Bilo je oko pet sati poslepodne, spoljna temperatura oko 38 stepeni u hladu i 83 na suncu, a ona u autobusu još nešto viša, tačnije, bliža onoj na površini Merkura, na njegovoj strani okrenutoj Suncu. Ružna zagušljiva limenka, model „ponos Ikarbusa iz veselih devedesetih“, počela je da se zaglavljuje u gužvi već negde oko Bloka 30, a potpuno je uronila u Veliki Nepokret negde kod Kundaka, odakle smo se vukli beskrajno sporo ka mostu, minut kreni, dva minuta stani, i sve tako, a onda se probijali kroz ostatke konc-logora Staro sajmište (takvu dražesnu, nedovoljno eksploatisanu privilegiju imaju samo Beograđani, zar ne?), izdisali preko tramvajskog mosta i pešačkom brzinom klopotali pored autobuske i železničke stanice. Naivan i neobavešten, nisam imao pojma zašto nam se bez najave desio rimejk nedavnih megazastoja iz vremena dok je jedan od čak tri savska mosta bio zatvoren. Kako god, onda je trebalo da skrenemo u Nemanjinu, ali to nije bilo moguće: umesto toga, otišli smo sve do Mostarske petlje, pa niškim autoputem otprilike do Paraćina (dobro, neznatno preterujem), da bismo izbili negde kod Autokomande i odatle zauzeli odlučan kurs pravo ka Slaviji. Kad smo napokon stigli, već mi je bilo vreme za još jedno brijanje. Da su nas na izlasku dočekivali sa uperenim šmrkovima iz kojih sukljaju jaki mlazevi vode, niko se ne bi bunio, naprotiv. No, nije nas dočekao niko, osim smorenog saobraćajca koji je mahao i pokazivao da se u Nemanjinu ne sme ni odozgo.

Ah, da: kada smo se još tamo dole kod Stanice izravnali sa Nemanjinom, koja je za nas postala Zabranjena Zona, ugledao sam grozd ljudskih prilika tamo negde uzbrdo, verovatno pred zgradom Vlade. Tek tada mi je sinulo: naravno, rezervisti. Ne bilo koji i kakvi, dakako, nego oni koji s tužnog i ojađenog srbijanskog juga povremeno dolaze u Beograd da od vlasti, bilo čije, kombinacijom pretnje, ljutnje i očajničkog moljakanja ishoduju pare, bilo kakve, zarad toga što su svojevremeno učestvovali u ratu, bilo gde, boreći se za svetle i državotvorne ciljeve, bilo koje. Jeste, doduše, da bi slabo umeli da vam suvislo objasne za šta su se tačno oni to borili, i jesu li se uopšte izborili za to za šta su se borili, i da li su pre toga potpisali nekakav ugovor sa državom koji bi njihov angažman učinio nekom vrstom profesionalnog nastupa, koji podleže materijalnoj nadoknadi; ali na kraju krajeva, što bi pa oni i morali išta da znaju o tome? Ima ko je plaćen da o takvim začkoljicama misli, a njihovo je da se izbore za pošteno zarađene pare, jelda? Ako pri tome malko urnišu glavni grad svoje države, Bože moj, lakše je patiti (se) u tako velikom društvu. Ali, zar nije onomad bila vodećom ideja da se ratuje iz patriotizma (to je ono što se ne sipa u traktor), a ne za puste novce? Za prljave pare biju se Ustaški Bojovnici, Alijini Mudžahedini, Arnautski Divljaci i sličan nesoj, a čisto pravoslavno srce bitke bije za krst časni i slobodu zlatnu, dočim je sve drugo negde daleko ispod njegovog radara. Tja, to je kanda važilo samo za one koji ne prežive; ono što pretekne, to bogami hoće i da mu se taj ekstraordinarni napor nekako nadoknadi. Em što novaca ionako nema, em što su te pare kakav-takav simbolički zalog smislenosti celog pogibeljnog poduhvata, smislenosti u koju se očigledno više ne može verovati spontano i bez nekakvog stimulansa. A čovek voli da veruje da ono što čini ima nekakvog višeg smisla, naročito onda kada čini ono što se običnom, zdravom razumu čini sasvim besmislenim.

Sve nas podseća na to, svaka godišnja proslava Oluje, svaki srebrenički pomen, svaka nezavisnistička kosovska fešta: jedino su srpski veterani ratova iz devedesetih vazda nekako odrpani i neglamurozni, kao nekakav okrajak društva kojeg se niko baš rado ne seća, niti iko ima ideju šta s njima uopšte da radi: nisu za slavlje jer se nema šta slaviti, nisu za pokazivanje jer nema šta da se pokaže, a ne mogu biti naprosto odbačeni i zaboravljeni, jer to ništa ne rešava. Srbija nema ideju, kamoli sistematsko rešenje šta da radi s tim ljudima zato što nema ideju šta da uopšte radi s tim ratovima, naročito s bosanskim i hrvatskim: ono što (valjda još) većinska Srbija o tim ratovima misli, to ne misli niko drugi osim nje, a ono što drugi misle, to je u Srbiji Apsolutno Neprihvatljivo, to je tabu nad tabuima, to je Ono Neizrecivo. Kada bi morali da se opredele između sumanute ideje da svakom Srbinu treba da izraste dlakavi majmunski rep i prilično razumne i bezbrojnim činjenicama potkrepljene tvrdnje da je Miloševićeva Srbija bila agresor u mahnitim ratovima za „zapadne srpske zemlje“, svaki uzor-rodoljub opredelio bi se za prvu soluciju a da i ne trepne.

Zato Srbija, ona zvanična naročito, ima tako ogroman problem sa nasleđem devedesetih: ono je svugde prati baš zato što ona uporno odbija da ga prepozna. A što je više prati, ona se to više ljuti i više rogobori na Nepravdu, a onda je, zauzvrat, ono prati još jače. Iz tog kruga nema izlaza, svakako ne na ovaj način.

Zatekao sam se u Hrvatskoj tokom godišnjice Oluje: gledao sam na televiziji taj tugaljivi nacrealistički ritual, izdržao sam možda tri minuta; bila je to proslava preterana i neukusna kakve su već tradicionalno pompezne proslave samozadovoljnih ratnih pobednika, naročito onih u Malim Prljavim Balkanskim Ratovima, i ama baš svaka primedba na račun Oluje i njenog nasleđa principijelno je u redu, osim one koja dolazi „odavde“, a u ime nekog virtuelnog izravnanja računa, nuđenog po sistemu „mi ćemo vama oprostiti Sombor, ako vi nama oprostite Vukovar“. Okej, ali nevolja s ovim „kompromisnim“ predlogom je u tome što u Somboru nije bilo ništa! Sve što je bilo, bilo je u Hrvatskoj, odnosno Bosni. Ko to apstrahuje, taj je čvrsto rešio da ama baš ništa ne shvati; radi se, u tom slučaju, o svesnom izboru, a ne o objektivnom spoznajnom hendikepu.

Zato Tadić Boris – umesto da mudro ćuti kad već ne sme ili neće da izgovori Tabuizovani Tekst – zvuči onako smušeno i jadno dok vuče za rukav Sanadera i ekipu tražeći The Izvinjenje: „čekaj malo, prijatelju, jesi li siguran da znaš o čemu govoriš“, gotovo mu je tim rečima odvratio Mesić, otkačivši ga bez osvrtanja. I stvarno, svi mesići i sanaderi na stranu, ali da li se ovde ikada iko javno zapitao na šta je ličila Hrvatska koja je duge, mračne i mučne četiri godine bila zemlja kasapski rascepljena, nadvoje podeljena, zemlja u kojoj si iz Zagreba u Split putovao praktično preko Rijeke, što je logično taman koliko i da iz Beograda u Niš putuješ preko Užica? I u kojoj su nadobudni, ušubareni „graničari srpstva“ dopirali gotovo do samih dalmatinskih plaža? Da li su svi ti naši „objektivni i uravnoteženi“ političari, novinari, intelektualci i simpatizeri makar jednu sekundu svojih života posvetili varenju činjenice da je masivnom etničkom čišćenju Srba 1995. prethodilo masivno etničko čišćenje Hrvata 1991, na toj istoj, „krajiškoj“ teritoriji? Pa šta mislite, odakle su se to vratili hrvatski „povratnici“ nakon Oluje u Krajini i „mirne reintegracije“ u Istočnoj Slavoniji i Baranji? Jel’ sa letovanja? Da im se nije malko odužilo to (četvoro)letovanje?! Dobro, da li sve to opravdava efekte i posledice Oluje? Ne, ni u ludilu. Da li je, međutim, i nemoralno i glupo uopšte suditi o tome bez uzimanja ovih činjenica u obzir? O, jeste, Da li je to ikoga sprečilo da se natrese svakojakih gadosti i gluposti? O, nije.

Dugo je trajalo svo to besnilo, užasne je posledice ostavilo, ali radujte se, narodi, sada je gotovo. Da li je gotovo? Ma jeste, ali nije i uistinu prošlo, niti može proći, sve dok živimo u dozlaboga komplikovanom sistemu samoobmana, i to oko stvari dosta jednostavnih, ne moraš biti baš Imanuel Kant za tu dozu samorefleksije. To je, ovde, međutim, sistematski satanizovan poduhvat: u boljem slučaju, to je ekstremizam; u gorem je izdaja. Izdaja čega? Izdaja jednog brižljivo friziranog sećanja, koje sa činjenicama opšti samo kroz debeli, savršeno neprobojni kondom unapred-smišljenih-samoopravdanja.

Kakva je veza onih jadnika iz Nemanjine sa svim tim? Duboka, a opet i sasvim ovlašna, na koncu već nevažna. Ionako je prekasno. Jer, oni su došli na red tek negde pri kraju jednog mučnog ciklusa, da dopečate one propasti koje su još imale da budu odigrane. U međuvremenu, ceo je taj krvavi šou-biznis bankrotirao, pa ti ljudi, hteli-ne hteli, sada liče na nekoga ko je gradio nešto što nikada nije niklo, pa sada zapravo ne zna ni ko mu je dužan, još manje za šta, samo zna da ni hleb ni traktor ne rade na patriotizam, što se ispostavlja kao dosta nezgodna okolnost, o kojoj u ono vreme nauka još ništa nije znala. Jer, da je znala rekli bi im, zar ne? Mislim, nije valjda da im ne bi rekli?

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 18.08.2008.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)