Neko bi trebao da se upusti u projekat koji bi na jednom mjestu nakupio priče, misli, psovke i izreke sarajevskih taksista. Svaki put kad odem u Sarajevo, vratim se sa nekom pričom vezanom za taksiste, često pokupljenom tokom vožnje sa aerodroma, u prvoj minuti boravka. Tako i ovaj put: vozio nas je taksista preko Lukavice, tzv. “Istočnog Sarajeva” (čemu smo se takista i ja zajednički podsmijevali). U grad smo trebali ući preko Vraca, ali tamo se bilo zaglavilo, te se taksista na onoj uzbrdici okrenuo i pošao drugim putem, meni nepoznatim – krenuo je prema Trebeviću, a onda negdje skrenuo nizbrdo – od kojeg su se uzbrdo odvajali slabo asfaltirani putevi. Pogled uzbrdo, prema predjelima gdje su onomad bili rovovi, inspirisao ga je da mi ispriča priču o svom jaranu koji je u gradu pokupio neku babu (“Srpkinju”) i povezao je uzbrdo na ovu stranu. I vozio je gore, sve više i više, nestalo i asfalta, da bi na kraju jaran stao i rekao babi: “Ne može, baba, dalje – vi ste na nas odavde pucali.” A baba – koja je, po mom taksisti, bila “onako, fakin” – će ti na to: “Pa, prestali smo.”
Babina rečenica se, naravno, može protumačiti na više načina. S jedne strane, može biti izraz ruralnog cinizma: pucali smo, prestali smo, i šta sad hoćeš? A drugo tumačenje je pragmatičnije i, možda, ljudskije: pucali smo, prestali smo i sad život i biznis teku dalje i šta sad možeš – što je učinjeno, ne moze se raščiniti, što ono rekla Lady Macbeth. Ali u srcu bilo kojeg od ta dva tumačenja stoji pretpostavka da se rat završio kad se prestalo pucati. Svi znamo da je u današnjoj Bosni mir zapravo nastavak rata drugim sredstvima, što ono rekao Pirke, i da će za kraj trebati mnogo više od prestanka pucnjave ili priče o pucnjavi.
Jedan od načina je, naravno, bistrenje odgovornosti i sklapanje historijskog narativa koji ne bi služio u propagandne svrhe, nego bi omogućio da se sve to racionalno provari, da se razumije kad je šta kako i zašto bilo. Znamo, također, da od toga nema skoro ništa, sve dok djeca u školama uče paralelne, međusobno isključive historije od ameba naovamo. A oni koji ne mogu naučiti od historije, osuđeni su na njeno ponavljanje, što ono rekao Santayana, američki filozof.
Činilo se, ne tako davno, da je Obama, američki predsjednik, na dobrom putu da omogući Americi i Amerikancima da nešto nauče iz osam godina bushističke historije i s tim vezane histerije. Opštenarodni moralni kal, u kojem smo se ovdje našli jer smo kao Amerikanci neizbježno stajali iza Bushovih nedjela, laži, invazija, otmica, mučenja i zločinačke nesposobnosti, zahtijevao je i zahtijeva debushifikaciju koja bi mi omogućila neku vrstu pročišćenja. Tako je Obama na samom početku svoje vladavine obećao da će zatvoriti Guantanamo Bay, prekinuo je veze sa mračnim privatnim kompanijama, kao što je Blackwater, koje su pod ugovorom sa CIA i drugim vladinim agencijama učestovale u nedjelima u Iraku, izjavio je da Amerikanci više neće nikoga mučiti, bio je spreman da u opticaj pusti dodatne fotografije iz Abu Ghraiba – možda čak i par hiljada njih. Nekolike komisije su objavile izvještaje o sistematskom mučenju i komandnoj strukturi koja je iza toga stajala, na čijem su vrhu bili Rumsfeld i Cheney i Bush i koja je, recimo, zahtijevala od mučitelja da iz zatvorenika iščupaju priznanja koja bi potvrdila navodnu vezu između Saddama i Al Qaide. Po novinama se čak povlačila i mogućnost podnošenja tužbi protiv službenika i funkcionera u Bushovoj vladi, na čelu sa Rumsfeldom i Cheneyem, tom dvojicom nepatvorenih, iskrenih sociopata.
Ali mrka je kapa rasvjetljivanju tog mračnog perioda američke historije. Obama se tako predomislio u vezi fotografija koje pokazuju mučenje zatvorenika i blokiraće njihovo objavljivanje, pošto “ne bi ničim doprinijele našem razumijevanju onoga što je u prošlosti urađeno od strane malog broja pojedinaca.” Dodao je i da bi najdirektnija posljedica objavljivanja fotografija bilo dalje raplamsavanje anti-američkih mišljenja te tako i dovođenje američkih trupa u veću opasnost. Obama je tako izrekao nešto što je moglo izaći iz Rumsfeldovih ili Bushovih usta – npr. “mali broj pojedinaca” odgovornih za nedjela, iako su zvanične vladine komisije zaključile i objavile da su naredbe stigle sa samog vrha. I ne samo to: izgovor da bi istina mogla naštetiti ratnom naporu je bio često upotrebljavan u doba rata u Vijetnamu, kad je Nixon pokušavao da blokira fotografije pokolja u My Laiu ili tzv. Pentagonske dokumente koji su sadržavali historiju rata do tog trenutka. Istina bi, tako, naštetila Amerikancima, a razumijevanje logike i metoda zločina nisu vrijedni te štete, koja se, uzgred budi rečeno, ničim i nikako ne može procijeniti. A sad kad smo, eto, prestali, život teče dalje, rat se nastavlja, pred nama su novi napori, hvala i doviđenja.
Obama se predomislio zato što je primarni zadatak svake vlasti da zaštiti sistem i održi situaciju koji joj omogućavaju da bude na vlasti. Potreba za istinom ili bilo koji drugi etički zahtjev u tome igraju minimalnu ili nikakvu ulogu. Obama tako ne štiti vojnike na frontu nego isti onaj sistem – političare, birokrate, generale, špijune – koji je te vojnike poslao, besmisleno, na front. Objavljivanje fotografija – objavljivanje istine – neizbježno bi doveo do ponovnog preispitivanja odgovornosti mnogih onih koji su u te zločine upetljani od samog početka i koji se nikako ne mogu odvojiti od sistema. Sad kad su, šatro, prestali, nema razloga da se opet time bave. A to što građanstvo ima pravo da zna, zato što ima pravo da odluči da li da učestvuje u takvim projektima, igra mnogo manju ulogu. Ono što je blokirano nisu samo fotografije iz Abu Ghraiba, nego pravo i dužnost demokratske javnosti da propituje i poziva na odgovornost vladu koja joj, u svakoj demokratiji, mora biti odgovorna.
Nalik na babu iz priče mog taksiste, Obama je odlučio da, sad kad smo, eto, prestali, nema druge nego da se nastavimo uzbrdo voziti. Ali šta ćemo kad stignemo do kraja? Kako ćemo ovaj rat završiti?
BH Dani, 22.05.2009.
Peščanik.net, 23.05.2009.
