Retoričko prolećno pitanje: ima li negde u svetu države bez Vlade, bez Skupštine, bez Ustavnog suda, bez budžeta, bez ikakve blage ideje o reformama ili investicijama – dobija svoj kratki prolećni odgovor: ima! The country se zove Srbija, trenutno toliko opsednuta kvadraturom kosovskog kruga da se sve ostalo feat. Vlada, Parlament itd. čini besmisleno plitkim glede srpske svete zemlje po kojoj hodaju Albanci; ispravan utisak da je ova država postala rob već odavno (zasluženo) izgubljenog Kosova pojačava se “diplomatskom ofanzivom Srbije” nakon prve sesije Saveta bezbednosti o budućem (nezavisnom) statusu Kosova.

Ohrabreni priviđenjem Vojislava Koštunice da je na pomenutoj sednici “glasno i jasno odbijen Ahtisarijev predlog”, što osim tehničkog premijera niko drugi nije uočio – ovih su se dana srpski emisari brže-bolje razleteli po svetu, ne bi li zemlje-članice SB ubedili kako je kosovski politički virus toliko zarazan da će, ako ne pripaze, uskoro videti čija to majka crnu vunu prede! Po običaju, mentalno plastičan u acid-slikama bio je nesrećni Vuk Drašković, još uvek ministar inozemnih poslova, bez obzira na priglupu matematičku činjenicu da njegova stranka SPO u Parlamentu ima nula (hrvatski: 0) poslanika; vođen nadahnutim idejama đenerala Draže Mihailovića koji je na Ravnoj Gori lamentirao o budućnosti “crnog kontinenta”, Drašković je rekao: “Cela Afrika je u velikom strahu od Ahtisarijevog plana ako on bude pretočen u rezoluciju po kojoj se nasilno menjaju granice države Srbije, jer u Africi nema nijedne države čije granice ne bi bile u opasnosti.”

Za Indoneziju je Vuk Drašković verovatno spremio sledeću rečenicu: “Cela Indonezija je u velikom strahu od Ahtisarijevog plana ako on bude pretočen u rezoluciju po kojoj se nasilno menjaju granice države Srbije, jer u Indoneziji nema nijedne države čije granice ne bi bile u opasnosti od kosovskog cunamija.” Kad već pomenusmo cunami, Vukove diplomatske ovce imaće slight problem da objasne svojim indonežanskim domaćinima zašto The Serbia nije, kao sav ostali svet, proglasila Dan žalosti kad se krajem 2005. monstruozni tsunami sručio na kosovska tj. indonežanska ostrva? I zašto je preterivala u pomoći: nekoliko desetina ćebadi i par kutija konzervi – šta znaju Muslimani šta je to svinjski narezak, više je nego što se od Srbije u “onom političkom trenutku” moglo i očekivati. Danke, Indonezija!

Biće veselo dok “naši” budu lobirali u arapskom Kataru koji nije ostao odsečen od informacija da je u Beogradu okončano suđenje legendarnoj paravojno/državnoj jedinici “Škorpioni”; snimak egzekucije šest bosanskih Bošnjaka – u filmskoj režiji samih “Škorpiona” – koji je ostao najbezočnije svedočanstvo srpskog rasističkog zločina, dobio je svoju pravnu ocenu. Dvojica izvršilaca nagrađeni su po 20 godina robije, jedan 13, jedan pet godina, dok je peti optuženi oslobođen. Ove šokantno blage presude za hladnokrvni, monstruozni masakr koji je bio suština “srpske nacionalne stvari” tokom ratova devedesetih, samo su deo današnjeg karaktera tzv. Srbije u kojoj se i danas smatra da “ratni zločin” nije ništa strašno.

Postupci Vrhovnog suda Srbije koji redovno poništava sve presude za ratni zločin i ponovo ih vraća u proceduru (slučaj Ovčara, recimo) nikako nisu rezultat proceduralne brige: reč je o praktičnoj reviziji istine ili makar o relativizaciji istorije, pa ne čudi da većina Srba “nema živaca” da sluša o tome šta su Serbski Junaci radili u ratu. Jedan od tih “škorpionskih” junaka, Aleksandar Medić (pet godina zatvora), stojeći sa puškom iznad vezanog mladića pita ga: “Jesi li prcao u životu?” Ovaj kaže “ne”, a Medić odgovara “E, nikad i nećeš.” Tako i bi.

Pristalica smrtne kazne u meni neće da razume da je pomenuti Aleksandar Medić za učešće u ovom strašnom zločinu dobio svega pet godina robije; da je nekim slučajem zapišao poster Vojislava Koštunice siguran sam da ne bi dobio manje. Makar zbog ove izjave koja je ključ srpske mržnje i odgonetka na pitanje kakve smo monstrume gajili u pravoslavnom dvorištu – Aleksandar Medić je zaslužio vešanje ili električnu stolicu ili kamenovanje do smrti ili streljanje. Ili sve zajedno.

I kad naša delegacija ode u muslimanski Katar da objasni kako su The Serbs uvek poštovali Albance tako što su ih mrtve raznosili hladnjačama – a mogli su traktorskim prikolicama, ali nisu hteli, jer brinu o ekologiji – ili kako smo brinuli o bosanskim Bošnjacima, moglo bi se desiti da ih neko priupita o Aleksandru Mediću. Preciznije: neko bi trebalo da ih priupita.

Očekujući spektakularne rezultate iz Gane – tamo nam je glavni adut da srpski navijači FK Rad vole Essiena jer igra za FC Chelsea, ali im se ne sviđa jer je crnac i nije pravoslavac – umalo da ne primetim suludo humorističku izjavu francuskog šefa diplomatije Filipa Dust Blazija: usred svekolikih pokušaja da nam se otme petnaest odsto najskuplje srpske reči sa šest slova (Kosovo), usred komplikovanih pregovora o Vladi, usred suđenja domaćim celivanim škorp-herojima, usred diplomatske furke od Paname do Guče, usred vaterpolo tragedije koja je ukopala svaku šansu za promociju Srbije u Australiji, usred očekivanja novog albuma grupe Linkin Park – F.D. Blazi je pozvao Srbiju da “izruči Mladića”!

Čovek nije normalan! Da sad izručujemo Mladića koji nam ovog časa treba više nego ikad? Tko će organizovati nove “Škorpione” i dati im instrukcije, ako krenemo da Kosovo “branimo svim sredstvima”? Tko će nam preneti iskustva blagougodnog bombardovanja Sarajeva po “neselektivnim ciljevima”?

I, konačno, imamo pametnijeg posla nego da se mlatimo s Mladićem. Peru, Katar, Gana, Kongo, Južnoafrička Republika… to je naša budućnost! Jer, ako nam ode Kosovo, ode i planeta Earth!

Afrika je to već shvatila. Još samo da nas Hrvati razumeju!

 
Feral Tribune, 10.04.2007.

Peščanik.net, 10.04.2007.