Njonjo Jandroković ne podnosi nepravdu. Blago je popizdio što je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa otvorilo predmet protiv njega, jer je na utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije u Berlinu, na koju je putovao Vladinim avionom, poveo sina.

Postupio sam jednako kao i na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru 2022., usplahireno je tumačio na konferenciji za štampu. Osim njega, tada su članove obitelji, s rezerviranim mjestima u Vladinu zrakoplovu, vodili predsjednik Vlade i predsjednik Republike – Andrej Plenković sina, a Zoran Milanović suprugu – pa Povjerenstvo nije reagiralo.

Ako se u Katar moglo, zašto se u Njemačku ne može? Zašto ga se ovako mučki demonizira ako on, Nonjo Jandroković, predsjednik časnog Sabora RH, smjerno slijedi dosad utvrđenu praksu? Ima li netko nešto lično protiv njega?

„Volio bih da predsjednica Povjerenstva kaže“, kazao je Njonjo, „kako to otvara postupak protiv jednog dužnosnika koji je postupio kao i drugi protiv kojih nisu pokrenuti postupci. Koja je to logika, ako je to do jučer bilo u redu, a danas nije u redu? Koji su to standardi – da se jedni standardi primjenjuju na predsjednika Sabora, a drugi na predsjednika Vlade i Republike?“

Pa još: „Ne razumijem koji su razlozi da je Povjerenstvo otvorilo postupak protiv mene, a nije protiv drugih. Moje je mišljenje da ne treba otvoriti protiv drugih, ali ako je otvorilo protiv mene, treba i protiv njih.“

Njonjo se, shvatili smo, energično zalaže za jednakost. Ali za jednakost s ostalim pripadnicima vladajuće garniture, a ne s tzv. običnim građanima, koji na Europsko nogometno prvenstvo, dakako, ne mogu putovati Vladinim avionom, a kamoli još i voditi djecu.

Mogli bismo to, pretencioznosti radi, nazvati Njonjinim paradoksom, no stvar je davnih dana apsolvirana, a efektno ju je ilustrirao još dobri stari Orwell u svojoj zoografskoj prozi, kada je čuvenu Sedmu zapovijed iz početne dionice romana – „Sve su životinje jednake“ – u završnici preoblikovao u parolu: „Sve su životinje jednake, ali neke su životinje jednakije od drugih.“

E, Njonjo se sad zalaže za jednakost među jednakijima, za ravnopravan tretman vladajućeg šljama, ne dopuštajući da ga se iz tabora jednakijih šutne među jednake. Molim da moj slučaj razmatrate jednako kao i slučajeve onih koji su jednakiji od vas, jer me u protivnome izjednačujete s vama, umjesto s njima! Njonjo ne pristaje da bude deprivilegiran unutar kluba privilegiranih. Napokon, previše je pasjih sinova morao zgaziti da bi se dokopao toga statusa.

Nišanske sprave medija i Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa trebaju dakle biti naštimane jednako kao što su bile naštimane kad se putovalo u Katar 2022. Nema nikakve logike, upozorava Njonjo, da se standardi utvrđeni u Kataru 2022. mijenjaju kad je riječ o Njemačkoj 2024.

No, zašto je za Njonju upravo Katar 2022. prijelomna historijska točka prema kojoj smo se dužni orijentirati? Zato što su tada, uz njegovo mladunče, Vladinim zrakoplovom putovali Plenkovićev sin i Milanovićeva supruga? Pet godina ranije, međutim, u srpnju 2017., iz ureda predsjednika časnog Sabora RH medijima je poslano saopćenje u kojem između ostaloga stoji:

„Uobičajena je praksa da najviši državni dužnosnici, pa tako i predsjednik Hrvatskog sabora, mogu povesti nekoga od članova obitelji na protokolarna i službena putovanja, ako to ne izaziva troškove za državni proračun.“

Nonjo je reagirao u pisanoj formi jer su se novinari rastrubili o tome da je, putujući Vladinim avionom na finalni meč teniskog turnira u Wimbledonu, gdje su nastupili Marin Čilić i Roger Federer, poveo sina. Suputnici su mu bili Janica Kostelić, tada tajnica Državnog ureda za sport, te ministri policije i financija, Davor Božinović i Zdravko Marić, bez potomstva.

„Uobičajena praksa“, prema tome, ustalila se znatno prije Katara 2022., a budući da u Wimbledonu 2017. nije bilo olakotnih figura poput Andrejeva sina ili Zoranove žene, Njonjina žalopojka povodom Njemačke 2024. mogla je biti intonirana i ovako: Zašto mi se prigovara ako se strogo pridržavam običaja koji sam osobno utvrđivao? I u nastavku: Ako je nešto i jučer i prekjučer bilo u redu, nije li red da zauvijek bude u redu?

Ne računamo li markantnije primjere, kojima se u kasnijoj fazi moralo baviti tužilaštvo – recimo onaj iz 2004., kada je premijer Ivo Sanader državnim avionom putovao u službeni posjet Malti, ali je svratio preko Londona da bi njegova kćerka stigla na ljetnu školu glume – teško da je „uobičajenoj praksi“ itko pridonio više od Njonje Jandrokovića otkad boravi na visokoj političkoj funkciji. Wimbledon, Katar, Berlin… svako malo se čovjek opskrbi sendvičima i navijačkim rekvizitima, spakira djecu i utrpa ih u Vladin zrakoplov. Ili već negdje drugdje.

Gdje drugdje?

U srpnju prošle godine iz ureda predsjednika časnog Sabora RH medijima je poslano sljedeće saopćenje: „Predsjednik Sabora Gordan Jandroković nema nikakve veze s navedenim predmetom, niti je na bilo koji način utjecao na njegovo rješavanje.“

Njonjo je reagirao u pisanoj formi jer su se novinari rastrubili o tome da je njegova 28-godišnja kći ostvarila upis založnog prava na nekretnini, i to preko predsjednice Općinskog građanskog suda u Zagrebu, iako je u to vrijeme trajao generalni sudački štrajk, kada su takvi postupci – za ostale građane, razumije se – bili obustavljeni.

U zemlji bogatoj sivim zonama, kakva je Hrvatska, asortiman povlastica je praktički nepregledan. Za one jednakije, koji se srčano i principijelno bore za jednakost unutar privilegiranog klana, to je svijet samorazumljivih standarda, „uobičajene prakse“, pred kojim nestaju sve političke i ideološke razlike.

„Je li klinac trebao ići s tatom?“ pita se Zoran Milanović u vezi Njonjina posljednjeg slučaja, pa žustro odgovara: „Da, trebao je!“ A pritom vjerojatno razmišlja o tome kojim bi transportnim resursima u vlasništvu države mogao oplemeniti ovogodišnje ljetovanje, kao što je onomad vojnim helikopterom aterirao na Mljet.

Guzonjin sin u Vladinom zrakoplovu utoliko je samo slikoviti podsjetnik na naše stanje, a ono je takvo da je savršeno svejedno je li Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa otvorilo Njonjin predmet i kakvu će odluku u tom predmetu donijeti.

Nije, naime, pravo pitanje što radi Njonjin potomak u državnome zračnom prometalu, već zašto je u njemu Njonjo, kojem hrvatski porezni obveznici, mada ih nitko nije pitao za dopuštenje, masno plaćaju da bi u Njemačkoj „bodrio naše momke“ i ugradio se kao korisnik počasne lože u jedan nacionalistički ritual. Pošto je ta perverzija pretvorena u „uobičajenu praksu“, famozno Povjerenstvo – poput institucije izašle iz Kafkina romana – propituje je li u okviru legitimirane abnormalnosti došlo do kakve devijacije.

Neprelazna distanca između jednakih i jednakijih u svakom slučaju ostaje ista. S jedne strane prosječan Hrvat koji uz kriglu piva u mjesnome kafiću, s pijanim i krezubim kompanjonima, s majicom u kariranom dezenu, demonstrira svoje rodoljublje urlajući u smjeru televizijskog ekrana, a s druge onaj koji o njegovome trošku leti ka svečanoj berlinskoj loži, ugodno odlijepljen od sure životne realnosti, na nekih desetak tisuća metara od zla.

Nema šanse da će Njonjo i pripadnici Njonjine sorte aterirati uz pomoć neke mirnodopsko-demokratske procedure. U tom fatumu po svemu sudeći leži i korijen sporenja među novinarima oko toga je li tekućoj aferi dat primjeren ili neprimjeren medijski značaj. Publicisti su pravo na korištenje Vladina aviona samo različito tumačili, ali radi se o tome da se on sruši.

Novosti, 21.06.2024.

Peščanik.net, 22.06.2024.


PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.