Srbijansku prijestolnicu trese skandal: ugledna dramska spisateljica Biljana Srbljenović pala je sa bijelim. No, osim navodnih 0,87 grama kokaina od dilera Šone, slučaj ima šire kulturne, političke, pa i moralne razmjere
Prije par dana stanoviti i prilično smrdljivi beogradski tabloid (inače u vlasništvu međunarodne medijske korporacije bliske srbijanskoj trenutačnoj vlasti) objavio je na sva usta senzaciju: građanka Biljana Srbljanović je uhvaćena in flagranti kupujući jedan gram kokaina od ‘poznatog beogradskog dilera’, opskrbnika slavnih i bogatih. Drugi, još smrdljiviji, tabloidi smjesta su se uhvatili priče i krenula je egzegeza tog ‘škandala’ uz hinjenu indignaciju i zgražanje tout Belgradea.
Da ‘znali smo mi od početka’; ‘narkomanka, dakako’; ‘a što je tu čudno, znamo ju’; da ‘eto se ukazala u pravom svjetlu’ itd. Prednjače za sada onaj magarac koji se u jesen 1991. gol slikao u bazenu kuće Tereze Kesovije u Konavlima, sve mašući njezinim (Terezinim, to jest) gaćicama i čuvena Isidora Bjelica, o kojoj ne želite ni znati tko je i što je. Svi su, dakle krenuli zabadati noseve u Biljanin privatni život zato što je ona zabola nos u kokain – ako je, to jest.
Cijela priča, naime, ostaje za sada nedokazana, ali to nije bitno; bitno je da je priča ‘škandalozna’ i da se konačno otvorila prilika da se s tom remetilački nastrojenom spisateljicom već jednom obračunaju. Moralna panika stvorena je, napuhana i proširena; sve i da gđa. Srbljanović dokaže i sudski uglavi da je o pakosnoj izmišljotini riječ, to joj pomoći neće: ostat će narkomanka dovijeka i tako će biti moralno diskvalificirana svaki put kada nešto kaže. Upravo se to htjelo i postići. Zašto?
Zato što je Biljana, građanka Srbljanović, mlada, pametna, uspješna u razmjerama planetarnim dramska spisateljica, hrabra, drska i politički angažirana osoba od moralnog integriteta, pritom prelijepa cura beogradska (što ovdje, dakako, nije od najmanjeg značaja, poznajući one koji ju napadaju). Štoviše udata je za bivšeg francuskog veleposlanika u Beogradu (sada je negdje u srednjoj Azji, gdje su deve i nafta) Gabriela Kellera, a drame joj se uspješno igraju diljem svijeta. Politički se bila angažirala u Liberalno demokratskoj partiji Čedomira Jovanovića; bila je kandidatkinja LDP za gradonačelničko mjesto, ali se sa Čedomirom politički razišla jer nije podnosila njegove politikantske manevre. Ostala je usamljenom heroinom (rekao sam heroinom, a ne kokainom!) beogradske demokratsko-moralističke lijeve scene, jedna vrsta ‘moralne vertikale’, kakbirekli novinski i analitičarski frazeri.
E, sada tu i takvu Biljanu Srbljanović da je policija uhvatila u kriminalnom i moralno poraznom činu kupovine jednoga grama kokaina od nekog Stanojčića, umjetničko ime ‘Šone’, postaje – naravno – senzacija prvoga reda, važnija čak i od svečanog skidanja one elektronske naprave sa gležnja Cece Nazionale uz ovacije krda maloljetnica i navijača ispred Ražnatovića kule. Biljana Srbljanović od cijele priče pravi sprdnju na društvenim mrežama, što je možda i najpametnije. Koliko sam se uspio obavijestiti od dobrih ljudi, Biljana je Srbljanović sebi zaista priuštila da kupi 0,87 grama kokaina (taj diler joj je čak i podvalio) za 60 eura; to je bilo početkom prosinca, ali je u tabloide pušteno tek sada – i to nakon prijetnje jednoga ministra meni poznatoj novinarki da će oni ‘narkomanima iz Peščanika’ već stati na rep; policijski izvještaj o tome sadrži i laž da joj to nije prvi put.
Riječ je, dakle, o predizbornom manevru i običnoj osveti portalu Peščanik na kojemu Biljana Srbljanović objavljuje svoje po vlast neugodne pisanije.
S druge, pak, strane, osoba u poziciji Biljane Srbljanović (lijepa, uspješna, politički angažirana, za vlast iritantna itd.) ne bi si smjela priuštiti takovu neugodnost kao što je 0,87 grama koke od notornog snabdjevača ‘slavnih’ koji je – očekivano – najvjerojatnije i policijska ‘suradnička veza’, kako se to u žargonu veli. Biljana je Srbljanović pritom i profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti, što je dakako otvorilo i čuvenu temu: da tko nam odgaja djecu?! Očekuju se sada indignirane reakcije sveučilišnih činovnika i birokrata, ionako nesklonih Biljaninim političkim stavovima, a sve to pojačano umjetno stvorenom moralnom panikom oko tog blesavog kokainskog ‘škandala’. Da podsjetimo: ravnatelj Narodne biblioteke Srbije, Sreten Ugričić, odletio je za manje od 0,87 grama kokaina, mada kokain ni šmrknuo u životu nije; samo je podržavao slobodu riječi i mišljenja.
I na kraju, o kokainu: Biljana Srbljanović – za razliku od mnogih ‘bogatih i slavnih’ u Beogradu – nije kokainski ovisnik, kažu svi koji ju znaju. Htjela cura malo probati, onako ‘rekreativno’? Dobro, ali neka se dežurni moralizatori osvrnu oko sebe prije nego bace prvi kamen na Biljanu; ima boljih kandidata. Moj kolega i drugar Svetislav Basara veli da se u Beogradu svakoga dana proda barem pet kila koke ‘slavnima i bogatima’; koliko čujem, ni u Zagrebu nije mnogo manja dnevna potrošnja.
Kokain je droga bogatih skorojevića i dotepenaca, kompleksiranih kruhoboraca koji bi u ‘visoko društvo’ po svaku cijenu, japija i sličnog polukriminalnog i ‘neoliberalnog’ polusvijeta, onoga što Viktor Ivančić lijepo zove ‘menadžerija’. Biljana Srbljanović u takve ne pripada nikako: uspješna je po crti vlastitog talenta i rada, sa polusvijetom se ne miješa i tu jednostavno ne spada. Živahna je i energična, dapače hiperaktivna; posljednja osoba kojoj bi kokain trebao. Ne razumijem kako se mogla tako okliznuti.
Eh, Biljana, Biljana…
T-portal, 25.02.2012.
Peščanik.net, 25.02.2012.