Borisu je Tadiću bilo nekako malo da nam iz Egipta donese samo jednu sjajnu vest, pa nam je doneo dve. Vest prva: ura, Egipat neće priznati nezavisno Kosovo. Pa dobro, zar to nisu mogli da mu dojave e-mailom iz Kaira, nije morao da poteže toliki put samo zato? Kako god, ova je Objava izazvala erupcije oduševljenja širom Srbije; e sad, što vi te erupcije nigde niste uočili, to je zato što ste vi izdajnik i mrsko vam je sve srpsko. Inače biste ih videli, kao što će Oni Koji Treba videti i niz sličnih erupcija u neposrednoj budućnosti: Tadić i Jeremić posećivaće naizmenično Zemlje Koje Takođe Neće Priznati Kosovo, i radosno nam to saopštavati, recimo, u nedeljnom ritmu: jednom iz Ndžamene, pa iz Budžumbure, onda iz Abidžana, pa iz Minska… Dok se sve to obiđe, prođe i mandat u sreći i veselju.

A koja je druga sjajna vest? Naša se pronicljiva vlast nosi mišlju da pokrene zvaničnu inicijativu da Beograd bude domaćin Samita nesvrstanih 2011, tačno pedeset godina nakon što je onaj Titov Beograd ugostio prvi sastanak na vrhu šefova pretežno bizarnih i autokratskih režima sa svih strana sveta (osim onih dveju koje su im bile no-no). Sećate li se Nesvrstanih? Napregnite se malo i prizvaćete ih u sećanje (barem ako ste stariji od četrdeset), ma znate već ono: tirani-gargantue i diktatori-picopevci, šarene odežde, kamile, opštenarodno veselje, pesme i igre zbratimljenih naroda i narodnosti sveta, kao na nekakvom world music festivalu?

Ima i treća vest. Da li je sjajna, to je stvar ukusa i procene; ono što je sigurno jeste da ta vest ne potiče od Tadića, ili ne daj bože Jeremića. Vest glasi da je Republika Hrvatska postala punopravna članica Severnoatlantskog saveza, (i) u našoj zemlji opštepoznatog i opšteobljubljenog pod skraćenicom NATO. Sećate li se Hrvatske? To je ona zemlja koja, gledano iz Beograda, počinje nakraj šeste njive iza Šida, pa ide, ide sve do vr’ Jadranskog mora, gde se na nju nastavlja Slovenija – takođe članica NATO. Na koju se pak nadovezuje Italija – isto tako članica NATO. I tako sve do obližnjeg San Franciska. Pa onda ispočetka. E, s tom Hrvatskom ova je zemlja Srbija bila u bratoljubilačkom državnom savezu, pa u bratoubilačkom ratu, pa opet u savezu, pa u ratu… A trenutno nije ni u jednom ni u drugom, a nije ni između, jer između nema ništa. Uostalom, kako i da bude u Savezu, kad ne sme od sebe, i kako da bude u ratu, kad ne sme od drugih?

Stvar je manje šaljiva nego što zvuči. To što je država u kojoj smo rođeni, ona mučki umlaćena SFRJ, bila među predvodnicima Pokreta nesvrstanih, možda nije nešto najlepše što nam se ikada dogodilo, ali nije ni nešto čega bi se trebalo stideti. Hladnoratovske okolnosti bile su fundamentalno drugačije od današnjih, a (uvek sumnjiva) jugoslovenska ekvidistanca između blokova bila je realni maksimum koji se mogao očekivati od jednog “baršunastog” komunističkog diktatora. Tito, uostalom, nikome nije ni obećavao liberalnu demokratiju (koju je onaj njegov pretenciozni slovenački uča rado s prezirom nazivao “buržoaskom”) ili članstvo u tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ). Za razliku od svog dalekog državničkog naslednika Tadića koji je obećavao upravo to – i na tome pobedio – da bi danas sve više sprovodio spoljnopolitički program svog glavnog konkurenta Tomislava Nikolića, koji se inače rado razmeće infantilnim (jerbo istorijski prevaziđenim i obesmišljenim) fantazijama o Srbiji kao nekakvom “mostu među svetovima”. Kojim, bre, svetovima?! Nema više ni Niksona ni Brežnjeva, a ni Haile Selasije nije baš u punoj formi.

Labuđi pev poslednjih zlatnih i romantičnih dana ere Nesvrstanosti bio je – za Jugoslovene sasvim sigurno – onaj poslednji Titov boravak na Samitu na Kubi 1979. I eto, dok je Tito starački državničio u Havani, po Beogradu je u ludim noćnim vožnjama ukradenim poršeom vilenio famozni Beogradski fantom. I baš ovih dana, dok Srbija vabi i okuplja preživele Nesvrstane na mešavinu derneka i parastosa, a Hrvatska odlikaški debituje u NATO-ligi, u Beogradu se prikazuje zanimljiv, ironično-nostalgičan film o beogradskom fantomu, ili tačnije, o jednom iščezlom vremenu, o jednom danas već iščezlom,fantomskom gradu, o zemlji koje više nema, a čija samozvana naslednica uporno nema pa nema suvislu ideju šta da čini od same sebe. I taj je gradski fantom, reći će vam svi, bio mali, a ipak negde katarzični znak neke potmule, još neartikulisane pobune protiv, činilo se, trajno zakovanog Poretka Stvari. U redu. A sad zamislite da je neko onima što su deset noći čekali Fantoma na Slaviji tada neko rekao da će trideset godina kasnije, Jugoslavija nestati, Hrvatska ući u NATO, a devastirana Srbija u zombi-varijantu Nesvrstanih? Verovatno bi bilo masovnih bacanja pod porše.

Predugo traje ovo besmisleno glavinjanje, a izgovori za to što se nikako ne okončava sve su bedniji. Ni Evropska unija, kamoli NATO kao vojni savez (ima li normalnog čoveka da može voleti gomilu vojske i oružja na jednom mestu?!) nisu nikakav raj na zemlji, ali od njih nema ničega boljeg, ni u Evropi, ni drugde, i još zadugo neće biti. Zašto su Hrvatska i Slovenija u NATO-u? Zato što imaju bajne “militarističke tradicije”? Ne, nego zato što je jedina stvar koja je gluplja od toga da budete u NATO –u, to da ne budete u NATO-u, naročito ako ni po čemu niste ni Švajcarska ni Švedska. Isto važi i za EU, naročito ako ni po čemu niste Norveška.

Za to vreme, Jeremić, Tadić i ostali beogradski fantomi iz berbe 2009. slavodobitno broje Zemlje Koje Neće Priznati Kosovo, u neke nejasne svrhe (koje, možete se kladiti u sve NIS-ove i Deltine pare đuture, imaju neke tajne veze s Kosovom!) groteskno reanimiraju ocvali teatar Nesvrstanih, nikako da nalete na Mladića iako znaju kakve vunene čarape nosi etc. Budite srećni ako uskoro ne krenu da dele šakom i kapom nove, biometrijske pasoše potrebitim kosovskim Albancima – jer, Kosovo je Srbija!; srušiti tu dogmu na bilo kojem praktičnom pitanju značilo bi prizvati obrušavanje neba na glavu! – što bi još zadugo pokopalo izglede za “beli Šengen”. Srpska spoljna politika živi u nekoj drugoj galaksiji ili vremensko-prostornoj dimenziji, samopozicioniranje Srbije u realnom svetu današnjice je čista, a opasna farsa. I to traje, i trajaće. Dobrodošli u simulakrum. A tamo, šest-sedam njiva iza Šida, tamo već počinje stvarni svet. Približio nam se kao nikada ranije, ali ne damo se mi, znamo za jadac. Uostalom, evo, Egipat neće priznati nezavisno Kosovo, tako da je zapravo sve u najboljem redu.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 04.04.2009.

Srodni link: Trailer za film o Beogradskom fantomu


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)