Bez intelektualnog napretka ne bi bio moguć ni trajni moralni napredak.
Volter

 
Pronalazak vatre i konzumiranje kuvane hrane direktno su uticali na našu evoluciju, jer se smanjenjem organa za varenje čovečiji mozak uvećao oko tri puta. Prve kulture koje je stvorio čovek počivale su na tehničkim i tehnološkim znanjima pravljenja oruđa, oruđa za pravljenje oruđa, magiji, metalurgiji. Da bi magija bila moguća, čovek je morao verovati u red i jednoobraznost prirode. Njegovi pokušaji da uopšti fenomene i tako opstane uspevali su polovično, te se tako stvorio prostor za pojavu drugih simboličkih struktura: mita, umetnosti i religije. Istraživanja antropologa i sociologa dokazuju da je magija daleko starija od religije, te da je antireligiozna. Tako nam Frejzer pokazuje da najprimitivnija živa plemena u Australiji i danas na tokove prirode pokušavaju da utiču magijskim radnjama, ali im ne pada na pamet da te prirodne sile “umilostive” religijskim molitvama i žrtvama.

U razvoju ljudske kulture ne možemo utvrditi neku fiksnu tačku gde prestaje mit, a počinje religija. Primitivne religije najenergičnije afirmišu život. Mitovi i primitivne religije se mogu interpretirati i kao sistemi koji uporno negiraju fenomen smrti. O tome najjasnije svedoče mnogobrojni kultovi obožavanja predaka. Ali, koliko god se mitovi i religije uzdigli u svojim uobličavanjima, oni, ipak, ostaju trajno ukorenjeni u prizemnom carstvu primarnih doživljaja. Razvoj novih naučnih disciplina pomogao je čoveku da skine tamni veo sa porekla mnogih stvari, pa i sa porekla mitova, vere i bogova.

Prolazeći kroz faze animizma, totemizma, politeizma i monoteizma, religije su nudile uopštavanja pomoću pseudoobjašnjenja. Naši daleki preci su verovali da je celokupna priroda u svim svojim pojavnim oblicima nastanjena “životnim principima”, tj. dušama. Evolucija predstave o duši vodila je dalje ka duhovima i demonima. Možemo reći da animizam i totemizam ne predstavljaju religiju u današnjem smislu te reči. Ali, kao što je to već istakao Renek, “ono što je osnovno i duboko u religijama potiče od animizma, čija je posledica kult mrtvih, i od totemizma koji je prethodio antropomorfističkim religijama i prožeo ih svojim elementima”. Pojava stočarstva i zemljoradnje iz korena je promenila pretpostavke za dalji razvoj religijske svesti. Namesto ranijih ritualnih plesova kojima se potpomaže hvatanje plena, sada dolaze različiti kultni obredi plodnosti. Preobražen u pastira i ratara, čovek uviđa da je zavistan od atmosferskih pojava. Totemi postepeno migriraju sa zemlje u visine planina, oblaka, sunca i neba. A još kada su novi oblici rada stvorili privatno vlasništvo i kaste, kada su stvoreni potpuno novi društveni odnosi i prve civilizacije, dolazi do preoblikovanja totema-životinje u totem-boga. Totem od životinje postaje čovek poput plemenskog poglavice, faraona, cara. Tako, na primer, vavilonska boginja Ištar, koja je prvobitno bila obožavana kao krava, transformiše se u boginju zore i polja, a zatim u boginju neba, da bi, sa pojavom despotske države, postala boginja rata i despotove palate.

U fazi despotskih država, monoteističke religije (“monoteizam nije ništa drugo do imperijalizam u religiji” – Brested) pretvorile su se u ideologiju koja je bila u funkciji održanja tekućih društvenih sistema. U ranom hrišćanstvu Isus je bio revolucionar. Međutim, kada je hrišćanstvo u doba Konstantina postalo državna religija, Isus je postao podupirač države. Rano hrišćanstvo, koje je bilo religijska zajednica siromašne braće, bez hijerarhije i bez birokratije, pretvara se od Konstantinovih vremena u hijerarhizovanu instituciju. Sociološki faktori su izazvali teološke promene – promene u društvenoj funkciji hrišćanstva. Ljudi više nisu očekivali istorijsku promenu, stvarni istorijski svet više nije trebalo menjati, ideolozi hrišćanstva su ubedili ljude da se ono čemu su se bili nadali, zapravo, već dogodilo. Spolja gledano, država, društvo, zakon, ekonomija – sve je moglo ostati kao što je oduvek bilo, jer je u kasnom hrišćanstvu spasenje postalo unutrašnje, duhovno, postalo je neistorijska stvar, zajemčena verom u Hrista i njegovim žrtvovanjem. Religija ugnjetenih postala je religija gospodara.

Pa i kada su se ontološki, kosmološki i fizičko-teološki dokazi o postojanju boga svi odreda pokazali neuspešnim, religije su i dalje tvrdile, ni manje ni više, nego da na polju saznanja i polju koordinacije vrednosti poseduju apsolutne istine. Ali zato Ramakrišnin učenik Vivekananda kaže: “Bolje je da čovečanstvo, sledeći razum, postane ateističko, nego da slepo veruje u dve stotine miliona bogova koje niko nije dokazao. Možda postoje proroci koji su prešli granice čula i ugledali ono što se nalazi iza toga. Mi ćemo u to poverovati tek onda kada i sami budemo mogli da učinimo to isto, dotle ne!”

Nauka je pokazala da su religijski stavovi iz kosmologije, geologije, epistemologije, fizike, biologije… pogrešni. Premda su religije kroz vekove bile podloga etici, ipak se moramo zapitati: kakvoj etici? Etici koja je u državama održavala društveni i politički status quo, pa joj nije smetalo da postoje robovi, da žene budu obespravljene, a u Indiji čak spaljivane kada im umre muž? Da bi očuvali status quo, moralu hrišćanskih (muslimanskih) teologa nije smetalo da 389/642. godine spale aleksandrijsku biblioteku, ili da 1600. spale Đordana Bruna, tj. spreče razvoj kritičkog mišljenja i razvoj građanske etike, etike koja nas iz sfere emocija i iracionalnog može prevesti u sferu empirije i racija, sa ciljem sprečavanja ponavljanja uvek iste ratničke istorije sprovođene u ime apsolutnih istina.

I zato, svaki teolog koji hoće da se bavi granicama nauke i njene etike, može to da uradi pod dva uslova: da ne zaboravi granice religije i, budući da je nauka “otvoreni sistem”, da se seti činjenice da su spoznajne granice nauke uvek samo sadašnje.

 
Peščanik.net, 18.02.2012.