Zamislite da vam zazvoni telefon, i da vas glas sa druge strane žice zamoli da odgovorite na slijedeća pitanja: da li ste za to da se pripadnici određene grupe ljudi bez valjanog razloga proglašavaju bolesnima, da im se stoga ograničava sloboda kretanja, i da im se ne dozvoljava da sklapaju brak i podižu djecu?

Pretpostavljam, naravno, da biste se opredijelili za NE po svakom navedenom pitanju, i pretpostavljam da se slažete sa mnom da oni rijetki, koji bi odabrali DA, žive u pogrešnom vremenu: sabijanje „bolesnika” u geta i zabrana podizanja djece bile su relativno rasprostranjene metode Trećeg rajha, ali danas ih se mahom smatra protivnima vrijednostima civilizacije. Ovo, naravno, pod uslovom da izraz određena grupa ljudi ne zamijenite riječju homoseksualci

Otprilike mjesec dana nakon neodržane Parade ponosa u Beogradu, ponovo ima i te kako razloga da se analizira odnos crnogorske sredine prema seksualnim manjinama. Za to je odgovorna podgorička nevladina organizacija Akcija za ljudska prava , koja je na temu homoseksualnosti organizovala temeljnu sondažu javnog mnjenja (koliko znam, prvu te vrste u Crnoj Gori), i čiji učinci mogu biti dalekosežni. Kao prvo, sâm čin sprovođenja ovakvog istraživanja predstavlja zanimljiv indikator puta pređenog u posljednjih tridesetak godina: od sredine u kojoj se za homoseksualni čin propisivala kazna zatvora do godinu dana (odredba je ukinuta 1977.), došlo se do zemlje u kojoj se reprezentativan broj ispitanika javlja na telefon i odgovara na pitanja kakvo je, na primjer, da li homoseksualcima treba omogućiti sklapanje brakova (DA, 16 odsto; NE, 79 odsto; NE ZNAM, 7 odsto).

Međutim i nažalost, pogled na same brojke potvrđuje ono što svi intuitivno znamo: Crna Gora je sredina u kojoj je pripadnicima seksualnih manjina riskantno biti u sopstvenoj koži. Izvjesnu nadu, istina, uliva činjenica da čak 89 odsto ispitanih smatra da svako ima pravo na svoje seksualno opredjeljenje, i da 60 odsto smatra da su homoseksualci ljudi kao i svi drugi, ali ne treba se zavaravati: odgovori na ostala pitanja jasno ukazuju da su Crnogorke i Crnogorci uglavnom neprijateljski raspoloženi spram onih koji kad pomisle na ljubav i seks, uglavnom zamisle osobu istog pola. Tih 6-12 odsto stanovništva (35-70 hiljada, dakle) živi mahom dvostruki život, jer u protivnom rizikuje da bude izloženo fizičkom nasilju; o šikaniranju na radnom mjestu ili u školi da ne govorim. Kao što se u anketi ote jednom profesoru univerziteta: „Ja bih sve takve spalio.”

Ipak, šest decenija od sloma Trećeg rajha, teško je prihvatiti, čak i u Gori Crnoj, profesore koji neinhibirano fantaziraju o lomačama za pedere, te vjerovanje u jedan čitav korpus metastaziranih predrasuda, koje su utemeljene u realnosti koliko li i gatanje u kafeni talog. Srećom, u čitavom tom otrovnom bućkurišu uvjerenja zasnovanih ni na čemu, tri ključna su relativno lako podložna demontaži putem sučeljavanja sa činjenicama.

1. Homoseksualnost je bolest. U ispitivanju se za ovaj popularni odgovor opredijelilo preko dvije trećine (71 odsto) učesnika, uprkos tome što niko od njih ne bi znao da svoje uvjerenje zadovoljavajuće obrazloži. Niko još, na primjer, nije pokazao da su ljubav ili seksualni afinitet prema istom polu simptomi bilo kakvog patološkog stanja, niti postoje istraživanja koja bi pokazala da su homoseksualci ili njihov ljubavni čin zarazni ili opasniji po okolinu od pravovjerne, heteroseksualne zabave u krevetu. Homoseksualnost se, gle iznenađenja, takođe ne da izliječiti. Sve navedeno je stoga dovelo do ukidanja statusa bolesti ovoj fascinantnoj pojavi, kako u Sjedinjenim državama (1973.) i Kini (2001.), tako i od strane Svjetske zdravstvene organizacije (1990.). Neka mi stoga oni koji insistiraju na sopstvenom neznanju oproste što sumnjam da su u posjedu nekog revolucionarnog medicinskog otkrića, i neka mi ne zamjere što prosto moram da ih upitam: koliko vrijedi držati se naherenog plota, makar i bili pijani?

2. Homoseksualna ljubav je manje vrijedna od heteroseksualne. Kao što smo vidjeli, 79 odsto ispitanih u Crnoj Gori je protiv sklapanja homoseksualnih brakova, a čak 76 odsto protivi se i registrovanju vanbračnih zajednica. Iz toga slijedi da najmanje tri četvrtine crnogorske javnosti homoseksualnu ljubav smatra (a) na neki način inferiornom (valjda manje snažnom od heteroseksualne), i/ili (b) na neki način opasnom po heteroseksualni brak i porodicu. Ništa od ovog, takođe, nema veze sa životom: studije pokazuju da su homo- i heteroseksualne zajednice jednake po pitanju međusobne odanosti i ispunjenosti ljubavnom vezom. U tom smislu, velika strukovna udruženja sa višedecenijskim iskustvom rada sa seksualnim manjinama, kakva su Američka psihološka asocijacija i Američko udruženje socijalnih radnika, bezrezervno podržavaju pravo na istopolni brak. Čak i bez toga, pokušajte sami da odgovorite na pitanje: čime bi brak jednog Nikole i Marka bio manje vrijedan ili ugrozio bračnu zajednicu jednog Dušana i jedne Vesne?

Budući da razlog protivljenju istopolnim brakovima ne može biti u manjoj vjerovatnoći homoseksualnih parova da imaju djecu (jer niko ne zagovara ukidanje prava na brak heteroseksualnim parovima bez potomstva), ne preostaje mi drugo nego da pretpostavim kako ovakvo licemjerje i bezdušnost, a u zemlji koja je zasnovana na principu jednakih prava za sve, dolazi uz sponzorski logo i podršku vjerskih institucija (što, mora se reći, nije crnogorski specijalitet). Ipak, neka uzgajivači ove predrasude uzmu u obzir da Belgiju, Holandiju, Španiju, Švedsku, Norvešku i Kanadu, te američke savezne države Ajovu i Nju Hempšir još uvijek nije progutao pakao, i da se u njima daleko dostojanstvenije da živjeti, nego u teokratijama kakve su Saudijska Arabija i Iran. Društvo u kom se nalazimo, baš kao i brak, prvenstveno je stvar izbora.

3.Homoseksualnost je nespojiva sa usvajanjem djece. Čak 84 odsto crnogorskih ispitanika uvjereno je da biti gej ili lezbejka automatski znači gubitak prava da se pruži dom djetetu koje se našlo na krajnjoj margini heteroseksualnog odnosa, u kom je začeto i iz kog je odbačeno. Među tih 84 odsto su, pretpostavljam, svih onih 71 odsto koji misle da je homoseksualnost bolest (pa što bi se onda nekakvim bolesnicima ustupala djeca na staranje?), dok preostalih 13 odsto možda i ne bi imalo ništa protiv, ali nikad se ne zna, pederi su to, i zašto eksperimentisati (i to, zamislite, sa djecom)?

Međutim, srećom po neusvojenu djecu u Crnoj Gori i drugdje, eksperimenti – i to obimni – su već sprovedeni, i rezultati su jasni, da jasniji ne mogu biti. Po mišljenju zvaničnih asocijacija koje okupljaju američke, britanske i kanadske psihologe, psihijatre, pedijatre i ustanove koje se staraju o nezbrinutim maloljetnicima, odrastanje u domu sa dvije mame ili sa dvojicom tata se ni u jednom aspektu značajno ne razlikuje od odrastanja uz mamu i tatu. Znam, teško je prihvatiti, ali molim vas da budete snažni, i da pročitate tekst istaknut kurzivom još nekoliko puta.

Pismo o rezultatima ovog istraživanja javnosti upućeno je predsjedniku Crne Gore, gospodinu Filipu Vujanoviću, a nadam se da je i poslaničkim klubovima: ne previše detaljan pregled statuta DPS-a, SDP-a, SNP-a i PzP-a pokazuje da se svaka od tih organizacija bar deklarativno zalaže za jednakost svih, koje ne može biti dok svi zaista ne postanu jednaki. Štaviše, nametanje progresivnih socijalnih stavova se u istoriji nerijetko pokazivalo plodotvornim, čak i kada je išlo nasuprot većinskog mišljenja; rasna integracija u školama na američkom jugu predstavlja klasičan primjer.

Može se zapravo reći da je svaki demokratski sistem u pogledu sopstvenog progresa nalik na bicikl: stabilan je samo ako se kreće naprijed, samo ako ima nekog da okreće pedale. I šta bi smetalo ako bismo u ovom krugu odbacili tegove predrasuda, ofarbali bicikl u dugine boje i odvezli se bar malo brže u budućnost, s nadom da nas tamo neće biti sramota od sopstvenog neznanja?

Vijesti, 07.11.2009.

Peščanik.net, 07.11.2009.

TEMA – PARADA PONOSA +

Leave a Reply