Fotografije čitateljki, Jelena Džombić, Kosovska Mitrovica

Fotografije čitateljki, Jelena Džombić, Kosovska Mitrovica

Opet imamo ”slučaj braća”. I opet je tu premijer da presudi po kratkom postupku. Razlika je samo u tome što sad ispade da smo svi mi braća. Braća po zločinu.

Prvi ”slučaj braća” imali smo kad su se brat premijera i brat gradonačelnika, u nepropisnoj pratnji Kobri, sukobili sa propisno postavljenim kordonom žandarmerije koji je štitio Paradu ponosa, kojom prilikom su braća dobila propisne batine. Drugi ”slučaj braća” desio se kad su premijer Albanije i njegov brat optuženi da su na našem terenu nepropisno vozili dron sa zastavom nepropisne države, kojom prilikom su se propisno obrukali domaći organi reda. A sada smo se propisno iznenadili što je iskrsnuo i treći ”slučaj braća” kad su iz Amerike zahtevali da se rasvetli slučaj braće Bitići, američkih državljana koji su nepropisno ušli u našu zemlju, ali, ispostaviće se, i u našu zemlju, kao što je iskopavanje naknadno dokazalo!

I, kao i uvek, tu je premijer da nepropisno presudi ko je za šta kriv. U prvom slučaju – braća nisu kriva. U drugom slučaju – braća su kriva. U trećem slučaju – krivi smo mi.

Na stranu to što nam ni za jedan slučaj nisu predočeni propisani dokazi (kao što uostalom nisu predočavani ni ombudsmanu ni drugim nadležnim institucijama). Kažem na stranu to, jer smo se već navikli da nam premijer bez dokaza priča kakav je on, a kakvi su drugi, kao i to šta je ko uradio ili rekao (pa upravo nam je iz Vašingtona poslao nekoliko selfija uz sopstveni izveštaj da nam se svi dive, da nas svi podržavaju i da će svi da dođu!).

Ali, ono što ne treba da ostavimo po strani je pitanje: kako je moguće da za jedan konkretan zločin budemo krivi ”mi koji smo ubili braću Bitići”? Koji ”mi”? ”Mi” kao narod, ”mi” kao država ili možda ”mi koji smo i tada bili u vlasti”?

A ako je ”mi” u onom balaševićevskom smislu ”krivi smo mi što smo ćutali”, možda treba da obavestimo premijera da mi nismo znali i da mi nismo bili u mogućnosti ni da istražimo ni da sa rezultatima izađemo u javnost. Ti mi nismo bili na mestu zločina – ni onom na kojem je zločin izvršen ni na onom na kojem je zločin zataškavan. U tom smislu – mi sa gnušanjem odbacujemo presudu i izjavljujemo da ne priznajemo sud koji ju je doneo.

Ako treba, možemo i da pokrenemo peticiju ”Mi koji nismo ubili braću Bitići” i da se poimence ispotpisujemo svi koji nismo. Pa, ko preostane – taj je. Pod jedan, tako bar neće moći i za taj zločin da nam pripišu kolektivnu krivicu, i pod dva – to nije ništa manje validan način dokazivanja od ovog kojem je premijer pribegao.

Peščanik.net, 08.06.2015.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)