Bilo je to vrijeme prije turista i jahti, prije vodovoda i asfaltiranog puta. Ni struje nije bilo svakog dana. Noć bi se spuštala kroz granje zelenika, neometano, upijajući jedne zvuke i oslobađajući druge: zrikavci bi se primirili, šum mora bi se pojačao, i uskoro bi po sasušenom lišću krenuli da koračaju nevidljivi ljudi. Duhovi, bili smo uvjereni otac, majka i ja; ježevi, ispravila bi nas V.: kad noću krenu po opalom lišću, ježevi zvuče isto kao ljudi. Onda bismo još neko vrijeme slušali utišane zrikavce i lomljavu talasa, i otišli bismo na spavanje. V. je izgleda dobrog zdravlja, prošaputala bi tada obično majka; srećom, tiho bi odgovorio otac. Ja bih prisluškivao i pretvarao se da spavam, iako su morali znati da sam se samo pritajio, da dišem kao dijete koje pokušava da dokuči šta se to od njega krije. Prije nego što bi me san odnio sa sobom, V. bi se pomolila iz spavaće sobe, raspletene kose i sa petrolejkom u ruci, i kazala ajde, laku vam noć. Potom bi se vratila u krevet u kom se rodila i u kom su joj umrli roditelji.
V. se porodila, kako je često govorila, sama: niko nije bio tu da joj – na ovom mjestu bi dlan desne ruke sklupčala u zborani sud – makar čašu vode prinese. Tek svakog trećeg ili četvrtog puta pojavio bi se brkati V-in otac – iz ribe, iz šume, iz skloništa – držeći u rukama nož, na vrijeme da je oslobodi pupčane vrpce i okrvavljenog dječjeg klupka. V. se nikad nije osvrtala na tu narativnu nedosljednost: na kraju krajeva, priči bi se prepuštala ne sasvim uračunljiva, tek pošto bi se dejstvo lozove rakije udružilo sa dejstvom prepisane doze benzodiazepina, na koju se već odavno bila navikla. Poslije porođajnih muka, psovki, fijuka metaka, uvezivanja pupka i dječjeg plača koji bi ponekad, u pripovjedačkom žaru, pokušavala da oponaša, V. bi zatražila da nam nalijem još po jednu. Onda bi svoju čašicu ispila u dva kratka gutljaja, dok bih ja u svoju umakao već stvrdnuti, posivjeli komadić vate i nastavljao da joj masiram leđa. Upri, dijete, upri, rakija je prijeki lijek za sve, govorila bi dok bih svojski pritiskao, pazeći da udahnem što manje alkohola, smiješanog sa teškim zadahom starosti. Upri, sine moj, upri, tu mi je ostalo, ponavljala bi, valjda zadovoljna što je pomalo boli, dok bi se pod mojim ukrućenim prstima polako pomaljala rumen veličine dječjeg dlana, tačno na mjestu ispod kog je navodno ostao zarobljen šrapnel njemačke granate. Našu seansu bi obično prekinuli otac i majka vraćajući se iz šetnje, mirišući na duvanski dim i alge.
Tog ljeta, kad me je otac odveo da sa V. provedem čitav raspust, bilo mi je tačno petnaest godina. Valjda je još uvijek bilo rano: nismo stigli puno da o svemu porazgovaramo. Nedjelju dana pošto se škola završila i pošto su ljudi prestali da dolaze, kazao je kako treba da se spakujem. Dodao je i kako sam već dovoljno odrastao da razumijem neke stvari, i kako moram da budem ozbiljan i hrabar. Osim toga, prošaputao je, ne gledajući u mene već negdje preko mog ramena, i ja moram malo da se presaberem, znaš, sa samim sobom: biće ti puno bolje kod nje. Kad smo stigli do V-ine kuće, otac me je samo brzo poljubio i požurio natrag u automobil. Sine, zar ni da večeraš, doviknula je V. sa vrata, ali otac se samo okrenuo prema nama, slušaj babu, poručio, i odvezao se u noć.
Srećom, majka je umrla brzo, pri samom kraju školske godine. Kažem srećom, jer sam znao da joj se bliži kraj. Mjesec dana prije nego što su izveli „apendiktomiju”, predanije nego ikad prisluškivao sam njena i očeva došaptavanja. Doktor je i dalje bio uvjeren da je u pitanju nešto manje ozbiljno, uvrnuta žučna kesa u najgorem slučaju, ali je ona znala, a i ja sam odnekud znao, da to o čemu doktor priča nema veze sa životom. Mjesec dana poslije zahvata, sve je bilo gotovo, pa i škola. Odmah su svi požurili na more; ostali smo samo otac i ja, i po jedno upražnjeno mjesto za stolom, na kauču i u automobilu.
Tog ljeta bi me obično probudio miris, kiseo i opor i sladunjav. Potom bih začuo V. u dvorištu, kako postavlja tacnu na sto. Pitao bih se tada zašto stari piju kafu, zašto ustaju tako rano. Mora da vjeruju u podmlađujuću toplinu džezve, fantazirao bih, ne baš sasvim trijezan; mora da im prija pogled na šećernu kocku, kako tiho skapava u svom vrelom bezdanu. Kao prirodna posljedica takvih promišljanja, dolazilo bi mi ponekad da ustanem ranije, popijem sa V. svoju prvu kafu i potom napišem kratku pjesmu o prolaznosti i dnevnim ritualima – Kafa, ili o starosti, glasio bi naziv. Plan bi mi, međutim, pokvarila M., pojavivši se prije nego što bih se nakanio, donoseći novine i seoska ogovaranja. Stanovala je u susjednoj kući, bila visoka metar i pedeset, i neko je jednom prozvao Velika. Dok bi njih dvije vodile stalno isti razgovor – jes, drûge moja, ma što kažeš, uf, ne pitaj, znam – ja bih neuspješno smišljao stihove i uspješno se pravio da spavam. U selu nije živio niko mlađi od šezdeset godina; sve u svemu, dvanaest kuća sa malim, pravougaonim prozorima i škurima boje borovih iglica. Jedino mjesto na kom nisam bio okružen starcima i staricama bila je plaža. Rekoh li: bilo je to vrijeme prije turista i jahti. Do plaže se moglo samo preko stijenja i kroz šiblje, a ja sam jedini imao spretnosti za tako nešto.
U proljeće četrdeset pete, kad su se Njemci konačno povukli, M. je bila prva koja se vratila u selo. Nije bilo spaljeno, ali je bilo pusto i zaraslo u puzavice. Koze su bile ili podivljale, ili ih više nije bilo. Prvih nekoliko dana je provela u potpunom mraku, u kući kao u pećini, jer ju je bilo strah da otvori prozore ili upali lampu. Uskoro su počeli da pristižu i ostali. Među posljednjima su se vratili V-ini, sa trogodišnjim djetetom. Ne znamo je li na ovaj ili onaj svijet, odgovarali su. Otišla je u šumu i nije je više bilo. Dijete nije triput podojila; jedva nam je živo ostalo. Onda je prošlo još godinu i po dana. Bila je subota, sjeća se M., kad je sa prozora ugledala V. kako se spušta strmim puteljkom niz brdo. Obrazi su joj bili usahnuli a kosa kratka, kao kod ludača i logorašica. U dvorište je banula kao nasmijana avet, šireći ruke prema svojoj majci i djetetu. Dijete je vrisnulo od straha i utrčalo u kuću.
Tu i tamo, na moju plažu bi se iskrcali nezvani posjetioci iz motornih čamaca i upropastili mi dan, jer zbog njih nisam mogao da se kupam go. Tog ljeta sam pogotovo imao potrebu da budem ostavljen na miru. Stoga bih, čim bi se začuo neprijateljski zvuk motora, potrčao u obližnje žbunje i čučnuo što sam dublje mogao. Sakriven dračom, usredsrijedio bih svu svoju mentalnu snagu na pokušaj da ih odagnam, da u njihove mekane mozgove utisnem istinitu priču o čudovištu koje tu negdje živi, spava pod kamenjem, i hrani se ljudskim srcima. Obično bih, međutim, morao da kapituliram i otčučim sat-dva u svom skrovištu, go-golcijat, kao kakav stidljivi i gnijevni vilenjak. Dok bi oni trošili vrijeme na sunčanje i ždranje, na vulgarne izlive ponosa što su pronašli jedinu neiskvarenu uvalu na Jadranu, ja bih se pitao zašto već jednom ne padne mrak, i kad će već jednom da krenu ti ježevi.
Kad ne bi pričala o svom porođaju, V. bi se prisjećala marta četrdeset prve. Biće rata, bojim se, rekao joj je tada R., moj mitski deda i pali heroj borbe protiv nezvanih posjetilaca. Ćuti, budalo jedna, jezik pregrizao, odgovorila mu je tada ona; tek sam se zaposlila, a u selo se ne vraćam, makar me puškama gonili. R. bi je onda obgrlio oko ramena i rekao ne dam te, na kom mjestu bi V., ilustracije radi, snažno obuhvatala svoja sopstvena ramena, prstima dugim i okamenjenim od reume. Moji prsti bi takođe bili na svom mjestu, okupljeni oko polusuvog komadića vate, koji je još uvijek slabašno izdisao alkohol. Upirao bih u njena leđa najjače što sam mogao, po hiljaditi put se pitajući zašto šrapnel granate reaguje na pritisak, i kako to da sija rumeno, kroz meso i kroz kožu.
Bilo je potrebno još godinu i po dana da se sin i majka po prvi put zagrle. Otac tvrdi kako mu je to prvo sjećanje. Za razliku od V-inih, njegova priča se uvijek odvija na isti način: dječak prilazi visokoj, suvonjavoj ženi koja pegla čaršave – sine, pegle su tada bile na ugalj – i povlači je za suknju. Žena se naginje nad dječaka i pita ga šta hoće; dječak je obuhvata oko vrata i glasno zahtijeva: oću da mi oljuštiš jabuku. Oću, sine moj, odgovara žena. Zamišljam kako je rano proljeće i kako je dan sunčan; čujem more kako prosipa pjenu po stijenju, kako postaje blještavoplavo. Zamišljam sobu kako miriše na voće i na svježe opeglanu posteljinu.
Svi su mi užasno išli na živce; želio sam da ih proguta more i da ih pojedu ribe. Ako se malo napregnem, u svakom trenutku mogu da prizovem sve glasniji brektaj motora i sve uočljiviju bjelinu čamca. Zaklonjen zidom od trnja i lišća, prvo opažam muškarca u majici na štrafte, kako skače u plićak i navlači čamac na šljunkovitu obalu. Hajde, maco, kaže potom žena sa šeširom od vještačke slame, i iz barke na plažu stupa maca, bez sumnje njihova razmažena i dosadna ćerka. Oko pet je popodne. Čučim zarobljen u svom trnju. Valjda će im uskoro dosaditi; valjda će ubrzo otići.
Čučim go u gustom grmlju već čitav sat. Ne mogu da mrdnem, jer ću se odati. Što duže čekam da se pokrenem, to će moj odgovor na pitanje je li, mali, šta radiš go u tom žbunju, sve više ličiti na izgovor za nekakvu poganu rabotu. Njih troje ne pokazuju znake posustajanja; ponijeli su i suncobran. Žena se upravo izvalila na stomak, preko ogromnog peškira sa plutajućim kornjačama. Gledao sam kako ga u jednom potezu prostire. Vidio sam gornji dio kupaćeg kostima kako joj pada preko uskih bokova, i potom njene goleme sise, podjednako preplanule kao njen čvrst trbuh i krupna ramena. Kao da je plivačica, sjećam se da sam pomislio. Dok se ona pruža po peškiru, kao po komandi iz vode izranja čovjek – sada bez majice na štrafte – i spušta se kraj nje, na golo ugrijano kamenje. Maco, da li su ti ruke suve, pita ga ona, na šta on otire dlanove o par bespomoćnih kornjača. Iz torbe sa purpurnim cvjetovima, muškarac potom vadi plastičnu flašu sa slikom gologuzog djeteta. Preko ženinih mišićavih pleća, otvor flaše izbacuje glatku crtu losiona za sunčanje. Muškarac kreće da utrljava losion: snažno, sporo i bez strasti. Žena ne progovara ništa, samo tu i tamo prostenje da mmmm, ovde je baš mmmm.
Muškarac i žena kao da su zaspali: ona dopola pokrivena sjenom suncobrana, on na utihnulom popodnevnom suncu. Gospođica maca već dugo ne izlazi iz vode. Kroz mrežu šiblja i sunčevih odbljesaka, njena glava se pojavljuje čas kao crna tačka, čas kao nedvosmisleni ženski obris: tamna kosa se presijava niz dugi vrat i sliva oko krupnih, svijetlih očiju. Pitam se koliko dugo ću još morati ovako. Pokušavam da mislim na nešto da prekratim vrijeme, na bilo šta, ali mi ne ide.
Ona sad sjedi u plićaku i mogu da je osmotrim bolje. Ima trinaest ili četrnaest godina i snažna leđa svoje majke. Maco, dođi, oglašava se žena u toplesu, hajde da jedemo breskve. Gospođica maca ustaje i proteže svoje dugačko tijelo. Na sebi ima bijeli kostim sa krupnim, tamnoplavim tufnama. Prilazi muškarcu i ženi i spušta se na peškir. Sad svo troje sjede u hladu suncobrana, naginjući se nad pravu pravcijatu izletničku korpu, postavljenu kariranim platnom. Više nego ikad, osjećam se potpunom i nevinom žrtvom jednog bahatog iskrcavanja. Prožimaju me titraji ljute, neartikulisane srdžbe. Tek tada primjećujem da mi se digao kao nikad dotad.
Odjednom postajem pojačano svjestan toga da sam go, da čučim iza grmlja već punih sat i po, i da u rukama stežem plastične sandale i neuglednu gomilicu odjeće. Moj ogromni penis tu i tamo dotakne suvu, toplu zemlju. Uz zvuk ne glasniji nego kad se udahne od zaprepaštenja, pored njegovog nabreklog glavića pada oglodana koštica breskve. Sa koštice visi par vlakana breskvinog mesa, na koja se hvataju čestice crvenkaste prašine.
Slijedeća koštica mi slijeće u krilo. Samo mirno, govorim sebi: znaš da si nevidljiv, nije ti ovo prvo skrivanje. Ona tada ustaje, moram da piškim, kaže, i pravi desetak koraka ka šiblju. Čučim kao ukopan; vidim kako su prvi mravi već otkrili vlažne ostatke breskvinog mesa. Gospođica maca ubrzo pronalazi put kroz šiblje i zaustavlja se na svega četiri-pet koraka od mene. Spušta donji dio kostima i skuplja se u čučanj. Između butina joj provaljuje zlatnožuti mlaz, koji zvučno pogađa zemlju i kreće da se sliva prema njenim stopalima. Da se ne bi zapišala, pomjera se u čučnju za četvrt kruga; sad smo okrenuti jedno prema drugom, i oboje smo bez gaća.
Ne znam da li prvo skrećem pogled od njenog ili primjećujem kako je dosta maljavija od mene. Ne znam jesu li mi usta otvorena i da li mi lice odaje nadražljivi strah kojim sam obliven. Ne znam da li i šta pokušavam da izgovorim kada konačno postajem svjestan njenih svijetlih očiju i napućenih usana, prekriženih linijom kažiprsta. Ne znam šta drugo da uradim osim da i ja njoj dam znak da bude tiha, i da pazim da ne ispustim svoju garderobu. Gledam je čas u oči, čas u grudi, čas u međunožje iz kog se izliva sve slabiji mlaz. Tri tanka potočića se krivudavo kreću prema meni. I to je gotovo sve što pamtim od našeg susreta. Još se donekle sjećam prizora dva mrava na putu prema koštici breskve, kako bivaju odnešeni bujicom što miriše na plodnost i na grijeh, i kako mislim da ću da se rasprsnem.
Šta radiš to, gade jedan, mamicu ti jebem, kaže glas-škrgut-lavež koji kao da ne registrujem, sve dok ona ne poskoči navlačeći gaće i puštajući tihi vrisak. Iznad bedema od šiblja prema nama se naginje debela, zajapurena glava. Tata, nemoj, čujem kako izgovara dok ustuknjuje za korak, ali on se već probija kroz draču, mlateći peškirom čiji kraj je vezan u čvor iz kog vire udovi frotirskih životinja. Izvinite, molim vas, nisam, pokušavam da izustim, dok me čvor peškira pogađa u lice. Krv mi polazi na nos. Puštam odjeću iz ruku i počinjem da trčim.
Ne znam koliko dugo sam grabio kroz trnje, sa rukama ispred očiju. Ne znam da li mi je i koliko dugo njen pomahnitali otac dahtao za vratom. Ponekad bi mi se učinilo kako je tik iza mene, kako me među pleća ili u potiljak sustiže trnjem obrastao čvor. Nisam se osvrnuo nijednom. Trčao sam i trčao, sve dok nisam zapeo o nekakav kamen ili korijen i tresnuo na zemlju. Oko mene nije bilo nikoga i ničeg, osim lavirinta od oštrog bilja. Rane još nisu počele da peku, ali sam bio izbrazdan posvud, i obliven krvlju kao novorođenče. Svim silama sam ućutkivao dah; ostao sam na zemlji što sam duže mogao, bez namjere da ispustim glas ili pomolim glavu. Polako me je obuhvatala spoznaja da nemam pojma gdje se nalazim. Boje su kopnile; zrikavci su bili sve tiši; kao da se čuo isprekidani brektaj motora. Bilo je kasno, počelo je da se smrkava.
U san mi je prvo došao deda R., ne rekavši ni riječ. Razgrnuo je nebo kao zavjesu i pokazao mi V., kako doji novorođenče sa glavom slijepog miša. Zatim se uz zvuke metalne grmljavine i Internacionale ukazao gigantski Messerschmitt i rafalom isjekao dedu na komade. V. je iz njegovih mrtvih prstiju preuzela rubove zavjese-neba i zatvorila ih jednim potezom. Okrenula mi je leđa i nestala u mrak koji je padao nestvarno brzo, ali kroz koji sam ipak uspio da vidim komad užarenog čelika kako joj blista između lopatica. Iz mraka je potom izronila majka, porculanskog tena i rasporene utrobe; smiješila se široko i gestikulirala da sve je u redu, i kako u njenom sedefnom abdomenu više ne postoji nijedan organ. Pošla je prema meni raširenih ruku i čvrsto me obgrlila. Čitav svemir je počeo da se trese nekontrolisano.
Budi se, sine, budi se, kaže glas iza žućkastog svjetla. Velika M. me hvata ispod miške i neočekivanom snagom podiže sa zemlje. Što se desilo, nesrećo jedna? Ona žena umrije od brige. Ja jedva znam gdje se nalazim; znam samo da je noć, da sam go, i da imam tijelo puno rana. Sve što vidim su svjetla dvije baterijske lampe, jedno blizu, drugo nešto dalje; sve što čujem su glasovi dviju žena kako se dovikuju. Svaka ispod jedne ruke, V. i M. me odvlače do kuće i spuštaju na krevet. V. pokušava da prstima prođe kroz moju kosu punu trnja; M. mi donosi šolju mlijeka. V. obilato puni dlanove rakijom. Rakija je prijeki lijek za sve, čujem kako izgovara, moram da te dezinfikujem, kućo moja, govori dok mi trlja čitavo tijelo i duva u rane neprebrojne, i dok ja počinjem da urlam, kao da se porađam.
Poslije nekoliko večeri, pojavio se otac. Izgledao je kao da je ostario dvadeset godina. Rane su mi dobro zarastale i slabo su se vidjele u mraku; nisam htio, nisam imao snage da mu bilo šta ispričam. Sjeli smo zajedno na klupu ispred kuće. Nad našim glavama, kroz otvore krošanja, bjelasala se noć. Mislio sam da joj neće biti kraja, i da ću zauvijek ostati budan. Znaš li ti koliko je jedna svjetlosna godina? Znam, odgovorih. Zurili smo tako u zvijezde, ne znam koliko dugo. Uskoro nešto poče da šuška po lišću, kao da nevidljivi ljudi po njemu hodaju. Evo i njih, reče otac. Ajmo sad na spavanje.
Iz zbirke priča Izvan koridora, objavljene u sklopu festivala Odakle zovem, izdavač knjižara Karver, Podgorica 2009, urednica izdanja Varja Đukić, distributer VBZ, ISBN 978-9940-9215-0-7
Peščanik.net, 07.07.2009.
