Stiže nam u Bosnu “ciklon Onfray”.
Michel Onfray, rođen 1959. godine, nakon što je više od dvadeset godina podučavao filozofiju na srednjoj tehničkoj školi u Caenu (Donja Normandija), utemeljio je oktobra 2002. godine u istom gradu Narodni univerzitet, otvoren svima i iznimno posjećen (s kursevima što sežu od političkih ideja do filma). Objavio je na desetine djela (s prevodima na brojne jezike) i vehementno učestvovao u nekim presudnim političkim događajima nedavne francuske povijesti (od referenduma oko nacrta evropskog ustava do predsjedničkih izbora).
Njegove su pozicije više u dosluhu s intelektualnom nego političkom ljevicom, pozicijama dakle libertarijanskim, anarhističkim, ateističkim i “a-teološkim” (Bataille), materijalističkim i radikalno laicističkim. Spreže ih s hedonizmom (pozivanjem na kinizam, epikurejstvo i skepticizam), radikalnim “prosvjetiteljstvom” i nadasve francuskim “lijevim ničeanizmom”. Onfray se po samorazumijevanju upisuje u četvrtu generaciju francuskog lijevog ničeanizma. Prvu, inauguralnu, predstavlja George Palante, koji je prijelomnog njemačkog mislioca uveo u francuski filozofski i kulturni kontekst (u tom sklopu ne treba zaboraviti ni činjenicu da je socijalistički lider i teoretičar Jean Jaurès govorio o mogućnosti čitanja Zaratustre u ključu aristokratizacije masa i vjenčanja proleterijata i nadčovjeka). Drugu generaciju čine Roger Callois, Georges Bataille i Michel Leiris, koji su, u jeku nacističkog razdoblja, imali intelektualne hrabrosti da prevladaju ekstremno desna prisvajanja. Potom treća, najznačajnija generacija, čiji su glavni protagonisti Michel Foucault i Gilles Deleuze, koji su pokazali da biti ničeanac ne znači misliti kao Nietzsche, nego misliti polazeći od Nietzschea, tačno odakle se radilište filozofije s njegovim prolaskom izmijenilo. Sam je Foucault to ovako izrazio: “Heidegger je za mene uvijek bio bitni filozof… Ali moram priznati da je Nietzsche odnio pobjedu te utoliko smatram da nije promašeno govoriti o mom temeljnom ničeanizmu”. Za Onfraya, dakako, Heidegger je uvijek bio nebitni filozof, ali je pun pogodak govoriti o njegovom temeljnom ničeanizmu, o lijevom ničeanizmu sada već četvrte generacije.
Onfrayova misao u tom smislu kruži oko tijela, seksualnosti, problema zasnivanja etike na terenu estetike (vraćajući mjesto, kao što sam kaže, zanosnom i nesputanom Dionisu u jednom svijetu što ga je hegemonizirao i narkotizirao Apolon) i pomirenja između etičkog hedonizma i političkog anarhizma (“politika buntovnika”). Teorija hedonizma, dakle, koja sjedinjuje imanentnu etiku, senzualni materijalizam, libertarijanski individualizam, utilitarizam, “paganski subjektivitet” i “faustovsko tijelo”, nalazeći nadahnuće u viziji filozofije kao umjetnosti – izraženoj jezikom unutar struje “filozofskog pisma” post-šezdesetosmaške francuske kulture (zapravo post-strukturalističke) – u cjelini ne odveć filozofski reflektirane, ne odveć kompleksne, prilično misaono razbarušene i neobavezne, ali vazda bogate referencijama, lucidnim i bespoštednim zapažanjima i analizama i prije svega literarno zavodljive.
Riječ je o elaboraciji koja uživa iznimno veliku popularnost kod čitatelja, no koja doživljava ozbiljan ostracizam kako u akademskim ambijentima, tako i u različitim pariškim salonima i krugovima, u odnosu na koje Onfray uporno naglašava svoju “antropološku drugost”.
U svom “bestselleru” Ateološki traktat (2005), posvećenom Raolu Vaneigemu, oličenju situacionizma, Onfray se ustremljuje protiv monoteizama (i još više, protiv pogubnih teokracija), opisanih kao “infantilna neuroza čovječanstva”, vođenih nagonom smrti i nosiocima mržnje u odnosu na život i njegova očitovanja. Autor se laća, kako kaže, dekonstrukcije religija Knjige i izgradnje postmodernog ateizma – ili “ateističkog ateizma” – koji nastoji istaknuti njihove kontradikcije, njihova ovosvjetovna ulegnuća i politička kompromitiranja (od kršćanskog antisemitizma do “islamskog fašizma”, pri čemu ne štedi ni Foucaulta u njegovu zanosu “homeinijevskom revolucijom”). U vrijeme pobožnih ateista i povratka religije (poglavito u klerikalno političkoj verziji) i u epohi post-sekularizma, Onfrayev pamflet odskače radikalnošću svoje pozicije demoliranja prije nego dekonstruiranja svih monoteističkih religija (pozicije sažete u slogan “Ni Biblija, ni Kur’an Časni”) i odlučnošću svog projekta bespoštedne i beskompromisne dekristijanizacije.
S obzirom da Onfrayevo obimno istraživanje (od metafizike i epistemologije preko etike i estetike, do erotike i politike) pokreće jedinstven duh, uočljiv je intenzivan fil rouge što se proteže kroz čitav njegov opus. U Teoriji ljubavnog tijela (2006), ikonoklast i eklektičar nastavlja filozofsku eksploraciju usmjerenu post-kršćanskoj laicizaciji i “dekristijanizaciji” do samih temelja, do utrobe savremene misli. U njoj predlaže “dekonstrukciju” moralne tradicije u seksualnom području što su je monoteističke religije proširile i ukorijenile. I kao što biva u svakom ozbiljnom ispitivanju genealogije, počinje ab initio. To u ovom slučaju koincidira s grčko-rimskom antikom i bogatom linijom hedonističkog materijalizma, koji zna od seksualnog užitka učiniti prirodnu komponentu života. Pribjegavajući materijalističkim misliocima (Talesu, Antifonu, Diogenu iz Sinope, Demokritu, atomistima, epikurejcima, kinicima) i nanovo iščitavajući latinsko pjesništvo (Horacija, Ovidija, Katula, Petronija, Propercija, Tibula), Onfray postavlja “revolucionarni program” ponovnog puštanja u opticaj onoga što naziva solarna erotika i paganska estetika egzistencije. Dominantni poredak zasnovan na braku, vjernosti, monogamiji, heteroseksualnosti, negaciji karnalnog užitka (i zapravo najčešće hipokriziji), po autoru, savršeno ide ruku pod ruku s određenom ekonomskom i političkom koncepcijom. Odatle povratak izgubljenoj tradiciji (naspram platonizmu i njegovim derivacijama) hedonističkog epikurejstva, tradiciji značajnoj za mogućnost savremenog libertarijanskog habitusa, zahvaljujući kojem svaki pojedinac može živjeti i ljubiti bez odricanja od autonomije i nezavisnosti.
Među predilekcijama ovog antisistemskog autora, ali autora s naglašenom sistemskom vokacijom, nahodi se upravo rekonstrukcija intelektualne genealogije, kulturalne arheologije i rekompozicija napuštenih, zanemarenih i zaboravljenih arhipelaga mišljenja. Posao je to koji se odvija i u autorovoj višetomnoj Kontra-historiji filozofije (od 2006) gdje pokrenut intelektualnom voljom (za moć) iznosi na svjetlo dana ona razmatranja i meditacije što ih dominantno (idealističko, platonističko) mišljenje, zabrinuto i opresivno istovremeno, uporno potiskuje. Riječ je o antičkim mudrostima, kršćanskom hedonizmu, baroknom libertenstvu, ultra-prosvjetiteljstvu, socijalnom eudemonizmu… Isto se događa i u knjizi Politika buntovnika (1997), gdje pred nama protječe galerija autora i djela anarhizma, komunizma, figure disenzusa, otpora i nepokornosti, mislioci 18., 19. i 20. vijeka koji se protustavljaju konzervativnom političkom poretku, od Blanquija i Gramscija do Sorela, Pougeta i Pelloutiera. Mistika ljevice, pobunjeničke i nipošto asketski kontemplativne, koja predviđa svojevrsnu formu ponovne začaranosti svijeta, jedina je mogućnost za suprotstavljanje onoj drugoj magiji, neodoljivoj magiji primata ekonomije. Onfray agitira za autentičnu rehabilitaciju revolucionarnog sindikalizma i anarhosindikalizma početka 20. vijeka, jer pobuniti se jeste pravedno, prirodna je to i nezadržljiva potreba, ljudska odviše ljudska…
Izazovu “ciklona Onfray” nije moguće odgovoriti metanisanjem, a čitav se njegov udar može svesti na primjerenu mjeru samo reflektiranim, strogim promišljanjem i nastavljanjem one misli koju on tako osebujno izražava i oblikuje. Valja nam promisliti kako to da je represija nad svim što slavi “moć postojanja” imala tako dugu i kompleksnu povijest, u kojoj ni sam Nietzsche nije vidio samo zablude i neuroze, laži svećenika ili vlasti, nego i (dakako nečiste) korijene naše kulture.
Knjige Michela Onfraya upravo svojim radikalnim izvođenjem i proživljavanjem određenih, pa makar i posve banalnih saznanja, vazda potiču misaoni rad. Neugodno su violentne i njihovi veliki zahtjevi smetaju. Budu li se zloupotrebljavale kao životni priručnici, postat će užasno dosadne. I sam se Onfray, uostalom, ograđuje od zanesenjaštva, pa nam se valja nadati da neće imati sljedbenike koji bi ga zbog prevelikog kulta učinili ruglom.
Predgovor knjizi Michel Onfray, Magnetizam sunčevih prekretnica, Bosansko narodno pozorište, Zenica 2010, preveo Petar Stefanović. Bosanski prevod i originalno izdanje knjige kod Grasseta izlaze istovremeno.
Peščanik.net, 25.11.2010.
