Fotografije čitalaca, Stojanov Dušan

Fotografije čitalaca, Stojanov Dušan

Načelno, smisao je obilježavanja obljetnica važnih, “povijesnih”, zgoda ponajprije u njihovu (ritualnome) aktualiziranju. Ova je aktualizacija pritom, uglavnom neosviješteno (a u skladu s izvornim značenjem termina), dvojako postavljena – kao osuvremenjivanje prošlosti (podsjećanje na nju) i njezino odjelotvorenje (“učenje” od nje). Takvi (socijalni, politički, ideologijski, vjerski, itd.) rituali mogu, međutim, biti funkcionalni tek ako postoji elementarno suglasje o povijesnim činjenicama koje su povod proslavi/komemoraciji (interpretacijska je suglasnost doista teško dostižna u većini suvremenih društava).

U situacijama u kojima ove pretpostavke nisu na djelu, svečana će obilježavanja nužno prelaziti u (svjetonazorski) kič. Uz dobro znane estetičke odrednice, kič, naime, prije svega karakterizira nakana da nadomjesti umjetnost, premda umjetnost nije, riječju: kič se izdaje za nešto što, zapravo, nije. Odatle slijedi i odsutnost mogućnosti (različitoga) interpretiranja, jer kič nameće jednoznačne spoznajne odrednice, uvjetujući omasovljenje svoje publike. U domeni socijalnih rituala to pak znači preuzimanje (obvezatnih) znakova za uporabu izvan originalnoga konteksta – primjerice, izvorno mađarskih uniformi kao “odora hrvatskih povijesnih postrojbi”. Ili, svojevoljno preuređivanje izvornih znakova kako bi ih se prispodobilo suvremenim potrebama; najbolji je (i svakako najglomazniji) primjer za to ponovno postavljanje konja s banom Jelačićem na glavni zagrebački trg, marom HSLS-a i zagrebačkih građana, 16. listopada 1990. Skulptura je pritom, naime, zarotirana za 180 stupnjeva, tako da Banova sablja više nije usmjerena sjeveru, dakle: prema tradicionalnim mađarskim neprijateljima (jer je slaba Hrvatska 1990. trebala mađarsku podršku), nego prema jugu (prema “blitvarima”, valjda). U nacionalnoj euforiji (nikako specifičnoj za Hrvatsku) ove, evidentne, manipulacije gotovo i nisu zamijećene (a činjenica da ima društava koja perzistiraju i pod još masivnijim nanosima kiča – obje nacionalne skupine u Skopju, primjerice – ne tješi naročito) .

Povijesna revizija

Slično se je ovih dana diljem Evrope zbivalo i s obilježavanjem “kraja II. svjetskog rata”. U najboljoj maniri podgrijanoga hladnog rata, Zapad i Istok su se opet takmičili u kičastome prisvajanju bolje prošlosti za dnevno-promičbene potrebe. Kič je ovdje egzerciran ponajprije ekstrakontekstualnošću rečenih priredbi, miješanjem raznorodnih simbola kako bi se postigla ljepša slika, te obilatom povijesnom revizijom. Zapadni se je politički kič aktualizirao na povijesnoj Westerplatte poglavito stoga što:

– je bio posvećen obljetnici kraja svjetskoga rata (koji je doista završio tek četiri mjeseca kasnije na Dalekome istoku);

– je faktički kraj rata u Evropi slavljen na mjestu na kojemu je rat započeo (umjesto u Berlinu, što bi bilo logično);

– je eurocentrični naglasak – koji je pojačao genius loci et temporis – doveo do (posve opravdanoga) insistiranja na Rusiji kao remetilačkome čimbeniku današnjega mira (u Evropi), uz (posve neopravdano) izostavljanje agresivnih akcija SAD i saveznika u drugim dijelovima svijeta (od Afganistana do Libije), te podsjećanje na samo jednoga evropskog okupatora u posljednjih sedamdeset godina (Zapadni okupatori, naravno, nisu bili spominjani);

– svečanosti prisustvovali pretežito najviši predstavnici država koje 9. svibnja i ne smatraju danom oslobođenja (Poljske, Ukrajine, baltičkih država, pa, dijelom, i Hrvatske).

Sveruska je parada u Moskvi, dva dana kasnije, ponosno nastavila dugu tradiciju real-socijalističkoga kiča ne propuštajući prigodu za kičersko aktualiziranje, jer:

– su kotrljanje i let tisuća ratnih sprava i desetaka tisuća ratnika (i veterana) asocirali na sve drugo osim na mir, koji bi, valjda, trebalo slaviti na ovaj datum (indikativno je da je istu pobjedničko-ratnohuškačku tradiciju – naravno, u operetnoj admiralskoj postavi à la Tito-Tuđman – kao svoj projekt prihvatio i lokalni političar koji je imao pretpostavke biti postmodernim tehnologom vlasti, Zoran Milanović naime);

– je sam pogled na veterane i oficire pogrbljene pod tepisima ordena, kolajni i medalja jasno pokazivao nastavak (pogubne) simbolike jednoga propalog sustava;

– je ruski vođa i samodjeržec priliku iskoristio da se pravi važnim svojim posljednjim osvajanjem (Krima), unatoč inače dosta prigušenome govoru koji je jedva odgovarao zadanome masovnom okviru (“cinizam moći iskazuje se mirnim govorom, a ne vikom” – W. Lippmann);

– konačno, proslava “kraja rata” podliježe istim kičastim osobinama koje su bile na djelu i u poljskoj (Zapadnoj) verziji – s time da je odabir Moskve za rečenu proslavu bio u – opet povijesno neutemeljenoj – funkciji prikazivanja II. svjetskog rata kao više-manje sovjetske (zapravo: ruske) pobjede.

Ambivalentnost nacije spram povijesti

Pravo se je carstvo kiča, međutim, rascvalo u Hrvatskoj; već i stoga što hrvatski kič nije ograničen na posebnu svečanost, nego tjednima prožima svekoliki javni život. Lokalni je kič posebice demonstrirao ambivalentnost nacije u odnosu spram prošlosti, to, naime, da je već klasični Jimmyjev stih (“Prolazi sve/sve osim sjećanja”) podoban za jednu od legendarnih laganica iz šezdesetih, no ne opisuje domaću realnost. Sjećanja, očito, brzo prolaze, a zamjenjuju ih opetovano socijalno nametane slike događaja “kakvi su zapravo bili” (tj. trebali biti, barem za neku ideologiju). Na djelu su ovdje nepomirljivo konfliktna sjećanja (dijelom sukladna kolektivnim zadanostima) koja (na užas nacionalista) unose raspor u naciju baš u “najsvečanijim trenucima”. Značajke su ovoga kiča u tomu:

– što bi Hrvatska htjela slaviti ovih dana (kada to već i veliki čine), premda je vjerojatno jedina evropska država koja je bila zahvaćena ratom, a danas – ni službeno, niti pretežito u društvenome tkivu – ne zna na kojoj se je ratnoj strani zapravo borila (zato je vjerojatno njezina predsjednica i bila na svečanosti skupa sa predstavnicima žrtava sovjetske poratne ekspanzije);

– što bi u Hrvatskoj (gotovo) svi željeli mačka bez repa – radikalni nacionalisti: NDH kao “državu hrvatskoga naroda”, ali da hrvatski narod ne bude o(zlo)glašen kao genocidni; radikalni antifašisti: priznanje oslobodilačke uloge antifašizma (uključujući i zasluge za današnje državne granice), ali da antifašisti ne budu o(zlo)glašeni kao odgovorni za sustavne zločine nakon prestanka rata;

– što proslavu Dana pobjede organizira jedna NVO, te županija iza Učke, a u povodu ovoga datuma se i predsjednica republike i predsjednik vlade takmiče biografijama svojih djedova kao nadomjestkom vlastitih stajališta;

– što neki antifašisti smatraju da Tito nije bio antifašist poslije 1945, jer je “uveo staljinističke metode”, kao da Staljin nije bio najveći antifašist uopće (i masovni ubojica), kao da se antifašisti nisu izvorno isticali upravo pripravnošću da riskiraju (svoje i tuđe) živote u “odlučnome boju”;

– što je kraj rata (no ne i kraj ubijanja) za Jugoslaviju (a posebice za Hrvatsku) uslijedio tek tjedan dana poslije prestanka borbi u ostalim dijelovima Evrope, pa je i zbog toga obljetnički kič toliko rastegnut;

– što Bleiburg za mnoge nije simbol završetka rata, nego najveće nacionalno stratište (žrtve ostalih nacionalnosti pritom se sustavno zapostavljaju), pa se i opet vode tipično erzac-rasprave o tomu jesu li tamo (odnosno odatle nadalje) stradavali pretežno ratni zločinci (kako tvrde antifašisti – zanemarujući činjenicu da nikakva sudovanja nije bilo) ili (kako to neoprezno tvrdi grof Tolstoj) na Bleiburgu uopće nije bilo ratnih zločinaca (što je, s obzirom na broj zarobljenih vojnika koji su se tamo nalazili i njihove notorne ratne podvige, zapravo statistički nemoguće);

– što se posebice insistira na “tragediji hrvatske vojske na Bleiburgu”, no te vojske nije više ni formalno moglo biti, jer je NDH, kao režim bez ikakve demokratske legitimacije, postojala kao (kakva-takva) država samo tako dugo dok je stanovit teritorij (i pučanstvo na njemu) držala pod vlašću režima s kojim se je bila poistovjetila. Nema dvojbe da od 8. svibnja 1945. taj režim više nije kontrolirao nikakav teritorij, pa je, konzekventno, takva država prestala postojati (zbog ovih razloga nisu ni pokušali uporabiti takozvanu Jovanovićevu formulu kojom je Kraljevina Jugoslavija 1941. proglasila kapitulaciju vojske, ali ne i države). Odatle slijedi: ni ustanove bivše države više nisu mogle postojati, ostale su samo stanovite “oružane snage”.

Spor o poimanju istine

Tek bi (mukotrpno) probijanje kroz ljepuškaste naslage kiča eventualno omogućilo dospijevanje do sadržaja o kojima bi, zapravo, ovih dana trebalo biti riječi. A taj se sadržaj problemski svodi na sljedeće: Saveznici su pobijedili i bili su (u bitnome) u pravu, no nisu pobijedili zato što su bili pravu (kao ni bilo tko prije ili poslije njih). Činjenica da je do pobjede došlo zato što su Saveznici – koji su po svim bitnim političkim, svjetonazorskim, pravnim i moralnim kriterijima odista bili u pravu – uspješnije uništavali protivnike no ovi njih, bijaše u poraću posve zametnuta, time je samo nastavljena dugotrajna tradicija bez koje većina mitova naprosto ne bi imala smisla (o čemu je u ovoj seriji tekstova već bilo riječi, 16.5.2014.). S vremenom historijska je interpretacija povijesnih zgoda odista dovela do jednostavne, ali dalekosežno pogubne interpretacijske zamjene: ako se veći ne može dokazati da uvijek pobjeđuje strana koja je u pravu zato što je u pravu, važit će, s vremenom sve uvjerljivije, jednostavan (i jednostavno iskoristiv) obrat: strana koja je zaista pobijedila morala je i biti u pravu.

Kod tako različitih autora kao što su Augustin i Engels, Mussolini i Gandhi, Ivan XXIII. i Mao Ce tung; naći će se – mutatis mutandis – ista rečenica: “Narod koji se bori za svoje pravo u konačnici mora pobijediti”. Nema, dakako, povijesno-empirijskih argumenata za ovu tezu, ali ona se ponavlja stoljećima kao isprazna vjera, dapače praznovjerica. No, njezina drugostranost nerijetko povijesno funkcionira kao svojevrsno – premda zapravo perverzno – moralno opravdanje realnosti; vjeruje li se, naime, da oni koji se bore za ispravnu stvar nužno pobjeđuju, lako je povjerovati da su oni koji su zaista pobijedili samim time i bili u pravu.

U osnovi je rečenih nedoumica spor o poimanju istine koje se primjenjuje na povijesna, a posebice na ratna zbivanja; polazi li se, primjerice, od glasovita Hegelova dictuma: “Istina je cjelina” (iz “Fenomenologije duha”) sam početak rata (i ona strana koja ga je započela) nužno određuje horizont ocjenjivanja svega što (u ratu) slijedi. Ako se pak prihvati kasniji Adornov polemički obrat u formulaciji: “Cjelina je neistina” (“Minima moralia”), sve će izgledati posve drukčije; konkretne će okolnosti (moguće, dakako, tek pod pretpostavkom širega konteksta) tvoriti vlastiti konkretni horizont ocjenjivanja djelovanja. Na razini dobro znanoga primjera; u jesen 1944. i proljeće 1945. pobjedonosne jedinice “Crvene armije” silovale su stotine tisuća (vjerojatno i više od milijuna) žena u istočnim dijelovima Njemačke. Prihvati li se u ocjeni ovih zločina hegelovski koncept istine, nedvojbeni je krivac Hitler, jer bez njegove agresije svjetskoga rata i ne bi bilo (pa ni ovih silovanja). No, zdrav razum, čini se, nalaže ipak da se o ocjeni konkretne odgovornosti za zločine “big picture”, barem dijelom ostavi po strani. Naprosto nije logično (ni moralno ispravno u konkretnim okolnostima) načelno ekskulpirati zapovjedništvo sovjetske vojske (i brojne vojnike) od odgovornosti za zlodjela zbog činjenice da je, pet godina prije, Hitler započeo rat.

To je primjer pitanja s kojima se je nakon završetka rata suočavala suvremena moralna svijest (ali i pravno procesuiranje). U nastojanju da se sustavni zločini više nikada ne ponove, a na osnovi presuda sudišta u Nürnbergu i Tokiju (pripravljenih Londonskom Poveljom od 8. kolovoza 1945.), Međunarodna pravna komisija je pripravila, a Skupština OUN 1950. potvrdila, šest načela pojedinačne kaznene odgovornosti za nedopustiva djelovanja u ratu. Pritom je, okvirno, bio normiran i “zločin protiv mira” (čime je rat kao takav označen nedopustivim djelovanjem), no to nije ušlo u konvencije sve do Rimskoga statuta Stalnoga međunarodnog kaznenog suda iz 1998. (koji, zapravo, tek počinje djelovati – nakon što se dvije godine odlučivalo o designu sudačkih toga).

O pobjednicima i zločincima

Nesumnjivo je da je kraj rata zaoštravao mnoga moralna (i pravna) pitanja – od kojih su mnoga bila u međuvremenu zaboravljana, da bi ih nova ratna zbivanja opet aktualizirala (dovodeći tako u pitanje zbiljsku novinu ovih zbivanja). No, jedno od ključnih protuslovlja toga razdoblja bilo je ono između očito proširene svijesti o moralnoj fundamentalnosti zločina koji se ne mogu opravdati nikakvim višim ciljevima i činjenice da su za zločine suđeni samo poraženi. Nedvojbeno je da su oni učinili neusporedivo više zločina od pobjedničke strane, no zasigurno nisu bili jedini ratni zločinci.

Nakon petnaestak godina (javne) šutnje o tomu obrat nastaje javnim djelovanjem G.E.M. Anscombe, značajne analitičke filozofkinje, koja je najviše doprinijela razvitku ozbiljne diskusije o ratnim zločinima neovisno o njihovu svjetonazorskome zakrivanju. 1958. Anscombe je objavila članak pod naslovom “Diploma gospodina Trumana”, u povodu dodjeljivanja počasnoga doktorata Univerziteta u Oxfordu Harryju Trumanu. Objasnila je zašto se je bila usprotivila odluci o dodjeljivanju ove diplome, izložila njezino neuspješno opiranje toj odluci i iznijela neka razmišljanja o povijesti Trumanove odluke da se atomska bomba baci na Hirošimu i Nagasaki, te o razlici između ubojstva i dopustiva ubijanja u ratu. Naglasila je da politika namjernoga ubijanja velikoga broja civila, kao sredstvo ili cilj po sebi, ne započinje s Trumanom i da je to bila uobičajena praksa svih strana u II. svjetskom ratu dosta prije Hirošime. Saveznička bombardiranja čitavih njemačkih gradova konvencionalnim eksplozivima uključivala su napade koji su ubili više civila nego atomski napadi; isto važi i za korištenje zapaljivih bombi u Japanu.

Ipak, ma koliki bili zločini njemačkih, japanskih, talijanskih i drugih vojnika Osovine (ali i onih savezničkih), atomska bomba – koja je u nekoliko sekundi ubila desetke tisuća ljudi slučajno okupljenih na ciljanoj (civilnoj) lokaciji – predstavlja najkoncentriraniji ratni zločin u povijesti. Koji je, možda indikativno, označio i (pravi) kraj rata, koji se sada naširoko obilježava. Kao što je intervencija G. E. M. Anscombe označila moguće okvire moralnoga rezoniranja u razdoblju nakon završetka rata (što se je, možda i ne slučajno, dogodilo tek 1958, a ne 1945.). Jer, ako mir nije tek prekid ratnih djelovanja do naredne prigode, nego doista predstavlja drukčiji egzistencijski modus ljudi, njegovo opravdavanje ne može slijediti obrasce ratničkoga rezoniranja, nazočnoga u gotovo svim elementima recentnih obljetničkih proslava (koje su, baš zato, kičaste po svojoj naravi). Ono ključno što mir potrebuje jest – u potpunome obratu glasovite formulacije Hannah Arendt – banalnost dobra, sustavno održavanje stanja u kojemu za elementarno dobro nenasilja nije potrebna posebna vrlina, hrabrost ili mudrost, nego se ono naprosto rutinski reproducira. Drukčije rečeno, doba koje “heroje ne treba” (ma koliko to teško padalo novim naraštajima kandidata).

Banka, 15.05.2015.

Peščanik.net, 15.05.2015.