Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

„Ovo me zanima čisto teoretski“, rekla je građanka ispuhujući kolut dima od cigarete prema stropu. „Dogodi li se da Kolinda Grabar Kitarović eksplodira od bijesa, može li biti optužena za atentat na predsjednicu Republike Hrvatske? Ili, još logičnije, za teroristički napad?“

Suprug ju je, spustivši novine u krilo, pogledao pomalo zadivljeno.

„Jesi li pila, mila?“

„Samo limunadu“, rekla je, „i to toplu. Od hladne me zaboli grlo.“

„Izgleda da ti ni topla ne prija“, progunđa muž. „Od nje ti se mozak počne znojiti, a to onda dovodi do raznih ludorija.“

„Pa rekoh ti da me zanima pravni aspekt slučaja, čisto teoretski“, pobunila se građanka. „Dakle, situacija je jednostavna: gospođa Grabar Kitarović kipti od bijesa, toliko je ispunjena srdžbom da se uopće ne uspijeva kontrolirati, onda u jednome trenutku silovito eksplodira, to dakako ozbiljno unesreći predsjednicu Republike Hrvatske, e sad – kako da tretiramo počinitalja? Je li on, to jest ona, atentator? Ili terorist? Osvjedočeni neprijatelj Hrvatske koji provodi paklenu namjeru da obezglavi državu?“

„A baš onako eksplodira kao bomba?“ zainteresirao se suprug.

„Dobro, može i kao petarda, ne mora sve biti začinjeno holivudskim efektima“, snizila je doživljaj građanka.

„Petarde nisu smrtonosne.“

„Nisu smrtonosne za ljude, ali jesu za same petarde. Zar nisu?“

Suprug iznova uputi znatiželjan pogled prema građanki koja je izbacivala sve pravilnije kolutove dima prema stropu.

„Pravno gledano“, napokon prozbori, „ja bih rekao da u slučaju kada su počinitelj i žrtva jedna te ista osoba ne može biti govora o kaznenome djelu. Ne radi se o atentatu, nego o samoubojstvu.“

„A siguran si da je u pitanju jedna te ista osoba? Ja, vidiš, nisam, ima tu nekih nijansi…“

„Daj, molim te“, zakolutao je očima suprug. „Popij još jednu limunadu, ali pripazi da bude hladna. Odakle ti uopće ideja da bi gospođa Grabar Kitarović mogla eksplodirati? I zašto baš od bijesa, a ne od graha ili nečeg sličnog?“

„Stekla sam takav dojam gledajući njen današnji intervju na televiziji N1. I to u trenutku kada je novinarki priznala da je pogriješila što je one nogometne navijače koji su bacali baklje i petarde u teren dok je igrala naša reprezentacija nazvala orjunašima.“

„Stvarno je to priznala?“

„Jeste. Rekla je, citiram: Moram vam reći da sam pogriješila kad sam ih tako nazvala. Trebalo ih je nazvati teroristima, jer je to pravi izraz za njih. Cijelu državu drže u teroru.

„Uh, tu je stvarno malo previše jeda“, zamislio se suprug, „fakat miriše na detonaciju… Tim više što teroristi, teroretski gledano, mogu biti i orjunaši.“

„A k tome je predsjednica očitala lekciju ‘nadležnim institucijama’“, nadovezala se građanka, „odnosno organima represije i nezavisnom pravosuđu“.

„Što je rekla?“

„Rekla je, citiram: Zamjeram nadležnim institucijama da se te ljude ne sankcionira. Ukoliko svjesno dovode u opasnost živote ljudi oko sebe, i onog jadnog redara na utakmici, onda je to teror. To je terorizam. Stvari treba nazvati svojim imenom.

„Stvarno je spomenula ‘jadnog redara na utakmici’ koji se suočio s razornom snagom petarde?“ veselo upita muž.

„Jeste“, klimnula je glavom građanka. „Rekla je da je to čist slučaj terorizma.“

„U redu, mila“, slegnuo je ramenima suprug, „ali to je zbilja standardni proljev gospođe predsjednice. Na to smo navikli. Čak i da prsne, opet je riječ o tipičnome ishodu vladajuće dijareje. Što je tu zaista novo?“

„Novo je to što ju je novinarka odmah potom, dakle nakon svega par sekundi, upitala za prirodu njenih odnosa sa Zdravkom Mamićem.“

„Onim nogometnim mafijašem što mu se sudi za malverzacije? Onim što je gospođi financirao kampanju i organizirao joj rođendansku proslavu?“

„E tim“, potvrdila je građanka. „I gospođa Grabar Kitarović je novinarki izjavila, citiram: Najlakše bi bilo da se povodim javnoj histeriji i da optužim Zdravka Mamića javno kao i svi ostali. Ona to, međutim, ne može, jer, citiram, kao predsjednica se moram držati stava da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno.

„Čekaj malo“, usplahirio se suprug, „a zašto je onda, ako je ‘svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno’, nogometne navijače kategorično obilježila kao ‘teroriste’, i to zbog nekoliko baklji i petardi bačenih na travnjak?“

„Pa o tome ti pričam, mili“, poentirala je građanka. „I ne samo to, nego ona ‘zamjera nadležnim institucija’, to jest sudstvu, što navijače na kažnjava kao ‘teroriste’, jer je ‘to pravi izraz za njih’ i ‘stvari treba nazivati svojim imenom’, mada im terorizam nije dokazan sudskim putem, niti će to ikada biti, dok se u Mamićevu slučaju, ‘kao predsjednica države’, čvrsto drži devize ‘da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno’.“

„Kakva ljigava dvoličnost!“ vrtio je glavom muž.

„A još je gore što te dvostruke aršine nudi u istom paketu“, nadopunila ga je građanka, „naime u istome intervjuu televiziji N1. S jedne strane ‘zamjera nadležnim institucijama’ što vode banalne prekršajne postupke protiv ‘terorista’, te tako vrši direktan pritisak na sudove, a s druge je strane, u slučaju svog financijera, uzoran legailst koji uvažava isključivo sudske pravorijeke, i to ‘kao predsjednica države’, te smatra ‘da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno’. Kada se, pak, radi o navijačima, ne samo da se ‘povodila javnoj histeriji’, već je tu histeriju i započela.“

„Odvratno!“ s gađenjem je procijedio suprug.

„A to nas vraća početnome, čisto teoretskom – ili teroretskom – pitanju“, rekla je građanka. „Dogodi li se da gospođa Grabar Kitarović eksplodira od bijesa, može li biti optužena za atentat na predsjednicu Republike Hrvatske?“

„Opet ti, mila“, raširio je ruke muž. „Maloprije sam ti lijepo objasnio da bi, pravno gledano, tu bila riječ o samoubojstvu, a ne o atentatu.“

„Ljudi se samoubijaju na pristojan način, jer je to jedan intimni čin, da tako kažem“, nije se dala građanka. „Popiju veću količinu tableta za spavanje, ili si elegantno prerežu vene, ili se hitnu pod vlak, ili se objese za luster, a ne tako da usput raznesu predsjednicu Republike Hrvatske i izvedu tvorni napada na najvišu instituciju vlasti, na simbol hrvatske državnosti.“

„Pa što će žena ako joj se desi da pukne od srdžbe?“ čudio se suprug. „Ne može to kontrolirati. To čak ne mora biti ni suicid, nego nesretan slučaj.“

„Zaista?!“ ustobočila se građanka. „Ne prepoznaješ u njenom postupku elemente terorističkoga čina? Ne zamjećuješ paklenjački plan? Ne uočavaš podle zločinačke namjere?“

„Ne uočavam“, priznao je muž.

„A zašto onda gospođa Grabar Kitarović eksplodira od bijesa baš u momentu kada predsjednici države skače u usta?“ pitala je građanka.

Peščanik.net, 04.07.2016.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)