Početkom devedesetih svjedočili smo golemoj migraciji Hrvata iz socijalističke agende u jednu posve novu. Iako nam je to tada izgledalo ostvarenjem mitskog tisućljetnog sna o nezavisnoj državi, danas – četvrt stoljeća kasnije – gledajući širu sliku, znamo da smo bili samo dijelom velike seobe naroda, baš kao i ono hiljadu i pol godina ranije, kad smo nomadsko-stočarsku euroazijsku agendu zamijenili novom, mediteransko feudalnom.
Ovoga puta bili smo samo još jedno istočnoeuropsko pleme koje je preko razvalina Berlinskog zida, mašući svako svojom šarenom zastavom državne pravice, veselo marširalo iz socijalističke utopije pravde, solidarnosti i bratstva i jedinstva svih ljudi, u kapitalističku utopiju slobode, bogatstva, blagostanja i izbora.
Goleme kolone Hrvata tih su godina, pamtimo, ostavljale za sobom svu svoju popudbinu iz socijalizma, odricali se i komunističke ideologije i državnog ateizma jednako kao i svojih privatnih malih socijalizama – očeva partizana, partijskih knjižica, Kardeljevih knjiga iz kućne bibilioteke, Titovih slika u regalu, suvenira s ekskurzija na Tjentištu, sindikalnih izleta u Kuću cvijeća i tetovaža na nadlaktici s velikim slovima “JNA” – pa tako očišćeni, s velikim tetoviranim slovima “DEVETA BOJNA”, iz Saveza komunista pohrlili u Hrvatsku demokratsku zajednicu, iz Saveza socijalističkog radnog naroda ravno u okrilje majke Crkve.
Grozničavo su tim putem Hrvati tražili naknadne dokaze i korijene svoga hrvatstva, krsni list, plemićko porijeklo, obiteljski grb, bilo što, nekakav papir koji bi dokazao da ih je pratila Udba ili barem nekog strica na Bleiburgu – primijetili ste valjda da nema danas nijednog Hrvata kojemu neki stric nije najebao na Bleiburgu – pa se učili pravilno prekrižiti, razlikovati katoličko zlamenovanje s lijeva na desno od pravoslavnog, s desna na lijevo, učili napamet Očenaš i Zdravomariju, u dugačkoj koloni pred mjesnom župom čekajući red da se krste ili pred Bogom obnove bračne zavjete, date onomad socijalističkom matičaru pod mrkim okom druga Tita i udbaškim pištoljem na sljepoočnici.
U toj strašnoj gužvi, u nepreglednoj koloni Hrvata pred Berlinskim zidom, samo je jedan čovjek išao u suprotnom pravcu. S torbom u ruci zbunjeno je stajao na aerodromu u Zagrebu i gledao sav taj svijet koji je prolazio mimo njega, gurao se, spoticao, padao i grabio dalje.
Neznanac se zvao Carlos Zvonimir Pilsel i stigao je iz Argentine, iz svega onoga u što su sada žurili njegovi sunarodnjaci: iz kapitalizma pod generalskom šapkom, iz ustaškog hrvatstva svoga oca i djeda, najzad – iz same katoličke vjere, pripravan da u domovini postane franjevac.
Carlos zvani Drago sve je to već vidio, sve je to već bio: odrastao u kući u kojoj je Ante Pavelić bio obiteljski prijatelj i dragi gost, cijelo svoje djetinjstvo i ranu mladost učen da su Srbi, Židovi i komunisti tri lica istog Sotone, Drago je zapravo bježao iz svega onoga u što je sav taj narod iz drugog pravca veselo hrlio. Na kraju tog neobičnog puta, sasvim jedinstvenog u našoj suvremenoj povijesti, Drago Pilsel i Hrvati zamijenili su mjesta: Hrvati su se zatekli u posve shizofrenoj unutarnjoj ustaškoj emigraciji, a Drago sam na brisanom praznom prostoru svoje unutarnje teologije oslobođenja.
Važno je to reći: utopija iz koje su Hrvati bezglavo bježali, a koju je Drago na kraju svog puta otkrio – bratstvo i jedinstvo svih naroda i ljudi, solidarnost, empatija, pravda, ljubav za druge i drugačije, za slabe i slabije – nije ni komunistička, ni socijalistička, ni marksistička, već kršćanska. Drago Pilsel otkrio ju je upravo kao vjernik, kao kršćansku utopiju. Nemoguću kao utopiju, ali moguću kao kršćansku.
Nije to meni važno reći zato što sam ateist, već zato što Drago nije. Najzad, na tom svom dugačkom putu u suprotnom pravcu on je i institucijsku Crkvu napustio jer nije bila dovoljno kršćanska kad je na svom najozbiljnijem ispitu od 1941. godine opet – kao i onda – pala strašnom nebrigom za druge i drugačije, za slabe, nezaštićene, odbačene, progonjene i ubijane, nerijetko i sama sudjelujući u njihovom progonu.
Nije to važno reći tek da bi se skinula ideološka hipoteka s plemenite ideje bratstva i solidarnosti među ljudima, već upravo i zato da bi se razotkrila jednako i kršćanskom – ponavljam, ne kršćanskom, već “i kršćanskom” – dakle, sveljudskom i humanističkom.
Ima Drago u ovoj knjizi jednu dobru, lijepu i točnu rečenicu – “Nema drugih putova osim putova dolaska” – koja i put njegova dolaska iz suprotnog pravca objašnjava samo još jednim, drugim putom: mjesto njegova dolaska točka je susreta u kojoj nije važno odakle si stigao.
Takav Dragin putopis, mada jedinstven, nije i jedina obiteljska saga u kojoj je na tragičan način zgusnuta cijela nesretna hrvatska povijest 20. vijeka.
Jednom prilikom, prije pet-šest godina, Andrija Hebrang je izjavio, sjetit ćete se, “Ja sam sublimacija svih nesreća novije hrvatske povijesti”. Rijetko kad je Hebrang mlađi u cijelom svom životu bio toliko u pravu, ako je – sjetimo li se njegovoga drugog potresnog priznanja o laganju za Domovinu – ikad u pravu i bio.
I Pilselova obiteljska priča, kao i Hebrangova – kao uostalom i svaka od hiljada onih obilježenih Jasenovcem, Bleiburgom, Golim otokom, jamama, Udbom, Pavelićem, Titom, Partijom, emigracijom – jedna je takva “sublimacija svih nesreća novije hrvatske povijesti”.
I u Draginoj fascinantnoj obiteljskoj povijesti jednako je zgusnuta nesretna hrvatska povijest 20. vijeka, ali ovaj put – i po tome je jedinstvena – s alternativnim završetkom. Svakako, Hebrangova je povijest istinitija i točnija jer je Hebrang autentičniji i točniji Hrvat od Pilsela: njegova je biografija povijest onih Hrvata pred Berlinskim zidom koji su traumu komunizma samo projicirali u novu traumu, za neke nove Hebrange, kojima krimen neće biti idejno skretanje, već sumnjivo porijeklo.
Dragina je knjiga povijest Hrvata iz suprotnog pravca, onih koji su na njegovu kraju doživjeli istinsku katarzu ne hraneći je tuđom traumom, već samo svojom, intimnom, privatnom.
Najzad, lažnih katarzi smo se, hvala Pilselovom Bogu, nagledali u ovih četvrt stoljeća, pun je HDZ komunista sa ceremonijalnom katarzom u životopisu, puna je katolička Hrvatska zdravka tomaca koji su prerađenu tetovažu na nadlaktici pokazivali kao osobnu katarzu iako je to opet bila samo još jedna tetovaža.
Pa ako je i Hebrangova, i Tomčeva i svaka druga Tuđmanova autobiografija kao “sublimacija svih nesreća novije hrvatske povijesti” zapravo osobna, privatna suvremena povijest Hrvata, onda je Pilselovu autobiografiju najtočnije označiti kao alternativnu povijest Hrvata u 20. stoljeću.
Ta povijest nije, kako biste mogli pomisliti, povijest Hrvata sa sretnim završetkom: ‘‘Argentinski roman“ Drage Pilsela je – a to je otprilike i najpreciznija definicija katarze – povijest Hrvata sa sretnim početkom.
Autograf, 20.03.2014.
Peščanik.net, 21.03.2014.
