Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

2000 – 2015

Dan 6. novembra 2000. godine bio je poslednji kada je Nebojša Simeunović, sudija tadašnjeg Okružnog suda u Beogradu, viđen živ. Sudija Simeunović je bio jedan od najiskusnijih istražnih sudija u najvećem sudu u Srbiji. Njegovom nestanku i potonjoj smrti neposredno je prethodilo odbijanje da donese određene sudske odluke, uprkos snažnom političkom pritisku režima Slobodana Miloševića. Relevantne pravosudne reakcije na tvrdnje da njegova smrt nije bila prirodna, tj. da je ubijen – nema do danas. Najbliže kolege sudije Simeunovića – sudije i tužioci – istrajno ćute, rešeni da ga predaju zaboravu. “Službe” – takođe.

Šta se sudiji Simeunoviću dogodilo neposredno pre smrti? Nebojša Simeunović bio je dežurni istražni sudija u noći između 3. i 4. oktobra 2000. godine. Prema izjavi nedavno preminulog novinara Vremena Jovana Dulovića, koju je dao za B92 neposredno posle Simeunovićevog nestanka, sudija je u noći između 3. i 4. oktobra odbio da prihvati zahtev okružnog tužioca da raspiše poternicu i odredi hapšenje i pritvaranje čelnika DOS-a, Nebojše Čovića i Borisa Tadića, kao i kompletnog štrajkačkog odbora kolubarskih rudara (Vesti.rs 12.11.2000). Štrajkački odbor je brojao 13 radnika Kolubare, a na njegovom čelu je bio Aleksandar Karić, koji je dve godine posle smrti sudije Simeunovića izjavio: A priča je bila da je on (sudija Simeunovic – Z. M) kao istražni sudija morao da uhapsi tih trinaest ljudi. Hvala mu što to nije uradio! U isto ovo vreme, Boris Tadić, tada još ne predsednik Republike, izjavljuje: Nismo, na primer, iskazali solidarnost prema jednom čoveku koji je mozda izgubio glavu zbog svih nas. To je sudija Nebojša Simeunović. Za mene je to najteži momenat, stvarno najteži. U zahtevu za lišenje slobode koji je sudija Simeunović odbio, policija je u krivičnoj prijavi tvrdila da se navedene vođe DOS-a, kao i trinaestorica rudara sumnjiče za krivično delo napada na državno uređenje (Republika, br. 298). Pored krivične prijave policije, po svedočenju sestre sudije Simeunovića, Jelene Simeunović, postojala je još jedna: “Ta prijava je bila dopunjena dopisom koji je uputio Generalštab Vojske Jugoslavije, a sve s potpisom i pečatom Nebojše Pavkovića. Težinu svemu daje upravo taj dopis. Time se štrajk rudara Kolubare ne kvalifikuje kao običan nego kao sabotaža, za šta je pretila kazna do nekoliko godina zatvora” (newsweek.rs, 09.07.2015). Da je na sudiju Simeunovića vršen pritisak da potpiše nalog za hapšenje javno svedoče: njegova sestra Jelena (B92, 10.08.2013; newsweek.rs, 09.07.2015; novinar Jovan Dulović (vesti.rs, 12.11.2000), Aleksandar Karić (Republika, br. 298) i Boris Tadić (Republika, br. 298). Taj pritisak je poticao, prema ovim izjavama, od javnog tužioca, policije i “službi”, kao i šefa Generalštaba Pavkovića. Nebojša Simeunović je odbio da donese rešenje o određivanju pritvora.

Smrt sudije Simeunovića, prve pravosudne i ostale reakcije i šta je bilo kasnije. Pre nego što je pronađeno telo sudije, prema izjavi novinara Jovana Dulovića: “Njegovi prijatelji pomišljaju na najgore, ali ne isključuju mogućnost da je usled pretnji i pritisaka doživeo psihički slom i otišao neznano kud, što bi bilo koliko toliko bolje od nestanka” (novosti.rs, 12.11.2000). Prva “radna verzija glasila je da je sudija Simeunović izvršio samoubistvo. Njegovo telo pronašli su prolaznici na obali Dunava 3. decembra 2000. Okružni sud u Beogradu je izdao saopštenje da se sudija Simeunović ubio, jer je bio depresivan, sklon alkoholu i težak srčani bolesnik”, izjavila je njegova sestra Jelena za B92, 10.08.2013. Jedna njena tvrdnja ima visok pravni značaj: “Na mesto na kom je pronađeno Nebojšino telo ne izlazi ni istražni sudija, ni javni tužilac. A procedura je zahtevala njihovo prisustvo. Na stranu to što su iz dokumenata videli da je reč o njihovom kolegi. Telo se urgentno prebacuje na Institut za sudsku medicine i tu ostaje sve do pogreba iako se nakon obdukcije sva tela prenose u centralnu kapelu”(newsweek.rs, 09.07.2015). Sve do 2010, u pravosudnom smislu, važi prva verzija – da je sudija Simeunović izvršio samoubistvo. Za sve to vreme, indicije da je on ubijen i uopšte sećanje na Nebojšu Simeunovića i njegov častan otpor pritiscima, čuva i osvežava jedino njegova sestra Jelena Simeunović, kao i pojedini (relativno) nezavisni mediji. Pravosudno bitan deo njenih tvrdnji, indicija i dokaza ukratko čine:

– nedostaci u obdukcionom zapisniku, na osnovu kojih su ona i njen advokat postavili više od 60 pitanja, na koja nisu dobili odgovor (B92, 10.08.2013);

– podatak da je u telu sudije Simeunovića pronađen azot, a neke povrede i tragovi na njegovom telu ukazuju na to da mu je azot ubrizgan u uši, što je, tvrdi se, izazvalo njegovu smrt (Blic online, 04.12.2012; newsweek.rs, 09.07.2015);

– tvrdnja da postoji zapisnik o tome “gde je bio, kad je ubijen, na koji način i kad je bačen u vodu” (B92, 10.08.2012);

– podatak o tome da su na telu sudije Simeunovića pronađeni lična karta i drugi dokumenti koji su bili suvi, iako je njegovo telo pronađeno mesec dana pošto je nestao (e-novine, 09.12.2010).

Na osnovu ovoga, Jelena Simeunović tvrdi da su u vreme smrti njenog brata postojali privatni zatvori i da je u jednom od njih sudija Simeunović ubijen (Blic online, 04.12.2012; newsweek, 09.07.2015; e-novine, 09.12.2010), uz tvrdnju da i o tome postoji zapisnik, ali odbija da javno saopšti otkuda joj je sve to poznato. To obaveštenje je dala istražnim organima.

Tek 2010. godine, posle jedne izjave tadašnjeg predsednika Republike Borisa Tadića, Republička javna tužiteljica Zagorka Dolovac dovodi u sumnju verziju o samoubistvu: „Javnost treba da bude svesna da je u vreme kada je sudija nastradao bilo propusta kada su istražne radnje u pitanju, ali i činjenice da su rad na ovom slučaju opstruirali ostaci režima Slobodana Miloševića, koji su, prema indicijama koje postoje, na razne načine stopirali rasvetljavanje slučaja. Nažalost, posle deset godina teško je doći do kvalitetnih dokaza“. Tužiteljica je dodala i da je „neprihvatljivo to što još postoje nedoumice u vezi sa smrću jednog takvog nosioca pravosudne funkcije“. Od ove izjave prošlo je pet godina, a da istraga nije donela ništa novo, kao da je (istrage) uopšte nema, što je po svemu sudeći i slučaj. Koliko dugo “ostaci režima Slobodana Miloševića” mogu opstruisati “ovaj slučaj”? Šta su to pomenuti “ostaci” – da li tajne službe – a ako jesu, zašto ih ne imenovati? Ili je izjava data samo da se odgovori na poziv i uznemirenu savest tadašnjeg predsednika Republike, tj. da se iziđe u susret izvršnoj vlasti, a potom ne učini baš ništa?

Ne samo da je izostala adekvatna pravosudna reakcija, nego i kolegijalna. Za razliku od udruženja novinara, koja nisu prepustila zaboravu smrt svojih kolega, Društvo sudija Srbije, kao i Udruženje javnih tužilaca – pridružili su se pravosudnom zaboravu. Još dok je uspomena na sumnjivu smrt sudije Simeunovića bila sveža (dve godine pošto je njegovo telo pronađeno), list Republika beleži jednu nezainteresovanu reakciju. Tadašnji predsednik Društva sudija “nije, međutim, mogao određeno da kaže da li je Društvo na bilo koji način uzelo u zaštitu sudiju Simeunovića ukoliko mu je režim potajno pretio, pa ni to da li se Upravni odbor uopšte izjasnio o celom tom slučaju: U to vreme nisam bio predsednik Društva i zaista ne znam da li smo se uopšte sastajali, a kamoli da li smo doneli bilo kakvu odluku u povodu tragedije istražnog sudije Simeunovića. Društvo sudija tada formalno-pravno nije postojalo, ono je i samo bilo ilegalno, radilo je van zakona jer Miloševićev režim nije hteo da nas registruje“ (Republika, br. 298). Međutim, Društvo sudija Srbije formalno je registrovano 2001. godine. Danas smo na kraju 2015 – a na upit “sudija Nebojša Simeunović”, web stranica Društva sudija – istrajno ćuti. Takođe i Udruženje javnih tužilaca Srbije. Zbog toga su reči Jelene Simeunović samo jedna blaga reakcija na zaborav: “nepristojno brzo” je zaboravljen Nebojša Simeunović (newsweek.rs, 09.07.2015).

Šta očekivati od današnjih vlasti i od današnjeg pravosuđa? Sudijina sestra ne očekuje ništa. Današnja “praksa rešavanja” starih slučajeva ubistva (a nije samo u slučaju sudije Simeunovića prebrzo i olako izgovorena kvalifikacija “samoubistvo” – setimo se samo novinarke Dade Vujasinović i ubistva gardista 5. oktobra 2004!) sastoji se uglavnom u formiranju posebnih komisija koje prikupljaju podatke i tako, navodno, pomažu istrazi. E, ali do sada te komsije vode novinari, odnosno advokati. Izgleda da čak i današnje vlasti razumeju koliko bi apsurdno bilo formirati komisiju koju bi vodio sudija ili javni tužilac, radi pravosudne istrage smrti jednog sudije koja je neubedljivo kvalifikovana kao samoubistvo – pored postojanja toliko sudova i tužilaštava u Srbiji, uključiv i ona specijalna. Teško je – slažem se. Ali živih svedoka, kao i čitljivih papira još ima. Samo nema pravosudne, te time ni svemoćne političke volje koja bi istragu trgnula iz ravnodušne učmalosti.

Ali, bez obzira da li će “ovaj slučaj” biti ikad pravosudno okončan, nezavisno od toga da li je zvanična verzija koja obeležava navodnu istragu kvalifikovana kao ubistvo ili kao samoubistvo, štaviše i ako u pravosudnoj “obradi” preovladaju indicije da je jedan savestan i hrabar čovek radije sam otišao u smrt, nego da pogazi svečano obećanje da će suditi po ustavu i zakonu, a ne po zapovesti (ma od koga poticala) – nije li obaveza Društva sudija i Udruženja tužilaca, pa i svih nas koji sebe predstavljamo kao pravnike – da sačuvamo spomen na sudiju Nebojšu Simeunovića. Svejedno je kad je dan nezavisnosti pravosuđa u EU. Srbija ima svoj dan nezavisnosti pravosuđa – 7. oktobar – dan od kada sudiju Simeunovića više niko nije video, osim onih koji su mu, po svemu sudeći, “presudili”. Na taj dan, sudije i tužioci treba da slobodno donesu odluke o onome zbog čega trpe najžešće pritiske. Makar jedan dan u godini žrtva Nebojše Simeunovića zaslužuje slobodno i nezavisno pravosuđe.

Peščanik.net, 07.10.2015.

Srodni link: Govori sestra sudije Simeunovića


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)