Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Ovaj put, veli, nema ni Muje ni Sulje, ni Bobija ni Rudija, ni Mile ni Nemanje, nema islamofobije, nema kroatofobije, nema srbofobije.
Čega onda ima?, pitam ja, ima zeke, kaže on.
Elem, brza zeko šumom ljut ko pindžur od kavardžike, sve ide od životinje do životinje i zapisuje nešto u svesku. “Ko si ti?”, pitao tako vrapca. “Ja sam mali vrapčić”, odgovorio mu ovaj. “Dobro, zapisaću te u svesku, pa ću sutra malo da ti jebem majku”, rekao mu zeko, pa se okrenuo kornjači. “A ko si ti?” “Ja sam kornjača”, odgovorila mu ona. “Dobro, kornjačo, zapisaću i tebe, pa ću sutra da malo ti jebem majku.” Išao zeko dalje, pa naišao na ježa i dabra. “Ko ste vi?” “Mi smo jež i dabar”, odgovorili mu ovi. “Vrlo dobro, zapisaću vas u svesku, pa ću sutra malo da vam jebem majku.”
I tako cijelo jutro zeko popisivao po šumi, dok nije naišao na medvjeda. “Ko si ti?”, pitao ga zeko. “Ja sam medo”, rekao mu ovaj, “zašto?” “Da te zapišem u svesku”, odgovorio mu zeko, “pa da ti sutra malo jebem majku.” “A da ja tebe sad ovdje malo oderem??!”, izgubio medo živce. “Pripazi se, medo”, odgovorio mu na to zeko, “mogo bi ti i da letiš s liste!”
Vicevi o zeki, medi, vuku, lisici i ostaloj zvjeradi posljednjih su godina postali neobično popularni u Bosni i Hercegovini i cijelom, kako se ono zove, Regionu. Zahvalni su to vicevi jer se nitko zbog njih ne ljuti: niti se islamska zajednica buni što u njima zeko uvijek ispadne glup, niti se Hrvati bune što zeko u šumi nema pravo glasa, niti se Srbi bune što se zeko vazda nešto kurči pa najebe.
U malome zeki, ukratko, svatko se može prepoznati, prave su to stoga male basne, pa ako i nisu Ezopove – koliko se u njima jebu majke prije je riječ o Edipovim basnama – jednako su univerzalne i poučne. U vicevima o šumskoj zvjeradi, baš kao u basnama iz đačkih čitanki, životinje imaju osobine ljudi, pa su jednako glupi, zli, naivni ili podmukli, jednako se mrze i jednako, kako vidimo, prave spiskove za likvidaciju.
Osim takvih klasičnih basni, u našoj se književnosti razvio i zaseban žanr, u kojemu zvjerad ima osobine čovjeka, a čovjek osobine – zvijeri. Takva se basna zove još i bosna. Jedna takva bosna izazvala je ovih dana pravi mali skandal, kad je neka šokirana majka obznanila što se može naći među koricama obične nevine, šarene slikovnice za ljudsku mladunčad.
Riječ je, dakako, o već čuvenoj slikovnici “Benko i Zenko”, autora stanovitog Bajruzina Hajre Planjca, u izdanju njegova obiteljskog Izdavačko-grafičkog preduzeća Planjax iz Tešnja. Junaci njegove priče za djecu nisu ni zeko, ni medo, ni vuk ni lisica, nego obična, domaća – jagnjad.
Benko i Zenko dva su mlada jagnjeta, nerazdvojna drugara koja veselo bleje po cvjetnoj livadi, sve dok ih gazda Rile pred Prvi maj ne odvede mesaru Piksiju. “Svu vašu stariju braću i sestre gazda je prodao pred maj i svi su zaklani, oguljeni i stavljeni na ražanj, to jest nabijeni na kolac i dugo, dugo okretani i pečeni na užarenoj vatri. Poslije vas poguzije pojedu, a kosti ponesu psima da se i oni zaslade”, objašnjava se u priči malim, slatkim jaganjčićima što ih čeka. “To saznanje nas je rastužilo”, povjerava se onda malim čitateljima janjčić Benko. “Znali smo da je Prvi maj na pragu i da ćemo se uskoro rastati i skončati na ražnju.”
Tako i bi: kasapin Piksi pred očima prestravljene djece zaklao je Zenka, i na red je došao Benko. “Vidio sam krv i Zenkino tijelo, oguljeno, kako visi na drvetu. Kasapin Piksi me čudno gledao vršeći pripremu za klanje. Pitao sam se koliko li je on moje braće i sestara kasapio”, razmišljao je mali junak, kad se u mesaru iznenada nešto prelomilo, pa je zavapio gazdi Riletu: “Ne mogu, Rile, tako mi Boga! Ovog ne mogu zaklati. On me čitavo vrijeme gleda. On ima sjaj očiju isti kao moj pokojni sin koga je zgazio auto dok se vraćao iz škole”, zajecao je slomljeni mesar i, kako bih rekao, skinuo Benka s liste.
Čiča-miča, gotova je priča o Benku i Zenku, sutra ćemo vam čitati divnu poučnu pripovijetku o malom komarcu Kikiju, koji se na izletu izgubio na nekoj livadi s neobičnom crnom travom, i taman kad je vidio sestru i stao vikati “seko, evo me!” – neka ga je divovska ruka poklopila tako snažno da su mu se rasula crijeva i mozak, a oči mu odletjele iz duplji i zakotrljale se livadom, pa je seka Goga dugo i neutješno plakala nad krvavom crvenom kašom komarećeg mesa, u kojoj je još cijelu minutu veselo pulsiralo maleno srce njenog brace Kikija. Sad mirno spavajte, laku noć, djeco, i sanjajte nešto lijepo.
Priča o Benku i Zenku nije, jasno, prva nasilna priča za djecu. Svi smo odrastali uz strašne priče o čudovištima i vješticama, o sirotoj djeci zle maćehe ostavljaju u mračnoj šumi da ih pojedu crni vukovi, o crnim vukovima koji jedu žive babe i babama koje žive gore u pećima. I ni po muke ne bi bilo da je svoj plastični opis prvomajskog masakra – brutalnog klanja, deranja kože, nabijanja na kolac, žderanja maloga Zenka i bacanja njegovih kostiju psima – pisac Hajro tek tupavo branio nasiljem iz bajki braće Grimm.
Naš je Hajro, naime, osjetio potrebu da objasni – a lijepa se većina internetskih komentatora s njim složila – kako ne smijemo biti licemjerni, kako djeci treba ispričati istinu i objasniti im surovi svijet oko njih. Valjda da Djed Mraz ne postoji, da rode ne nose djecu i da jagnjetina ne raste u frižideru u Superkonzumu.
Razlika između krvoločne basne i krvoločne bosne jest u tome, shvatili ste, što basna ima pouku, a bosna nema. Cijela je ideja bosne o Benku i Zenku u tome da se djeca prestrave istinom o prvomajskim ražnjevima. Nema naravoučenija, nema pouke: sve što je pjesnik htio reći djeci, jest to da je meso koje u slast jedu još jutros pogledom molilo zlog mesara da ga ne kolje.
Nema vještica i čudovišta, nema zlih maćeha i crnih vukova, ima samo janjetine za Prvi maj.
Revolucionaran je to koncept i rado bismo se složili s Hajrom kako ne smijemo biti licemjerni i kako djeci moramo reći istinu, ali tek kad i sam pisac ispriča priču do kraja. Ovako, i sam je ispao licemjer, barem dok u stvarnom životu i stvarnoj Bosni ne nađe kasapina koji će se raznježiti na jagnjeći pogled, ili barem dok ne ispriča što se s malim Benkom dogodilo kasnije, kad je malo narastao. Od Prvoga maja pa do, recimo, Kurban-bajrama.
Slikovnicu s pričom o ovnu Benku, međutim, djeca neće čitati. Čitat će je umjesto njih odrasli: u njoj se gazda ne zove Rile, niti se kasapin zove Piksi, u njoj ovan Benko – sada već i sam otac slatkih malih janjčića – završava sretan, jer saznavši da će biti zaklan otkriva sam smisao svog života: “To saznanje nas je razveselilo”, pričat će ovan Benko. “Znali smo da je Kurban-bajram na pragu i da ćemo se uskoro rastati i skončati u loncu.”
Ima i Kožo o tome jednu slikovnicu, ide otprilike ovako: srela se na brvnu dva ovna, Benko i Zenko, pa razgovaraju. “Đe ćeš za Kurban-bajram?”, pita Benko druga. “Štajaznam”, odgovorio mu ovan Zenko. “Svuđe pomalo.”
Oslobođenje, 31.01.2013.
Peščanik.net, 31.01.2013.
