Nakon jedne od mojih prošlogodišnjih kolumni o Bushovom zločinačkom režimu, javio mi se Ismet (ime je promijenjeno), naš mladi čovjek koji služi u Iraku kao podoficir u američkoj vojsci. Ismet je vojsci pristupio za Clintonova vakta, kako bi sebi platio školovanje. U Irak je prvi put poslan u martu 2003., kad se krenulo na Irak, a meni se javio uoči svog ponovnog odlaska kako bi mi rekao da treba da nastavim da pišem o Bushu i da „vojska nije gluha-nijema-slijepa što se tiče ovog predsjednika”. U njegovoj jedinici, kaže Ismet, „George Bush je omražen” i svi jedva čekaju „neku novu budućnost”.
Ismet je iz Bosne otišao 1994 – izbjegao iz jednog rata, da bi završio u još jednom, besmislenijem. Bori se, kaže, da svoj rodni grad ne zaboravi. Pitao sam ga kako njegovi roditelji gledaju na to što ih ratovi prate kao sjenka. Otac mu je, kaže, zabranio da sa vojskom produži ugovor, koji mu ističe ove godine, ali sva je prilika da će ga, na neki šatro legalan način, u Iraku zadržati još godinu dana. Otac mu je već jednom preživio rat, pa se nagodinu vraća u Bosnu, jer hoće tamo da umre. Ismet planira da svoj rodni grad još jednom posjeti kad se vrati iz Iraka. Ima dvoje majušne djece i teško je ne upitati se koliko će ta nejač znati o Bosni, koliko o Iraku. Neće, akobogda, odrasti deformisani od historije, uvjereni, kao ja, da ih pritišće kao mokro ćebe.
Ismet je u Iraku u taboru koji neformalno nosi ime vojnika koji je tu prvi poginuo, osamnaestogodišnjaka čiji je maternji jezik bio španski. Ismet mi se javlja povremeno, kad nije na smjeni, koja obično traje dvanaest sati u komadu, zato što „nemaju dovoljno vojnika” pa ono što ih ima „mora ići na zadatke non-stop”. Stres i umor, naravno, iscrpljuju, pa Ismet misli da će 80% trupa za tri mjeseca biti na antidepresivima. „Ne znam kako se ovo može izdržati”, veli, „ali, eto, izgleda da ovi foteljaši što spavaju u svojim krevetima i jedu po najboljim restoranima znaju bolje od nas koji spavamo u blatu, umorni, nenaspavani i u depresivnom stanju”. Dodatni razlog što mi se Ismet ne može redovno javiti je taj što „svaki dan neko pogine, pa odmah ukinu i telefonsku i internet liniju dok se ne javi familiji poginulog vojnika”. Stvari će u Iraku, nakon onih čudesnih januarskih izbora, biti još gore. Ismet misli da će šijitske grupe imati veću vlast, a suniti će biti uvrijeđeni i prouzrokovat će još više smrtonosnih problema. „Samo oni što gledaju Fox News”, kaže Ismet, „misle da je ovo najbolja stvar što se desila u svijetu u zadnjih deset godina.”
Čim sam pročitao Ismetovu prvu poruku, ophrvala me je grozna bojazan da mu se nešto ne desi, kao da mi je odmah postao rod rođeni. Ismet je naš, te tako i moj, i još je jedan dokaz da se bosanska tragedija ne završava iseljenjem u Ameriku, nego se ovdje nastavlja i preliva u neku novu formu, u neku skoro jednako tragičnu budućnost. Svugdje nas ima, i svugdje nas je muka otjerala: Ismet je u svom taboru zapazio dosta ljudi iz „drugih zemalja” koji tu rade, a ima i nekih iz Bosne; nije sa njima pričao ali je skontao da su naši. „Mene nisu mogli zapaziti jer sam 90% vremena u panciru, pa mi se ime i ne vidi”, pise Ismet. „Ne znam kakva ih je muka natjerala da dođu ovdje i riskiraju život.” Ne treba biti pisac da bi se spazila tragična simbolika ove situacije: ljudi koji su krenuli iz iste zemlje, sa iste polazne tačke, sreću se usred iračke katastrofe, nakon što su im životi po svijetu obišli pun krug muke. Ovako ili onako, u Irak ih je ista muka natjerala.
U proljeće 1994. živio sam u dijelu Chicaga znanom kao Edgewater, gdje se moglo naći dobrog heroina, gdje niko, recimo, u topla ljetnja predvečerja nije po ulicama šetao. A onda sam jednog dana pogledao kroz prozor i vidio grupu ljudi koji su, upadljivo, šetali po ulici Kenmore u formaciji koju sam ja odmah prepoznao kao bosansku: otac naprijed, sa rukama prekrštenim na trtici, u francuskoj kapi; najstariji sin gega se pola koraka iza njega, a iza njih žena, u bosanskoj marami, vodi štrkljastu djevojčicu za ruku. Ta porodica je bila prethodnica velike grupe naših ljudi iz Potkozarja (gdje svi znamo šta se u ratu dešavalo), koja je ubrzo postala sveprisutna u Edgewateru. Bosanci kao Bosanci, brzo se otkrilo mjesto na obali jezera gdje se mogla piti turska kafa, u kafani čiji je vlasnik zaista bio Turčin i koju sam i ja često pohodio. I tu sam jednom spazio bosansku formaciju: oko stola okupljeni muškarci i žene; žene su blijede, ruke su im u krilu, nepokretne kao da su utrnule od umora; nekoliko muškaraca u invalidskim kolicima, svi puše nezasito, malo pogrbljeni, cigarete im u kvrgavoj ruci, blizu usta, da ne gube puno vremena prinoseći cigaretu usnama; iznad njih taman oblak dima i nesreće. I još jedna formacija: u parku pored jezera, porodica i po, bezmalo deset ljudi, gura se na jednom ćebetu, iako je ljeto – trava je suha, a plaža je blizu, mogu sjesti gdje hoće; djeca trče oko ćebeta (ne smiju daleko); svi su na ćebetu nabijeni, kao da se boje da se onaj koji napusti ćebe ili dijete koje ispadne iz orbite ćebeta nikad neće vratiti.
Ismet, tako, može biti američki vojnik, može na zadatke ići i život rizikovati u američkoj vojnoj formaciji. Ali bosanska muka ima svoje formacije, i toj formaciji on pripada koliko i nesretnici koji u tom američkom taboru rade neke mučeničke poslove. Iz te, bosanske, formacije teško da će iko od nas ikad istupiti.
BH Dani, 25.02.2005.
Peščanik.net, 29.04.2009.
