Da bi bilo jasno: volim politički teatar, a o kazališnoj kritici nemam pojma i tome nisam dorasla; moja kazališna ili teatarska osrednjost u obrazovanju mi diktira da li mi se nešto na daskama koje život znače sviđa ili ne.
Na žalost sam i političko biće i predstava mladog i drugačijeg režisera Olivera Frljića me je prošloga petka navečer vrlo „udarila“. Taman je ujutro počela normalnost samom činjenicom predizborne šutnje (pred drugi krug predsjedničkih izbora 20. maja), da bi se navečer ton toga dana sasvim obrnuo. Nakon predstave Zoran Đinđić u Ateljeu 212, u okviru Mucijevih dana, bila sam konsternirana: čak i u odsustvu kazališno-mračne-sale (svjetla gore sve vrijeme) prvi dio sam tiho otplakala nastojeći da sakrijem i suze, papirnatu maramicu u ruci, na sve ostalo sam reagirala grčem, čak i na onaj zadnji BIA-dio, za kojega nisam vjerovala da će dokazati tezu, a jest, da građani Srbije – čak i oni koji svrate ponekad u kazalište – više ne razlikuju fikciju od stvarnosti.
Nisam ja tu važna, nego onaj dio publike koji je spuštanje zastora – kad sjajna i mlada glumica Tamara Krcunović – povraća po zastavi (u ovom slučaju, srpskoj, ali to smo već vidjeli i u hrvatskom teatru i sa hrvatskom zastavom koju godinu ranije, pa to nije napravilo frku kakvu pravi sada i o tome srpska javnost ne zna baš ništa), doživio kao znak da zgroženo izađe iz sale. Oni koji su krenuli vrlo vidljivo pod svjetlima koja su gorjela sve vrijeme, na žalost, nisu uspjeli odmah izaći – napravio se „čep“ na izlazu još u trenutku kad je zastor bio spušten tek nešto decimetara iznad pozornice. Inače bi iz sale izašli puno brže!
Oni, ti neki funkcionari Demokratske stranke – ostali vladajući i nisu viđeni – koji su se uopće usudili doći na premijeru (jest, Frljiću i Atelje 212, kršili ste besmislenu predizbornu šutnju u nadasve pravnoj državi Srbiji!) izašli su iz sale i tiho, i negodujući, čekajući da se probiju kroz gužvu. Mi u publici izlazili smo isto tako, neki glasno komentirajući da je sve sramota, a neki – među kojima sam ja – uz pljesak i onaj strašan grč koji mi se satima nije smirio u želucu, jer je predstava uzburkala sva ona osjećanja koja „uzgajamo“ u sebi svih ovih godina. I ono da nam je, sasvim sebično i svakome ponaosob, ubojstvom premijera Đinđića, ubijena nada u bolju budućnost, i ono da su demokrati u koje smo se uzdali mimo nas potpisali pomirenje s dojučerašnjim vlasnicima rata i naših života, i ono da se mi danas (a manje nas je) koji smo aplaudirali Oliveru Frljiću i njegovoj teatarskoj ekipi suočavamo s ponovo istom gadnom prošlošću iz koje nikako da izađemo.
U trenutku kad se spustio zastor u Ateljeu 212 i kad su nam se još, bar nekima, utrobe grčile od količine zla naših prošlih godina koje su nam glumci bacili u lice, meni je nekako iz ponašanja nekih od vladajućih demokrata bilo jasno da predsjednički izbori nisu baš toliko izvjesni kao što su nas uvjeravali Razni Oni i razne agencije. Jer, vlastodršci nisu u stanju suočiti se s prošlošću, ni ratovima, a još manje s ubojstvom vlastitog premijera Zorana Đinđića, jer psuju i negoduju na legitimna pitanja koja su – ne teatar, ne Oliver Frljić, ne njegovi glumci, ne Atelje 212, ne Mucijevi dani – trebali postaviti nadležni organi, uz javnu podršku čelnika Demokratske stranke i njenog predsjednika i predsjednika države Borisa Tadića.
Uostalom, postavio ih je advokat Srđa Popović u više navrata.
I što, i ništa!
Zgađenost pitanjima koja su Frljić i njegova kazališna ekipa postavili u kazalištu, koju su pokazali rijetki službeno-pripadajući demokrati na premijeri predstave o ubojstvu njihovog (i našeg) premijera, pokazala je svu bijedu demokratskog života u Srbiji.
Da, ako ih Frljić i glumci tekstom i s pitanjima o tome tko je ubio Zorana Đinđića, šutnu u glavu, ako im se želudac bude prevrtao još satima nakon osvijetljene kazališne sale, ako se bar nešto upitaju o savezu žrtava i njihovih dželata, kažu sebi: jesmo i mi nešto krivi u cijeloj toj strašnoj srbijanskoj priči.
Na primjer, za to da i dalje tu tzv. političku pozadinu ubojstva premijera, koji je bio posljednja javna ličnost koja je zračila nadom za bolju Srbiju, rasvijetlimo. I za to što nakon njega nitko građanima Srbije ni izdaleka nije pružio.
Napad na „bijele glasove“ svoj odgovor ima u Frljićevoj predstavi: nisu problem ti očajnički poništeni glasački listići, niti apstinenti – premalo ih je i nikome ne znače ništa drugo do traženja „uzroka toga razloga“ vlastitog neuspjeha, problem je u tome što oni koji su naše glasove tražili nisu bili u stanju ič prozboriti o vlastitim greškama, arogancijama, nepotizmu, strančarenju, ratovima i žrtvama i još koječemu.
Zato što oni to nisu bili u stanju, Frljićevu predstavu nazivaju političkim pamfletom. Zato ju – čak iako su mogli dobiti besplatne karte – nisu ni došli pogledati. Zato što ćemo Olivera Frljića i njegove glumce mrtvo-hladno proglasiti izdajnicima nečega, ili ćemo čak prešutjeti da je takva jedna predstava uopće postavljena i izvedena u prestonici sviju Srba, pa potom možda i zaboravljena.
Umjesto toga, da su pripadnici političke i navodno demokratske opcije otišli pogledati predstavu, morali bi – makar gastro-neurološki – pogledati u sebe. Upitati se koliko su sami doprinijeli „bijelim glasovima“ i apstinentima, koliko su i sami griješili posljednjih godina, koliko su i strašno doprinijeli partijskom društvu, feudalnim ministarstvima, izmjenama Zakona o informiranju ili skandaloznoj reformi pravosuđa.
I da, Frljić je i meni nešto kriv: te sam večeri odlučila da ću izaći u drugi krug predsjedničkih izbora, da ću birati manje zlo od dva zla.
Ništa nije pomoglo. A onaj grč u želucu doživljen na predstavi i nakon nje se mrvicu smirio, ali je i dalje tu.
Dabogda živio u zanimljivim vremenima, kleli su Kinezi, kao da su na nas mislili.
Ali s time Oliver Frljić nema nikakve veze: sramota i njeni rezultati samo su naši i sasvim intimni, sasvim u skladu sa svakim pojedinačnim odgovorom na pitanje na koje će rijetki gledatelj Frljićeve predstave odgovoriti svojim želucem i vlastitim moralom.
Peščanik.net, 22.05.2012.
Srodni linkovi:
Tamara Nikčević: Oliver Frljić – intervju
RTS – Zahtev za smenu Kokana Mladenovića
