Iz razloga nebitnih za ovaj tekst, poslednjih mjeseci kopam po porodičnim dokumentima. U mom slučaju, to uglavnom znači rad u rukavicama: papiri koje je za sobom, u kartonskom koferu, ostavila moja baba Vojka tanki su do prozirnosti i skloni raspadu. Srećom, rukopis joj je bio čitak i bilježila je i čuvala sve: stavke kućnog budžeta (hljeb, mlijeko, meso, kirija); radne verzije raznih molbi, prijava i žalbi; priznanice za novac primljen i poslat; šta sve treba za penziju za ratnu siročad, u koju se ubrajao moj otac.
Iz te gomile ispresavijane kancelarijske hartije ukazala su se nekolika iznenađenja, od kojih je za ovaj tekst najbitnije sledeće: Vojka se sa maloljetnim sinom sredinom 50-ih bila preselila za Sarajevo i vratila u Titograd već nakon nekoliko mjeseci. U jednoj od radnih verzija svoje biografije, upućene, u okviru zahtjeva za unapređenje, Finansijskoj direkciji Narodne Republike Crne Gore, kao razlog za povratak navodi lošu reakciju svog djeteta na zagušljivu sarajevsku klimu. Ni za odlaske ni za povratke, kao ni za budžetiranje, roditeljske i lične odluke, nošenje s administracijom, hroničnom depresijom i bolom od njemačkog šrapnela, zauvijek zaustavljenog ispod lijeve lopatice, Vojka nije imala podršku bračnog druga, interniranog od Italijana 1941. i ubijenog od Njemaca u Drvaru 1944. To takođe znači da je, od početka rata do svoje smrti, 50 i kusur godina kasnije, praktično sve obavljala na svoj način, bez ičijeg nadzora i dozvole.
U njenoj arhivi upadljivo je odsustvo udvarača, valjda iz obzira prema brižljivo kovertiranim pismima pokojnog muža, koja su neizostavno počinjala sa „Dušice draga“. Udvarači, međutim, jesu postojali, bar u pričama kojih sam se naslušao sve dok nisam prerastao držanje babe za ruku: razni službenici, inženjeri, doktori, bez ostatka naočiti, otmjeni i puni strahopoštovanja prema gromopucateljnoj ratnoj udovici, i listom odbijani, najčešće s prezirom i tek ponekad uz smješu mlakih simpatija i dobrohotnog sažaljenja. Zašavši u pedesete, kupila je, ne pitajući nikoga, parče šipražja na korak od mora, podno brda Lisinj, na putu od Bara prema Ulcinju. Kad je počela da vodi moju sestru i mene na ljetovanja u nedovršenoj kući, golemu plažu smo dijelili uglavnom sa starosjediocima, kozama i divljom magaradi.
Otprilike u to doba, jedna druga žena iz mog porodičnog arhiva ostala je u drugom stanju u isto vrijeme kad i njena najstarija ćerka. Ta žena jeste imala muža i čak četvoro odrasle djece, i nije joj se dalo da podiže još jedno. Ne pitajući nikoga, okoristila se uslugama zdravstvenog sistema SFRJ i obavila je indukovani prekid trudnoće, takozvani abortus, koji je Jugoslavija legalizovala dvadesetak godina ranije. Pamtim je kao vedru, toplu, prepunu ljubavi. Teško je reći kako se po pitanju svoje odluke osjećala, jer je tajnu o abortusu otkrila tek pred smrt, svojoj odrasloj unuci.
Prema istraživanju grupe sa Kalifornijskog univerziteta u San Francisku, obavljenom na uzorku od 667 žena širom SAD u periodu 2008-10. koje su praćene tokom 3 godine nakon obavljenog abortusa, njih 95% je bilo mišljenja da je prekid trudnoće bio prava odluka. (Kad se dodaju neophodne statističke korekcije, projektovana vjerovatnoća da je odluka ocijenjena kao prava prevazilazila je 99%.) Intenzitet emocija vezanih za zahvat opadao je vremenom, a stigmatizacija od strane okruženja i nedostatak podrške u okviru zajednice bili su glavni faktori povezani sa onim negativnim. Nastavak studije, koji je pokrivao period između 3 i 5 godina nakon abortusa, potvrdio je gotovo stopostotno mišljenje učesnica o ispravnosti odluke i istakao olakšanje kao najčešće osjećanje vezano za proceduru, te značaj faktora kao što je stigmatizacija okoline za negativne emocije. Drugim riječima, emotivna šteta koju žena trpi nakon abortusa u najvećoj mjeri je posljedica odnosa okoline prema njoj, a ne rezultat odluke da se on obavi ili postupka samog.
U Americi, a pretpostavljam i bilo gdje drugdje, teško je definisati tipičnu ženu koja se odlučuje za indukovani prekid trudnoće, ali statistika postoji. U 60% slučajeva u pitanju su osobe koje već imaju djecu; otprilike isti procenat ih je u dvadesetim godinama života i pripada nekoj religiji. Oko polovine žena koje se odluče na pobačaj imaju primanja ispod zvanične linije siromaštva, oko polovine su neudate, a 58% njih to čini po prvi put. U 43% slučajeva prekid trudnoće se obavlja prije isteka šeste nedjelje, a u 92% slučajeva prije isteka trinaeste. Za hirurškim zahvatom se poseže u 56% slučajeva, što će reći da preostalih 44% otpada na indukciju pobačaja kombinacijom dviju pilula koje se u Francuskoj koriste od 1987. a u SAD od 2000. Mišljenje javnosti je, kako to često biva, podijeljeno, ali 61% odraslih ispitanica i ispitanika smatra da indukovani pobačaj treba da bude legalan. (Medicinske osnove abortusa prevazilaze ambicije ovog teksta, ali o najkontroverznijem aspektu, razvoju svijesti i osjećaja bola kod fetusa, radoznali mogu da se informišu ovdje. O istorijatu i pravnoj regulativi širom svijeta preporučujem ovo.)
Nedavni događaj bez presedana, i to u okviru sistema koji presedan uzdiže do nivoa principa, u kom je većinsko mišljenje američkog Vrhovnog suda, prije ozvaničenja, procurelo u uznemirenu javnost, ukazuje da će dvije odluke, Roe v Wade iz 1973. i Casey v Planned Parenthood iz 1992, biti oborene većinom od 5 glasova prema 4, čime će ustavna zaštita prava na abortus biti ukinuta. Time će pojedinačnim državama biti dozvoljeno da indukovani prekid trudnoće zabrane djelimično ili u potpunosti. Nekoliko njih je već na putu da to uradi; ukoliko odluka zaista bude ozvaničena, procjenjuje se da će abortus veoma brzo postati nezakonit u 22 od 50 država.
Za neupućene: ovdje se ne radi o nepristrasnom funkcionisanju pravnog sistema u jednoj demokratskoj zemlji, već o uzurpaciji sudske i svake druge moći od strane koalicije zatucanih desničara, rasista i vjerskih fundamentalista, koji čine okosnicu Republikanske partije. (Ako mi ne vjerujete ili se protivite ovakvoj ocjeni iz političkih razloga, zamislite se nad argumentom od svega dvije riječi: Donald Trump.) Za razumijevanje prirode stvari, dovoljno je pogledati sudije. Svo petoro iz većine su se našli u impozantnoj neoklasicističkoj zgradi iza Kapitola zaslugom republikanskih predsjednika – po jednog su postavili Bush Stariji i Mlađi, dok je čak troje postavio Trump. Uzurpacija moći je već ovdje vidljiva: dvojica od pomenute trojice su došli na vlast osvojivši manje glasova od svojih protivnika; Trump čak 3 miliona manje.
Svo petoro sudija su socijalno veoma konzervativni, što znači da je njihov vrijednosni sistem u neskladu sa zemljom čiji pravni poredak otjelotvoruju. Međutim, time se problematičnost odluka koje donose ne iscrupljuje. Supruga jednog od njih je pod istragom Kongresa za pokušaj puča u januaru 2021, a bila je i veoma aktivna u lažima nafilovanoj kampanji protiv Obaminog zakona o proširenju zdravstvene zaštite, daleke 2010. Njen muž sudija, plus još jedan član konzervativne većine, su bili uvjerljivo optuženi za seksualno uznemiravanje ili zlostavljanje, ali su se komiteti Senata zaduženi za njihovo namještenje više bavili diskreditacijom žena koje su javno istupile nego utvrđivanjem istine. Jedina žena u konzervativnoj većini je (navodno bivša) članica jednog ultrakonzervativnog parakatoličkog reda, za koju se odavno znalo da abortus smatra „moralnim zlom“. To je, naravno, nije omelo da, tokom ispitivanja pred Senatom, osokoljena zakletvom nad Svetim pismom da će zboriti istinu i samo istinu, izjavi kako nema namjeru da ukine sudske presedane kojima se štiti pravo na pobačaj. To isto su tvrdile i njene muške kolege. Svi su listom (biblijskim, smokvinim) lagali, u ime navodne pravne filozofije znane kao originalizam, a po kojoj se slovo Ustava mora tumačiti onako kako je napisano, u skladu s namjerama onih koji su ga donijeli, daleke 1788.
Sudije jesu u pravu da se pomenuto pravo u Ustavu ne pominje, a u pravu su i kad kažu da je u 19. vijeku donešen niz zakona o zabrani abortusa u raznim američkim državama. Međutim, treba se zapitati nad vrijednošću takvog tumačenja kad se uzme u obzir broj žena koje su pisale takav ustav i takve zakone (nula), te broj žena koje su po toj, originalnoj verziji ustava imale pravo glasa (takođe nula). Pomenuta filozofija možda zvuči uvrnuto ali logično (jer šta je vjernije sebi od originala?), ali se nekim čudom uglavnom koristi kad treba ozakoniti ono najgore u američkom društvu, kao što je praktično neograničeno posjedovanje ličnog naoružanja, uključujući automatsko, te pružiti otpor onom najboljem, kao što su rasna desegregacija, zaštita zaposlenih ili ozvaničenje istopolnih brakova. Ta bezosjećajna reakcionarnost pod maskom principa i objektivnosti će i ovog puta imati za posljedicu ljudske žrtve: broj pobačaja obavljenih na divlje, bez stručnog nadzora, će porasti, kaogod i broj neželjenih a iznešenih trudnoća. Po smrtnosti žena tokom trudnoće i porođaja Amerika već visoko nadmašuje ostale razvijene zemlje, uglavnom zbog nedovoljnih zdravstvenih resursa za svoje najsiromašnije i najranjivije stanovnice. Nečijim potezom pera, stotine američkih žena ili djevojčica godišnje koje su bile napastvovane ili nisu mogle da upotrijebe kontracepciju će biti primorane da ostanu trudne, zbog čega će, u 21. vijeku, umrijeti. Broj onih koje će roditi uz teške zdravstvene ili društveno-ekonomske posljedice neželjene trudnoće biće višestruko veći.
Budući da skučena politička svijest ne priznaje slobodu ličnog izbora, kontrola nad trudnoćom, rađanjem i seksualnim moralom u ime Boga, običaja, nacije ili rase postaje neizbježan dio autoritarnih programa. Tako su nacisti bili ustanovili program uzgoja arijevskog podmlatka pod nazivom Fontana života (Lebensborn), a nasilno sterilisali grupe čije razmnožavanje je bilo ocijenjeno kao rasno nepoželjno. Sovjetski Savez i komunističke verzije Rumunije i Poljske su decenijama, u ime podsticanja nataliteta, naplaćivale porez od odraslih osoba bez potomstva, dok je Kina, uz brutalno insistiranje na jednom djetetu, uvela sistem kontrole nepoželjnih populacija poput tibetanske ili ujgurske zasnovan na masovnim sterilizacijama i seksualnom zlostavljanju. U Crnoj Gori, dostignuća u reproduktivnoj medicini se koriste za polno selektivne abortuse, dok je, onako usput, stepen vakcinacije protiv dječjih bolesti vjerovatno najniži u Evropi, što postavlja pitanje ne samo vrijednosti jednog dječaka u odnosu na djevojčicu, već i vrijednosti dječijeg života uopšte.
Ne pomenuti ulogu raznih vjerskih organizacija, mahom hrišćanskih, u politici abortusa i rađanja bilo bi ravno uranjanju glave u krstionicu punu mastila. Američki sudije koji su po volji Republikanske partije teško napreduju u službi bez blagoslova raznih evangelističkih prvosveštenika. Prigovor savjesti, koji se ovih dana navodi kao razlog za nesposobnost hrvatskog zdravstvenog sistema da obezbijedi abortus ili bilo kakvu drugu podršku ženama poput Mirele Čavajde, čiji fetus ima maligni tumor na mozgu, nosi na sebi poznati pečat Katoličke crkve. I da ne zaboravimo: na blagovijest iz vašingtonskih kuloara je uskliknuto s ljubavlju i u redovima Srpske pravoslavne crkve, prvenstveno putem mitropolitskog grla Joanikija Mićovića.
Mitropolit nije cicijašio: „Namjerni prekid trudnoće u bilo kom njenom stadijumu je užasan grijeh i direktno je usmjeren protiv prvobitne biblijske božije zapovijesti o rađanju… Taj grijeh ostavlja teške i dugotrajne i traumatične posljedice na duši roditelja, i jedino se liječi iskrenim i dugotrajnim pokajanjem. Zbog rečenog, svaku inicijativu za zaštitu nerođene djece, posebno ovog Vrhovnog suda Amerike, prihvatamo kao humanu, spasonosnu i bogougodnu“. Ne treba pomisliti da je ovo nekakvo političko soliranje – mitropolit samo ponavlja standardni pravoslavno-teološki repertoar, kakvim ga je recimo zapisao patrijarh Pavle: ljudska svijest i sloboda izbora ne smiju da igraju ulogu pri stvaranju potomstva; seks tokom trudnoće, menstruacije, ili božemesačuvaj putem analnog otvora je grijeh, jer je samo zadovoljstva radi; uzdržavanje od seksa je još bolje od roditeljstva, a monasi su zbog svega navedenog najsuperkul. (Ko (ne) vjeruje, neka pošalje svoju djecu kod čika Pahomija i čika Kačavende.) Kao što američki rasisti obožavaju Putina, tako putinoljubivi Joanikije blagosilja mudrost američkih ultrakonzervativaca, što može iznenaditi samo lakovjerne. Svaka pobjedica i pobjeda nad slobodom i ljudskim pravima slave se diljem Mračnjačke Internacionale, dokle god sežu društvene mreže. Doći će uskoro na red i gej brakovi i homoseksualni odnos i onaj hohštapler Darwin.
U svojoj arhivi, Vojka je šturo zapisala kako je bila učesnica demonstracija 27. marta 1941, nakon što je vlada Kraljevine Jugoslavije potpisala pristupanje Trojnom paktu. Manje šture su bile priče dok me je držala za ruku: „Bolje rat nego pakt! Bolje grob nego rob! Po vascijeli dan! I onda dođoše Talijani, a ja trudna. Na moje su ga oči ufatili i u zatvor poveli“. Nikad nije pomenula, ni u naznakama, da je žrtva koju je podnijela za bolje društvo bila uzaludna.
Priču o polugodišnjoj selidbi u Sarajevo iz njenih usta takođe nisam čuo nikad. Iako je imidž neosvojive udovice čuvala do smrti, ne pamtim nikakve lekcije o moralu, seksualnom ili bilo kakvom drugom, ali pamtim anegdote o predratnom ašikovanju, te primjer života punog borbe, provedenog po sopstvenoj mjeri, po ne uvijek jasnim diktatima visokih principa i sitnih zadovoljstava. Kad razmislim, možda put za Sarajevo nije imao veze sa trbuhom i kruhom, već sa srcem. Ili možda upravo jeste sa trbuhom, kojem nije smjela, iz ko zna kog razloga, da dozvoli da naraste u Titogradu. Abortus je u Jugoslaviji legalizovan 1952, tik pred njen i tatin put za Bosnu. Ne znam da li jeste, ali da je htjela, Vojka je mogla. Svaka djevojka i žena danas, 70 godina kasnije, bi trebalo da može to isto.
Normalizuj, 17.05.2022.
Peščanik.net, 18.05.2022.
Srodni link: London Review of Books – O reproduktivnoj pravdi
FEMINIZAM
