Dvije zanimljive vijesti objavljene su u hrvatskim novinama istoga dana. Najprije smo pročitali kako Sjedinjene Države poklanjaju Hrvatskoj vojsci stotinu i pedeset polovnih transportera i patrolnih vozila vrijednih jednako toliko milijuna dolara: ravno stotinu svojih terenskih Humveeja, trideset oklopnih vozila tipa MRAP i dvadeset lakih oklopnjaka M-ATV Amerikanci će povući s Bliskog istoka, pohvatati u njihovim prirodnim staništima u Kuvajtu i Bahreinu, potrpati u Herculese i prebaciti u Nacionalni park Croatia, da veselo trčkaraju ličkim pustinjama, slavonskim stepama i dalmatinskim savanama.
Nejasno je, međutim, što će Hrvatima oklopna i patrolna vozila. Istog dana pročitali smo, naime, posve bizarnu i svugdje osim u Hrvatskoj slabo vjerojatnu stvar: prema novom Zakonu o obrani, izglasanom nedavno u Saboru, u slučaju terorističkog napada neprijateljske oružane sile na teritoriju države čiji je suverenitet po Ustavu dužna braniti, Hrvatska vojska nema zakonsko pravo uzvratiti vatru niti uopće borbeno djelovati!
“Uporaba Oružanih snaga u situacijama koje zahtijevaju borbeno djelovanje protiv zrakoplova ili plovila što narušavaju suverenitet Republike Hrvatske i nacionalnu sigurnost, uređuje se posebnim zakonom”, kaže novi Zakon o obrani u svom članku 57. A kako “posebni zakon” još nije donesen – i ne zna se kad će – u slučaju upada, metnimo, srpskog nosača vazduhoplova u naše teritorijalne vode, ponosni stražari hrvatskog suvereniteta po Zakonu o obrani mogu samo strogim glasom vikati u megafon.
– Posljednji poziv plovilu SRM-714: smjesta napustite hrvatske teritorijalne vode! – apelirat će hrvatski mornarički časnik s palube patrolnog broda, gledajući neprijateljsku topovnjaču kako bezdušno kolje hrvatske valove oko Visa. – Ponavljam: odmah napustite hrvatske teritorijalne vode!
– Inače šta? – drsko će na to neprijateljska živa sila.
– Nema nikakvog razloga za takav ton – uvrijeđeno će odgovoriti hrvatski časnik, pa sjesti i sročiti odlučnu i oštru predstavku hrvatskom Saboru i Vijeću sigurnosti UN-a.
Oružane snage Republike Hrvatske, ukratko, imaju jednaka ovlaštenja kao svojevremeno slavni UNPROFOR, najveća vojna sila u cjelokupnoj svjetskoj povijesti paintballa.
– Jebaćemo vam majku kad dođe posebni zakon! – suznih će tako očiju, u pravednom gnjevu, prijetiti hrvatski borbeni piloti, nemoćno iz cockpita gledajući golemi stup crnog dima na mjestu gdje su do maločas zastupnici hrvatskoga Sabora glasali o amandmanima na prijedloge Zakona o izmjenama i dopunama posebnog zakona o uporabi Oružanih snaga.
Dok se, naime, u sabornici okupio kvorum, dok su saborski odbori pripremili materijale, opozicija izrecitirala svoje amandmane, a zastupnici izglasali svako pojedinačno “protiv”, već se zemlja Srbija historijski konsolidirala i okupirala Europsku uniju do Karlobaga.
– Puče prijedlog, amandman, izmjena, dopunaaaa… baci bombu, goni bandu, protiv zakonaaa! – pjevat će dolje hrvatski dragovoljci, sve čekajući Posebni zakon kao onomad američku Šestu flotu.
Bolje bi bilo, jebiga, da su nam Amerikanci, umjesto onih silnih oklopnih tamića s nekog bliskoistočnog buvljaka polovnih auta, poklonili Zakon o obrani, makar i onaj njihov, rabljeni. Pa da hrvatski vojnik, baš kao i američki, zna što u slučaju da podmukli srpski ili, metnimo, arapski teroristi napadnu domovinu. Da su, eto, iz onih golemih Herculesa na Plesu iskrcali stotinu i pedeset paragrafa zakona o uporabi oružanih snaga, posljednji krik američkog vojnog zakonodavstva. Dobro, pretposljednji, ali nama još uvijek sasvim dobar.
Robusnim američkim Humveejima i lakim pustinjskim oklopnjacima iz američkih baza u Bahreinu, Kataru i Kuvajtu na vojnom će poligonu u Slunju ionako biti kao Titovim nesvrstanim zebrama, gnuovima i slonovima na Brijunima. Nije ta limena zvjerad boje pijeska, savršeno prilagođena životu u vrelim afganistanskim pustoravnima, navikla na našu vlažnu klimu, ne zna se ni kako će se ovdje ponašati, ni što će uopće jesti: nema ovdje široke pustinje za izviđanje, patroliranje i lov na muslimanske svatove i arapsku djecu.
Preostat će nam na kraju, vidjet ćete, samo da ih milosrdno vratimo u njihova prirodna staništa. Da s oznakama Hrvatske vojske i čipovima NATO-a slobodno jure Bliskim istokom, sve po posebnom zakonu o uporabi Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Hrvatska se, najzad, ne brani u Zagrebu, na Velebitu, Visu ili u Čavoglavama, već – shvatili ste – u Bahreinu i Kuvajtu, u Afganistanu i Iraku. Zato su Sjedinjene Države Hrvatskoj velikodušno poklonile pustinjsku skalameriju, zato Hrvatska nema zakon koji regulira što joj je raditi kad srpski ili, metnimo, arapski dobrovoljci krenu preko izvora.
Hrvatski Sabor nema ništa s tim, to je unutarnja stvar Sjedinjenih Država, regulirana američkim zakonom o obrani: čujte srpski dobrovoljci, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Siriji!
Globus, 07.08.2013.
Peščanik.net, 08.08.2013.
