Nedavna izjava trenutnog predsjedavajućeg Predsjedništva BIH, Željka Komšića, koju je dao u intervjuu za Oslobođenje, bolno je zazvučala u ušima onih koji su od ove nove nade BH političke scene očekivali nešto drugačiji, civilizovaniji i mudriji pristup ionako iznimno komplikovanoj situaciji u BiH. On je izjavio da, namjerno ću parafrazirati, otcjepljenje Republike Srpske sasvim sigurno „vodi u bitke, pri čemu ni oružane nisu isključene“. Dodao je pri tom i da bi se on lično, sa puškom u ruci angažovao.
Pored toga što je tih par rečenica potpuno marginaliziralo ostatak intervjua, otvorilo je i brojne polemike i komentare u cijeloj regiji, te besmislene ankete po portalima, sa još besmislenijim rezultatima. Izjavu Željka Komšića ovdje želim komentarisati, jer je data sa pozicije Predsjednika Predsjedništva BiH, a time i komandanta Oružanih snaga BiH. Napominjem to jer je djelovalo kao da on nije svjestan šta je sve tom rečenicom rekao, kao i da njegova trenutna pozicija tome daje posebnu težinu.
Pominjati oružje, rat, pušku u rukama u današnjoj BiH svakome normalnom može da izazove samo jezu i strah. Ne znam na koje to ljude Željko Komšić računa kada govori o onima koji bi ušli u oružani sukob u slučaju eventualnog otcjepljenja jednog dijela BiH. Smatra li on zaista da su oni koji bi eventualno i glasali za njegovu novu stranku (simptomatičnog naziva Demokratska fronta) bili budući vojnici u još jednom besmislenom ratu? Poznajući profil onih koji su mu do sada bili naklonjeni, u to čisto sumnjam. Ako računa na one koji još uvijek smatraju da se patriotizam i odanost dokazuje sa puškom u ruci, želim mu da dobije što manje glasova.
Kasnije dato pojašnjenje, da je ta izjava trebala da služi zato da sve one koji razmišljaju o otcjepljenju podsjeti da je to nemoguće bez rata, te da se takve priče ostave, samo je dodatno pokazalo plitkost izjava političara u ovoj zemlji. Još gore, pokazalo je da ovdašnju političku elitu ni skorašnja krvava istorija nije baš ničemu naučila. Jednako kako ni neki političari sa početka 90-ih prošlog vijeka nisu razumjeli da jedna zemlja kroz vrijeme može i treba da mijenja svoje unutrašnje uređenje, i da je Jugoslavija „made by Avnoj“ samo jedna od faza geopolitičkog uređenja ovog regiona, tako i današnji BH političari odbacuju svaku mogućnost da Bosna i Hercegovina u bilo kojem smislu evoluira u odnosu na Dejton, u nešto što bi je na prvom mjestu učinilo prihvatljivijom za život ljudima koji u njoj žive.
Dejtonski sporazum, koji je definisao novo političko uređenje zemlje unutar ranije definisanih granica, imao je za primarni cilj da zaustavi rat i uspostavi kakvu-takvu državnu administraciju. Niko tada, ni političari iz BiH, Srbije i Hrvatske, niti izaslanstvo tadašnjeg predsjednika SAD Bila Klintona, nije razmišljao o tome kako će ta zemlja funkcionisati nakon 20 godina. Prilično sam siguran da su glavni akteri Dejtona (od kojih je danas malo živih) vjerovali da će Bosna nadrasti Dejtonski sporazum i postati država. To se nije desilo i danas, nakon 18 godina, mi imamo situaciju koja je po svim svojim obilježjima slična devedestim godinama prošlog vijeka. Jedino se termin Evropske unije pominje malo češće, mada i on zvuči više kao utješna utopija a manje kao realnost.
Početkom devedesetih Srbi iz BiH nisu željeli da prihvate činjenicu da BiH postoji i izvan Jugoslavije, iz koje su druga dva naroda željela da izađu. U današnjoj BiH, Srbi žele da izađu iz BiH (sa nejasno definisanom idejom gdje bi nakon toga), dok Bošnjaci i jedan dio Hrvata žele da sačuvaju BiH u avnojevskim granicama, ali sa nešto drugačijim uređenjem.
Po mom mišljenju, i jedni i drugi i treći uporno guraju u sasvim pogrešnim pravcima, a povremeno pominjanje ratnih opcija, secesije, otcjepljenja samo pokazuje da drugih ideja zapravo nema.
Insistiranje na razgraničenju na entitetskom nivou (što rukovodstvo RS-a odavno zastupa), odnosno obilježavanju entitetske linije, takođe dobro pokazuje da je nivo diskursa o ključnim pitanjima BiH sveden na „međe“ na livadi. Ako je tako, i uzimajući u obzir kako sporovi oko „međe“ na ovim prostorima obično završavaju, Komšićeva izjava i nije tako nerealna, koliko god bila lišena svakog smisla, u bilo kakvim civilizacijskim okvirima.
Granice („međe“) davno su prevaziđeni koncept definisanja bilo državnog bilo narodnog ili nacionalnog identiteta. Potrebno je mnogo više od granice i imena da bi neka teritorija i narod koji na njoj živi postao dio današnjih savremenih evropskih tekovina i vrijednosti.
Postoji tako puno razloga zašto BIH ovakva kakva jeste nije dobro rješenje ni za koga. Postoji i tako puno razloga zašto njeno cijepanje po entitetskim linija nije dobro rješenje ni za koga. Postoji tako mnogo problema koji pogađaju svakodnevni život običnog čovjeka (i glasača) koji se namjerno guraju pod tepih, za račun „velikih“ ideja o samostalnosti, opstanku, identitetu i sličnim praznim temama. Pitanje je zato, koje se takođe i samo po sebi nameće, šta su Komšić i njegove kolege iz drugih stranaka u svim prethodnim godinama uradili pa da ovu jadnu zemlju učine vrijednom da se brani, čak i nekim ludim hipotetičkim scenarijima. Treba li da se brani državna administracija, koje je i on sam dio, koja jede i uništava i ono malo što u ovoj zemlji još funkcioniše? Da li treba braniti sveopštu korupciju, obrazovni sistem koji je u svim segmentima urušen, zdravstvo koje je u sve lošijem stanju ili možda ogromnu nezaposlenost i sramotno niske penzije?
Očekivao sam da političar koji pretenduje da bude nešto drugačiji od postojećih, napravi jasan otklon od ratne prošlosti (pa i svoje vlastite) i da pokuša neki novi pristup. Očekivao sam da bilo kakva građanska ideja u BIH treba na prvom mjestu da ovu zemlju učini prihvatljivom za sve koji u njoj žive i da je učini vrijednom planiranja života u njoj. Komšić očigledno ima lični problem sa tim da prihvati realnost u BiH. Očigledno je i da ne razumije da Zlatni Ljiljan (najviše ratno priznaje Armije BiH) koji je dobio i Titova slika u njegovom kabinetu – nisu dovoljni da se izgradi država prema kojoj će svi koji u njoj žive osjećati makar minimalan nivo patriotizma, a koji ide nešto dalje od pitanja razgraničenja.
Zato je bolje da Komšić, a i oni koji slično razmišljaju, pronađu neki dobar teren za paintball. Naći će se zainteresovanih i iz RS-a. Mogu da iscrtaju granice entiteta na terenu i da pucaju do mile volje jedni po drugima. Možda zainteresuju i medije pa se od toga može napraviti solidan reality. Bolje je i to nego da guraju narodu oružje u ruke.
***
Gotovo istovremeno sa davanjem ovog intervjua, u drugom dijelu BIH, na čije se moguće otcjepljenje Komšić pozvao, održalo se „narodno veselje“ na kojem su uz pjesmu i kolo prizivani zločini iz Srebrenice i Vukovara, ovaj put usmjereni na Novi Pazar i Sjenicu. Taj primitivni događaj nemam namjeru komentarisati, osim konstatacije da bi učesnicima ove „priredbe“ neko možda trebao objasniti da su Novi Pazar i Sjenica u Srbiji.
Još jedan događaj koji vrijedi pomenuti je i da je danas na Palama organizovan svečani doček Momčila Krajišnika iz pritvora, koji će direktno prenositi javni servis RS-a. Studentska organizacija RS-a pozvala je studente (a i ostale) da se u što većem broju pojave na ovom događaju. Ista ona studentska organizacija koja je prilikom svojih posljednjih protesta jasno rekla da ne želi podržati proteste za donošenje zakona o JMBG.
Peščanik.net, 30.08.2013.
