Beseda crnogorsko-primorskog mitropolita Amfilohija nad odrom Zorana Đindića, mart 2003.
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
Svet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj! – to su riječi, braćo i tužni zbore, Pjesnika Njegoša koje nam naviru na um ovdje nad odrom jedne takve blagorodne duše Zorana Đindića, postradalog predsednika Vlade Srbije. Te riječi nam utoliko prije dolaze na um, što se nalazimo u hramu koji izrasta iz spaljenih moštiju i mučeničkog praha najvećeg prosvetitelja srpskog naroda svetog Save.
Na ovom mijestu, u ovom hramu, prije Zorana, počivao je jedino onaj koji je ostavio poruku svome i svakom zemaljskom narodu: Zemaljsko je za malena carstvo, a Nebesko uvek i dovjeka! To je bio obezglavljeni Velikomučenik kosovski Lazar. Opraštamo se ovdje danas od Zorana Đindića, u blizini šanca i spomenika vožda Karađorđa čija glava je takođe, posječena kumovskom i bratskom rukom, kao i Zoranova, i ispunjena slamom okapala u Stambolu prije dvesta godina.
Po onoj narodnoj poslovici: svaka rana je pored srca, a ova Zoranova je posred srca, kako njegove majke Mile, supruge Ružice, i djece Luke i Jovane, tako i cijeloga naroda. Nije, međutim, jedina tako duboka rana u ova poslednja nesrećna vremena. Pa se ne zna koja je od njih dublja. lli ova njegova, otvorena rukom bratomržnje, ili ona devojčice Milice Rajić, poginule od bombardovanja 1999. godine, ili ona silovane i zaklane Marice Mirić, iz Belog Polja, kod Peći, sahranjene uoči Vidovdana iste godine, iza oltara Pećke Patrijaršije; ili, pak one bezbrojne još nezacjeljene rane otvorene na ovim našim prostorima u vrijeme bezumlja nedavnog građanskog rata i bombardovanja. I još strašnije: sve te rane obasjava i grije plamen u naše dane stotina zapaljenih kosovsko-metohijskih hramova i svetinja.
Zoran Đindić će ostati zapamćen po toj rani od budućih pokoljenja, ali i po još mnogo čemu. Prvenstveno po tome što je u momentu najdubljeg poniženja svoga naroda na obrenovićevski način ispružio ruku bratskog mira i pomirenja Evropi i svijetu. U momentu kada se još uvijek stotine hiljada njegovog naroda nalaze u progonstvu sa svojih vekovnih ognjišta, u domu bez doma, u zemlji bez zemlje, u Otadžbini bez otadžbine; u trenutku kad nad glavom njegovog naroda još uvijek visi mač pilatovske pravde, Zoran Đindić je pokrenuo obnovu narodnog krvotoka, unapređenje društvenog i socijalnog života, državnog zajedništva izmedu Srbije i Crne Gore, uspostavljanje pokidanih veza sa svijetom. No, avaj, ubi ga bratomržnja, kratkovida i slijepa koja previđa vječnu istinu da: ko se mača maši od mača će i poginuti.
Ako je ubistvo jednog čovjeka toliko veliko zlo, koliko Ii je tek zlo pogibija i stradanje tolikih ljudi u nedavnim ratovima kod nas i u svijetu. A tom zlu kao da kraja nema. U naše dane priprema se novo prolivanje krvi iračkog naroda ratom koji je na pomolu. Rana Zorana Đinđića, nevine suze njegove dijece Luke i Jovane, i svih nevino postradalih u ratnim nesrećama novijeg vremena kod nas i u svijetu opominju i podsjećaju sve ljude i narode koji još imaju razuma i pameti, a na prvom mjestu njegov narod: dosta je bilo bratomržnje, bratoubistava i rata. Svako ubistvo je bratoubistvo, od onog prvog Kainovog do ovog Zoranovog. Zlo nikome i mržnja nikome dobro ne donosi. Rat nikome nije brat.
Ono po čemu će još nesumnjivo pamtiti ovaj narod Zorana Đinđića jeste njegova briga i staranje za završetak ovoga zavjetnog hrama srpskog naroda iz koga ga ispraćamo u bezobalnu vječnost božanske tajne, tamo gde nema tuge ni uzdaha, no gdje je život beskonačni. Shvatio je Zoran Đinđić da bez hrama kao bogovječne mjere ljudskog dostojanstva nema i ne može biti istinske budućnosti i sveukupne obnove narodnog života kao ni obnove života svih ljudi i svih zemaljskih naroda. Zato on, evo, i svojim opijelom u hramu Svetoga Save ugrađuje sebe i svoju duboku ranu u njega, najdragocenije što je bio i što je imao.
Pomolimo se, zato, Hristu Bogu, Gospodaru života i smrti, da svojom svjecelebnom golgotskom ranom i vječnom ljubavlju zacjeli i ranu Zoranovu, da utješi njegovu majku, suprugu i djecu; da ohrabri i ukrijepi vjeru i nadu i bratsku ljubav u njegovom narodu. Čuo sam da je Zoran, prilikom posjete Svetom Gradu Jerusalimu, satima čekao da bi se dotakao i da bi cjelivao Grob Hristov i u njemu, upravo tu samožrtvenu golgotsku ljubav Hristovu! Pomolimo se, još jednom, da Gospod Svemilostivi izbavi narod ovaj od opake bratomržnje, da kako njega, tako i sve zemaljske narode obasja svojim vječnim mirom, istinom i ljubavlju. Amin! Bog da mu dušu oprosti!
15.03.2003.
Peščanik.net, 15.03.2003.