Milošević protiv Srbije (predstavka 31320/05, presuda 2009. godine)
Podnosilac predstavke Slaviša Milošević uhapšen je 20. januara 2005. godine, šest godina nakon što je protiv njega (u decembru 1999. godine) otvorena istraga zbog više krivičnih djela teške krađe. Nadležni ga nisu uspijevali pronaći na adresi koju je imao sud, pa je još u januaru 2000. godine istražni sudac Petog općinskog suda u Beogradu donio rješenje o određivanju pritvora i raspisivanju potjernice.
Upravo to rješenje je aktivirano nakon pet godina, kad je Milošević uhapšen. Tjedan dana nakon hapšenja, 27. januara 2005. godine, u prisustvu branioca po službenoj dužnosti, ispitao ga je istražni sudac; tad se odrekao prava na žalbu na odluku o pritvoru, nadajući se što bržem početku suđenja. Optužnica je podignuta 3. februara 2005. godine, a idućega dana mu je krivično vijeće Petog općinskog suda produžilo pritvor za novih 30 dana – ne saslušavši ni optuženoga, niti njegovog advokata (iako to nije obaveza sudskog vijeća koje odlučuje o pritvoru).
Na to rješenje žalio se njegov advokat, s argumentom da Milošević nije bio hitno izveden pred sudiju, pozivajući se na član 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali je Okružni sud – opet bez prisustva optuženog Miloševića i njegovog advokata – žalbu odbio.
Problem u više od 41 dana
U pritvoru je ostao sve do kraja prvostepenog postupka, 18. maja 2005. godine, kad je osuđen na godinu i dva mjeseca zatvora i pušten iz pritvora do pravosnažnosti sudske odluke. Uslijedila je njegova žalba, pa ukidanje presude i ponovljeno suđenje, koje je završeno u februaru 2007. godine, kad je osuđen na osam mjeseci zatvora.
E sad, u čemu je tu problem? U tome što istražni sudija, koji je prvi nakon hapšenja (u roku od sedam dana) saslušao uhapšenog Miloševića, nije imao ovlaštenja odlučiti o pritvoru (ukidanju ili produženju), već je to jedino moglo učiniti krivično vijeće nadležnog suda; ono je to i učinilo, ali tek u martu 2005. godine, dakle tek 41 dan nakon što je Milošević uhapšen.
Vlada Srbije iznijela je argumentaciju da je sve bilo po propisima, zato što je Milošević saslušan u roku od sedam dana – argument odbijen, iz razloga jasnog, čekalo se 41 dan da se meritorno odluči o njegovom pritvoru.
Također, Vlada Srbije je – kao i u mnogim drugim slučajevima u kojima se opravdavala pred Evropskim sudom za ljudska prava – tvrdila da Milošević nije iscrpio sve dostupne pravne ljekove prije no što je predstavku poslao u Strasbur, zato što je mogao u parničnom postupku tražiti naknadu štete. Kao i u ostalim slučajevima, ESLJP je taj argument odbacio, navodeći da Vlada Srbije nije iznijela niti jedan dokaz da postoji domaća sudska praksa dosuđivanja naknade štete u slučajevima ove vrste, a posebno teškom je taj sud ocijenio činjenicu da se domaći, beogradski Okružni sud nije obazirao na prigovor iz žalbe na rješenje o određivanju pritvora, koji se pozivao na povredu Konvencije iz člana 5.
Evo što kaže član 5. Konvencije, po kojem je osuđena država Srbija, zato što je povrijedila pravo na slobodu i sigurnost ličnosti:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sledećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: …
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast zbog opravdane sumnje da je izvršilo krivično delo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po njegovom izvršenju;…
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode shodno odredbama iz stava 1c. ovog člana mora bez odlaganja biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom određeno da obavlja sudske funkcije i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti jemstvima da će se pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode ima pravo da pokrene postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost lišenja slobode i naložiti puštanje na slobodu ako je lišenje slobode nezakonito.
Sistemska greška u zakonodavstvu
U svemu ovome, najveću težinu ima mišljenje suda o osnovanosti predstavke, koju je država Srbija osporavala. Ona je, naime, tvrdila da je pritvor o kojem je riječ bio u skladu sa Zakonom (o krivičnom postupku), jer ga je odredio sud, a ne policija ili javni tužilac. Osim toga, tvrdio je zastupnik države pred ESLJP, Milošević je pred istražnog sudiju izveden za manje od sedam dana od hapšenja, a bio bi i ranije da njegov advokat nije tražio odlaganje, pa tu nikakve krivnje srpskog suda nema. Osim toga, prvo suđenje Miloševiću je brzo završeno i on je odmah nakon toga pušten na slobodu.
ESLJP je, međutim, konstatirao da su hitna i automatska zaštita prava iz (djelomično citiranog) člana 5. Konvencije obaveza svake države i ona ne mogu zavisiti od ponašanja okrivljene osobe, odnosno od toga da li će ona zatražiti zaštitu svojih prava ili ne, ili od bilo koje druge okolnosti u konkretnom slučaju.
Sud, također, smatra irelevantnom činjenicu da su državni policijski, javnotužilački i pravosudni organi postupali u zakonskom okviru: ovdje je riječ o sistemskoj grešci u zakonodavstvu i njegovoj primjeni! Naime, 41 dan u konkretnom slučaju Milošević je neprimjereno dug period za pojavljivanje okrivljenog pred sudijom koji je ovlašten da odluči o pritvoru. Ne može biti opravdanje to što se postupa prema zakonskim pravilima, jer je Konvencija u svakom slučaju povrijeđena, konstatira ESLJP.
Time je – s obzirom na to da Konvencija ima jaču pravnu snagu od domaćih zakona – ESLJP zapravo uputio poruku Republici Srbiji da se krivično zakonodavstvo mora uskladiti s odredbama Konvencije i praksom ESLJP-a, kako bi se izbjeglo da se u svakoj idućoj sličnoj situaciji donese istovjetna presuda.
I na kraju, ESLJP je svojom presudom Miloševiću dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000 eura, kao i 500 eura naknade troškova postupka.
Peščanik.net, 25.04.2013.
TEMA – EVROPA NE STANUJE U BABUŠNICI
