po stupanju na dužnost poslednjeg ministra na čelo Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja (u daljem tekstu: Ministarstvo) 2017. godine, pokrenut je veliki projekat pod nazivom „Osnaživanje centara za socijalni rad na teritoriji Republike Srbije“. Iako se fokusira na reformu centara za socijalni rad, ambicija projekta je reforma celokupne socijalne zaštite. Među sporedne ciljeve ovog projekta spada i, kako se navodi na zvaničnoj stranici, „rešavanje svih problema korisnika“. U prvoj fazi projekta sprovedena je velika studija pod nazivom „Upravljanje ljudskim i socijalnim resursima u centrima za socijalni rad u Republici Srbiji“ (u daljem tekstu: Studija), urađen je izveštaj „Predlog mera za unapređenje normativnog okvira upravljanja ljudskim i socijalnim resursima u centrima za socijalni rad“1 (u daljem tekstu: Izveštaj) i napravljen plan izvršenja mera (u daljem tekstu: Plan). Od ostalih faza projekta zanimljiva je i ona u kojoj se sprovodi drugo veliko istraživanje pod nazivom „Procena organizacione i funkcionalne kompatibilnosti centara za socijalni rad i profesionalnih kompetenci zaposlenih u centrima za socijalni rad u pet izabranih lokalnih samouprava“ (u daljem tekstu Analiza, jer se pod tim nazivom pominje u javnosti). Ostale faze su predviđene za sprovođenje preporuka dobijenih u istraživanjima.

Pored toga što je reč o jednom od najskupljih istraživanja u socijalnoj zaštiti kod nas, zanimljiv je podatak da je posao izrade Studije i Izveštaja poveren jedinoj prijavljenoj grupi ponuđača kojima socijalna zaštita nije osnovno polje delovanja. Iako je Studija pisana od strane nekoga ko izgleda kao da nije najupoznatiji sa političkom situacijom u Srbiji, i iako je revidirana i dopunjena na zahtev naručioca (Ministarstva), u njoj možemo pronaći nekoliko bitnih kritika socijalne politike države. Odsustvo ili zastarelost normative se navodi kao prvi problem. Tu se pre svega misli na nepostojanje strateškog usmerenja u socijalnoj zaštiti.2 Kao najveći problem zaposlenih u centrima za socijalni rad navodi se preopterećenost poslom, koja je intenzivirana zabranom zapošljavanja u javnom sektoru. U Studiji i Analizi ovaj fenomen figurira kao najznačajniji uzrok nezadovoljstva poslom zaposlenih u centrima i kao prepreka u pridržavanju pravila i procedura. Logično bi bilo pretpostaviti da će ovako značajan problem biti podrobnije istražen, međutim prezentovani podaci o opterećenosti se veoma razlikuju: Studija navodi 100 do 500 korisnika po zaposlenom, dok Analiza daje skoro dvostruko veću gornju granicu opterećenja u pojedinim centrima! Na sreću, opterećenost poslom je tema dugo iščekivanog istraživanja koje sprovodi Republički zavod za socijalnu zaštitu u projektu „Unapređenje sistema socijalne zaštite u cilju osnaživanja porodica sa decom iz osetljivih društvenih grupa“, sa drugačijim metodološkim pristupom. Istraživanje je u završnoj fazi od početka 2019. godine.3 U preliminarnim rezultatima tog istraživanja, koje nam je predstavilo Ministarstvo, navodi se da je preporučeni broj kompleksnih slučajeva po voditelju slučaja 10-20, da su voditelji slučaja u proseku zaduženi sa po 117 slučajeva (kompleksnih i drugih), da socijalni radnici u proseku imaju oko 30% veći broj slučajeva od psihologa, pedagoga i specijalnih pedagoga, kao i da se skoro polovina vremena na radu troši na aktivnosti koje nisu vezane za vođenje slučaja.4 Nema sumnje da su obim posla i manjak zaposlenih značajni uzroci pogoršanja kvaliteta usluga centara i povećanja stresa i sagorevanja zaposlenih, uprkos njihovom velikom zalaganju i motivaciji za rad. Međutim, takođe je nesumnjivo da nepovoljan odnos između broja stručnih radnika i korisnika može da se ujednači smanjenjem na strani potražnje, tj. smanjivanjem broja korisnika, a ne povećanjem broja zaposlenih. Ali ne samo da ova vlast nema sluha za mere prevencije, već se principi i mehanizmi na kojima počiva i preduslovi za smislenu reformu međusobno isključuju. Zanimljivo je stoga da Studija kao veliki problem navodi neke od tih mehanizama, na primer partijsko zapošljavanje, doduše uvek koristeći eufemizme (pa je tako informisanost rukovodilaca centara po pitanju procedura popunjavanja upražnjenih radnih mesta „dosta neadekvatna“5) i nikada u kontekstu postavljanja rukovodećeg kadra.

Šta su donosioci odluka i stručnjaci u Ministarstvu zaključili iz rezultata Studije možemo da vidimo ovde: „U centar za socijalni rad ne ulazi srećan čovek, nego samo onaj koga je pogodila određena vrsta nesreće [na primer da bude zaposlen u centru?], ko je nezadovoljan, koji ne može na određen način, zadovoljavajući, da reši svoje životne probleme. 1.850 ili 1.900 radnika u centrima za socijalni rad nosi teret i ono što je konstatovano i kroz nadzor nad stručnim radom i ovom analizom: stručnjaci centara za socijalni rad preuzimaju odgovornost. Neki put se nalaze usamljeni na realizaciji ovakvog posla. Ja imam običaj da kažem: Što zapošljavanje ne zaposli, što zdravstvo ne izleči, što policija ne uhapsi, što sudstvo ne osudi, što obrazovanje ne obrazuje, što porodica odbaci, sve to dolazi u centar za socijalni rad.“ „Sve to“ su građanke i građani kojima je potrebna podrška zajednice u prevazilaženju ličnih i porodičnih problema. Ako vam ova gomila predrasuda i praznih reči podrške radnicima centra liči na zamenu teza to je zato što je reč o zameni teza. Nije situacija u centrima za socijalni rad loša zato što centri rade sa „teškim slučajevima“, već zato što je lošom državnom politikom ova veoma važna društvena institucija svedena na nešto malo više od mehanizma za kontrolu sirotinje. I nikakve akreditovane obuke na temu rada sa „nesaradljivim“ korisnicima i „menadžmenta stresa“ to neće promeniti.

Čitajući Izveštaj teško je oteti se utisku da ga je pisao neko iz Ministarstva, a ne grupa ponuđača koja je Izveštaj izradila. U Izveštaju su mesto našli biseri poput ovih: Koliko je u pogledu centra za socijalni rad dekonstrukcija uslov valjane konstrukcije entiteta sa drugačijim identitetom, i koliko bi on trebalo da bude drugačiji da bismo novu tvorevinu ponovo mogli da nazovemo centrom za socijalni rad?… Koliko bi jednoj instituciji poput centra za socijalni rad još trebalo ispuniti tovarni prostor da bi kante pukle i sadržaj se razlio na sve strane?“ Na oko 130 strana opštih mesta izlaže se istorija centara za socijalni rad u Srbiji, da bi se na poslednjih 10 odgovorilo na temu iz konkursne dokumentacije, gde se traži opis mera za unapređenje normativa koji uređuju oblast upravljanja ljudskim resursima u centrima za socijalni rad. Tu se najkonkretnije opisuju planirane reforme centara za socijalni rad, ali i drugih oblasti socijalne zaštite.

Na osnovu Studije i Izveštaja napravljen je detaljan Plan od 16 tačaka, čije sprovođenje bi trebalo da dovede do poboljšanja situacije u socijalnoj zaštiti. Tu spadaju izrađivanje nove strategije, izmene Zakona o socijalnoj zaštiti i Porodičnog zakona, uređivanje podzakonske normative i organizacije rada centara, definisanje kriterijuma zapošljavanja kadrova, itd. Svi rokovi iz Plana su probijeni i nijedna od tačaka do danas nije ispunjena. Uspešno sprovođenje mera je nespojivo sa partijskom državom. Čak i ako nova strategija bude doneta, nema osnova za nadu da će je se vlast pridržavati. Uzmimo za primer jednu drugu meru: sprovođenje obuka za rukovodeće kadrove. Za ovo su potrebni kapacitet i motivacija za učenje rukovodilaca. Oba ova preduslova su nespojiva sa trenutnim ustrojstvom društva gde negativnom selekcijom vlast najčešće regrutuje rigidan kadar, koji nema kapacitete niti motivaciju za lidersko manevrisanje i usavršavanje.

Godinu dana nakon navedenog istraživanja, u okviru istog projekta sprovedena je nova analiza rada reprezentativnih centara za socijalni rad iz pet lokalnih samouprava u Srbiji. Podsticaj za analizu Ministarstvo je našlo u ubistvima koja su se dogodila u dva beogradska centra za socijalni rad („manjkavostima“ u radu, kako ih naziva bivši ministar). Ovaj put istraživanje je platila vlada Norveške, a sprovođenje je povereno UNOPS-u. Konstatuje se da je, i pored prepreka za normalno funkcionisanje, centar za socijalni rad „relativno dobro organizovan sistem“.6 Ponavljaju se mnogi zaključci Studije i Izveštaja: povećati broj zaposlenih, osnovati specijalizovane regionalne centre za socijalni rad, kreirati službu za ljudske resurse…

Zbog nespremnosti da do kraja istraži stvarne uzroke trenutnog stanja u socijalnoj zaštiti i zbog propuštenih prilika da to stanje unapredi, jasno je da projekat nije ispunio svoju svrhu. Pored toga, projekat predstavlja veliku zamenu teza. Prvo, opisani projekti i istraživanja skreću pažnju sa malverzacija i loših politika (na primer onih koje su dovele do toga da se broj stručnih radnika u centrima za socijalni rad smanji za 13,7% od 2012. do danas). Uporedo sa istraživanjima i analiziranjima, forsirane su javne nabavke velike vrednosti, a ogromna novčana sredstva usmeravana u netransparentne infrastrukturne investicije. Drugo, tehnokratskim pristupom je skrajnut demokratski postupak u odlučivanju, u ovom slučaju o tome da li i na koji način želimo da pružimo solidarnost sugrađankama i sugrađanima kojima je potrebna podrška. Ekspertsko znanje u službi depolitizacije. To za sada prolazi kod socijalnih radnika i njihovih kolega u socijalnoj zaštiti. Bilo bi naivno verovati da je glavni razlog tome što se problem opterećenosti poslom već dugo navodi kao glavni među stručnim radnicima taj što u anketama koje su korišćene u istraživanjima nije bilo kućice za štikliranje posle koje bi stajalo: „autokratski politički sistem“. O odsustvu problematizacije pojma moći u obrazovanju i praksi socijalnih radnika u Srbiji smo već pisali, ali valja podsetiti da je to jedan od važnih preduslova smislene promene sistema. To je sistem u kome se trenutno korisnicima usluge domskog smeštaja ograničava kretanje, umesto stručne podrške radnicima u uslovima pandemije intenzivira se inspekcijski nadzor, umesto ulaganja u usluge socijalne zaštite centri rade bez socijalnih radnika…

Za očekivati je da će se sličan odnos vlasti prema socijalnoj zaštiti nastaviti. Nije važno ko će biti ministar u novoj vladi. Postavljanje na čelo socijalne zaštite u Srbiji odavno govori u prilog manjku stručnosti i višku oportunizma. Poslednja dva ministra su bili marionete, militantno-birokratski sporedni likovi skloni da nas muče lošom poezijom – Vogoni iz naučno-fantastične komedije/satire koju smo iskoristili za naslov ovog teksta. Nadamo se da će nas novi Vogon na čelu socijalne zaštite bar poštedeti poezije.

Autor je socijalni radnik.

Peščanik.net, 21.10.2020.


________________

  1. Studija, strana 121.
  2. Poslednja strategija razvoja socijalne zaštite je doneta 2005.
  3. U izveštaju o radu ove institucije za 2018. navodi se da bi finalna studija sa preporukama trebalo da bude objavljena u martu 2019. godine, dok se u izveštaju o radu za 2019. navodi da je izveštaj sa istraživanja sa nalazima i preporukama izrađen, ali da se informisanje stručne javnosti (bez obrazloženja) odlaže za 2020.
  4. Čabrić, S. (2019) Ključni dometi i naredni koraci u unapređenju ljudskih resursa u sistemu socijalne zaštite u Srbiji, [PowerPoint prezentacija] Konferencija: Unapređenje ljudskih resursa u sistemu socijalne i dečje zaštite, 24. oktobar, Beograd.
  5. Studija, str. 24.
  6. Analiza, str. 129.