Kad sam bio mali, sve je bilo lako: do škole sam pješačio punih sedam minuta, znao sam da će se roditelji vratiti s posla oko tri, da ćemo svi ručati zajedno i da će se njih dvoje potom povući u svoju sobu, odakle će ubrzo početi da dopiru zvuci prigušenog hrkanja. Tih dana, jedan od mojih najvećih problema bila je upravo ta polutišina popodnevnog odmora, nepodnošljivo skopčana sa stalnim izazovom da je narušim time što ću se, recimo, potući sa sestrom. Uz to, bilo mi je prilično važno da izvrdam svaku kućnu posjetu i svaki nedjeljni odlazak na selo, budući da je sve to išlo nauštrb čitanja, tada i sada moje jedine opsesije. Na kraju, bilo je od suštinskog značaja da zagrebačka Cibona osvoji još jedan Kup evropskih šampiona, te da košarkaška reprezentacija Jugoslavije i na slijedećem međunarodnom takmičenju potvrdi svoju superiornost nad ostalim, manje maštovitim i manje talentovanim nacijama.

Već dugo više nisam mali, niti iko više radi do tri. Sa sestrom se već odavno nisam potukao, niti mi je posebno stalo koja će zemlja osvojiti svjetsko prvenstvo u bilo čemu. U međuvremenu, Jugosloveni su pokazali ubjedljivo najviše dara za nestajanje, dok su reprezentacije jugoslovenskih republika i pokrajina pokazale nesumnjivi talenat za razne druge stvari. Pet hiljada milja i dvanaest godina daleko od zavičaja, gotovo sa radošću priznajem da je moj identitet razuđen i mnogostruk, i nadmeno se pitam kad će do slične spoznaje doći i svi oni kojima se još uvijek čini da postojati znači biti kooptiran u nekakvu legendu o porijeklu i slavnoj prošlosti, ili obučen u garderobu marke koja je bolja od ostalih. Gotovo po definiciji, dakle, ono od čega patim ovih dana lišeno je metafizičkih nanosa ili somatskih manifestacija nekog nadtjelesnog bola. Moj veliki problem je u tome što sam umoran kao stoka.

Zaspivam oko ponoći i budim se u pet. Prije svega ostalog provjeravam poštu, čitam vijesti i jurim da saznam šta rade prijatelji i rodbina u svojim Facebook inkarnacijama. Onda plasiram po poljubac na sljepoočnice svojih usnulih ukućana i tiho odlazim na posao. Tamo čitam, pišem, diskutujem, čitam, pišem, diskutujem, sve do pet ili šest popodne. Potom, ako sam u stanju da se natjeram, odlazim na bazen. Kući obično pristignem u sedam. Nekad davno, moja donekle odmorna majka bi u to vrijeme spremala večeru, moj dobro naspavani otac bi listao NIN, dok bismo sestra i ja zauzimali mjesto ispred TV-a, spremajući se za crtani film. Sad me oko sedam zaskoči trogodišnji sin, koji mi ne da ni kaput da odložim. I dok pokušavam da pogledom lociram ženu – koja se zagubila, ali mora biti tu negdje – on se već uspentrao do mog ramena i insistira da požurim, da se već jednom pretvorim u dlakavog monstruma, nakostriješenu macu, veliku pčelu ili makar dinosaurusa, i da počnem da ga jurim po hodniku, kupatilu i sobama. Sat kasnije, nekako uspijevamo da obustavimo potjeru i sjednemo za sto. Ako sam prije večere bio dinosaurus, onda me poslije večere obično zapadne da postanem pčela, koja sporo leti, teško diše i ubrzo umorno slijeće na latice kauča, gdje počinje da srče slatki nektar kablovskog programa za djecu. Oko deset, poslije kupanja i još jedne runde jurcanja po stanu, mili sin kapitulira i traži da ga odnesem u krevet, ali pod uslovom da se pretvorim u tatu gorilu, tatu vuka ili tatu svemirskog robota. Honey, I’m home, dođe mi da pobjednički objavim, dok napuštam njegovu sobu hodajući na prstima. Obično ipak ne izustim ništa, jer žurim da pronađem svoju zagubljenu honey, nestrpljiv da zajednički sletimo na onaj isti kauč i konačno promijenimo kanal.

Sve u svemu, znam da prolazim prilično dobro, jer u godini recesije i pritajene panike posla imam i preko glave. Čak i kad bih htio na nešto da se požalim, jedina adresa na koju bih takvu žalbu mogao uputiti je moja sopstvena. To što sam, na primjer, u proteklih tri mjeseca svaki vikend proveo pripremajući predavanja koja sam sâm sebi namjestio, nije ničija krivica. To što živim u zemlji u kojoj je mnogo toga protivurječno i malo šta garantovano, izuzev prava na život, slobodu i – donekle neuhvatljivog – prava na stremljenje k sreći, takođe je moj izbor. Nemam potrebu da budem neko drugi, niti da mi bude lakše ili drugačije. Udobno sam razapet na desetak strana, što proizvodi prijatno obeznanjujuću iluziju neprestanog časa joge. Nije me briga za svjetska prvenstva; koža mi je nategnuto taman, i već odavno ne patim od nostalgije.

Ipak, u svijetu prepunom nerazjašnjenih fenomena, uhvatim se ponekad kako, usred golemog čikaškog solitera, u čudu zagledam svoje nokte, pod koje se odnekud uvukla zemlja sa dedinog i babinog imanja, ili kako otirem prašinu sa svježe odranih koljena. To me obično spopadne radnim danom, negdje oko tri, dok, smlavljen umorom, piljim u monitor i uzalud dešifrujem šta mi to poručuju tamo neki, iz nekakvog New Jerseya. Iz svoje kože, naravno, ne mogu, ali to me ne sprečava da žarko poželim da se istog trena pretvorim u vasionsku pčelu i brže od zvuka odzujim kući, taman na vrijeme za ručak, poslije kojeg bih se kao najobičniji trut odgegao do spavaće sobe, iz koje ne bih izlazio barem do pet.

Vijesti, 28.02.2009.

Peščanik.net, 28.02.2009.