Za Radne žene govore radnice Milica Lupšor i Vesna Đorđević.

Milica Lupšor: Grad Zrenjanin je 1989. godine, kada sam ja došla u njega, kada sam se udala, imao 90 hiljada zaposlenih. Sada ima manje od 30, oko 29 i po hiljada. Znači, 60 hiljada ljudi je ostalo bez posla.

Osim toga, grad Zrenjanin ima najskuplju potrošačku korpu u Srbiji i već više od 10 godina pije flaširanu vodu, zato što je voda iz vodovoda puna arsena i teških metala.

Kompletno uništena industrija izazvala je porast onih koji rade na crno, i mnogi rade sezonske poslove u poljoprivredi. Ranije su poslodavci uzimali ljude po ugovoru na 3 meseca, na 6 meseci za te poslove. Međutim, od 1991-92-93. na ovamo više se ne radi tako, već se radi isključivo preko omladinskih zadruga. Tu je najveći problem što, recimo u slučaju povređivanja, ti ljudi ne mogu ni na koji način da naplate troškove za lečenje.

Prošle godine su bila dva smrtna ishoda u okolini Zrenjanina. Porodice nisu uspele da naplate nikakvo osiguranje zato što su te osobe radile na tuđe ime. Bilo je povređivanja raznih oblika. Bilo je da je žena, recimo izujedana od stršljena, više nedelja provela u Urgentnom centru, svaki dan na infuziji, zato što je alergična na to, a morala je da slaže, nije smela da kaže da joj se to desilo na njivi, več je rekla da joj se to desilo u dvorištu. Dešavalo se da neko padne sa prikolice, da se povredi bilo kako. Znači, niko ne sme da kaže gde mu se to desilo, već uvek tamo u Urgentnom lažu i kažu da im se to desilo kod kuće, na svom imanju i na taj način štite, u stvari, poslodavce.

Ranije je radna snaga koja se bavila ovim poslovima bila neobrazovana. To su bili ljudi koji imaju do 8 razreda osnovne škole i nisu uspeli nigde drugde da nađu neki posao, pa su onda bili prinuđeni da rade ovu vrstu poslova. Međutim, zadnjih godina struktura onih koji rade se veoma promenila. Najviše je onih koji imaju srednju stručnu spremu. Svi su stariji, uglavnom vrlo malo mladih ima; to su ljudi od 45, 50 godina. Imamo čak i nekoliko profesora geografije, istorije.

Veliki je problem i to što su te nadnice nekada bile pristojne, od toga se nekada moglo živeti, ali te nadnice su zadnjih godina sve niže i niže. Za pojedine poslove pre 3-4 godine dnevnica je bila 1.300 dinara, a sad je 1.100 ili čak 1.000. I nekad se radilo 8 sati, eventualno 9, a sad se radi 10-11 sati. Ljudi se na te poslove transportuju u kamionima, ružno je što ću ovo reći, ali nagurani kao stoka. Znači, postave se klupe na koje se mi svi popnemo, nabijemo jedni na druge, spusti se cirada, da se ne vidi da se ti ljudi prevoze na njivu. Čak i za takav prevoz mi smo obavezni da damo deo dnevnice, tome ko nas prevozi. Recimo u berbi višanja, jedna gajba je prošle godine bila 120 dinara. Znači tu jednu gajbu, prvu koju naberem, ja moram da ostavim da bih isplatio toga koji će me dovesti na njivu i vratiti od njive.

Poslodavci su često nekorektni prema ljudima koji rade ove poslove. Nisu svi, da se razumemo. I obično je iskustvo da kada je manji poslodavac, poslodavac koji ima manju površinu koju obrađuje, valjda i sam u veoma teškim uslovima, pa je svestan toga – obično su takvi poslodavci izuzetno korektni, isplata ide na vreme, obezbede vodu za svoje radnike, dešavalo se čak da obezbede i piće neko, u vidu sokova i tako nešto, dok svi veći poslodavci jednostavno ne vode računa. Vi nosite sa sobom vodu, ali vi ne možete poneti 5 litara vode. Možete poneti flašicu od pola litre sa sobom, i idete vrstom koja je dugačka 1.800 metara, i vi normalno tu vodu popijete već posle možda 500 metara.

Ono što ne rade poslodavci koji su veći je da obezbede cisterne – što manji rade – da obezbede cistrne tim ljudima, da oni mogu bar tu vodu, na temperaturama koje mogu da budu i preko 40 stepeni, da uzmu. Jedan poslodavac je zaposlio 3-4 momka, ogromna, k’o od brega odvaljena, da na žene koje skupljaju šargarepu u njivi viče, urla – mislim, stvarno je veoma strašno – ako pokušaju da se usprave, jer one rade u klečećem položaju. Ako bilo koja od njih za tih 8-9-10 sati pokuša da se uspravi, on priđe, kaže joj gomilu ružnih reči, i preti oduzimanjem dnevnice, i kaže ako se još jednom uspravi, da sutra neće doći. Ovo je primer koji znam, pa sam zato navela, ali sam čula razne priče.

Znači, poslodavci umeju da budu veoma nekorektni. Pošto se mi nigde ne vodimo kao zaposleni, mi nemamo pravo na organizovani sindikat, i nikad nisam čula da je neki sindikat uopšte bio zainteresovan da se bavi pitanjima sezonskih radnika, ne samo u poljoprivredi, nego uopšte sezonskih radnika. Znači, svi oni su nekako usko vezani za radnike koji su stalno zaposleni, i kojih je u ovoj zemlji sve manje, a svi mi koji smo zaposleni na ovaj način, ili smo na određeno, na dva, na tri meseca, nemamo nikakav sindikat.

Ne možemo sami da se organizujemo jer postoje ljudi koji pristaju da rade i za 200 dinara. Pokušali smo prošle godine u jednom voćnjaku – suprug i ja zbog toga nismo radili prošlu sezonu – da jednostavno ne uđemo unutra i da kažemo ‘nećemo da radimo’, zato što je 720 dinara za 8 sati jako malo. To je ispod onog zakonskog minimuma. Međutim, mnogi su ušli u voćnjak i otišli da rade, zato što je njima bitno i tih 200 i 300 i 500 dinara, koliko god – on će imati svojoj deci da kupi nešto da jedu. Zato ne postoji nikakvo sindikalno organizovanje.

Ja sam imala dve godine problem da uopšte ubedim žene da pričaju o tome. Postoji strah, jer ovo je poslednje što može da se nađe da se radi, pa ako ne nađe ovaj posao, one neće imati nijedan drugi posao, i njihove porodice će ostati bez ikakvih prihoda.

Čak i za ove poslove vam je potrebna veza. Meni je trebalo skoro godinu dana da upadnem u grupu koja je radila sezonske poslove. I opet sam jurila komšinicu koja ima komšinicu koja radi na njivi. Znači, čak ni tu ne može bilo ko da dođe da radi, pošto nas je previše zainteresovanih za te poslove.

Vesna Đorđević: Radim u pogonu gde radi 24 muškarca i nekad je radilo 5, sad nas radi 2 žene. Radim isti posao kao i oni, a imam platu mnogo manju, ja i ova druga drugarica, jer mi ne smemo da priđemo presi – to je za muškarce. Kad se radi staklena vuna ili kad se radi neka smola, to možemo da radimo; kad treba da nosimo zajedno sa njima neke teške stvari, to radimo. Ali platu ne možemo da dobijemo istu, jer mi nismo radnici. Mi smo pomoćne radnice – žene.

Kad lekarski pregled bude, mi opet nemamo prava, samo radnici na presama, zato što su tu neka ulja, termalna ulja, a mi radimo u istoj prostoriji sa njima, i mi ne treba da idemo, mi ne dišemo taj vazduh. Kad radimo u smenama, radimo prvu smenu, treću smenu, pa sutradan drugu, i tako, to se vuče i po 2-3 nedelje. Radimo po 12 sati zajedno sa muškarcima, od 6-6 i od 6-6, i to i subotom i nedeljom, a kad imamo slobodnu subotu popodne, onda idemo da ribamo halu zato što će gazda sutra dovesti neku delegaciju.

Kad pitamo ‘dokle?’, to jest ja pitam uvek ‘dokle tako?’, jedan od direktora nam je rekao da smo se mi, kad smo počele da radimo za tu firmu, udale za tu firmu. Kad radimo po 12 sati, uglavnom šetaju direktorčići razni, stalno nas opominju da ne smemo da pričamo. Ne smemo da ustajemo, sem kad je pauza, pogotovo žene. Ako idu više od 2 puta u wc moraju da donesu lekarska uverenja da su bolesne, ili ako imaju žene mesečnu menstruaciju, moraju da prijave šefovici, jer su one tad manje produktivne, ili da nose crvenu traku na ruci. Za to sam se izborila, da ne nose crvenu traku, da ne nose nikakvu traku, tako što sam stala ispred gazde, koji jako retko dođe u firmu i rekla ‘daj, šta je to, šta se radi?’ Tad su skinuli te crvene trake.

Među zadnjima što se desilo je da su dali otkaz ženi – radila je sve poslove po firmi, pa je dobila da bude čistačica, samohrana majka, ima dve ćerke – zato što je nosila pocepane pantalone, ove moderne pantalone, kako ih oni nazivaju, ispod mantila, i to se nekome nije svidelo, i dobila je otkaz. Nisu je pitali ni zašto nosi, niti je neko upozorio da ne sme da nosi te pantalone. Jer ona je mislila bolje da kupi ćerkama da one nose, da one imaju, a ona će njihove stvari prenositi. Međutim, to se nekome nije svidelo.

Onda su me zvali posle 15 godina (sad već ima 16), zvali su me – ja tada nisam imala posla – i zovu me da odlučim, imam pola sata, da li ću da prihvatim da budem čistačica ili ću dobiti otkaz, iako znaju da sam se operisala, više od 4 kilograma ne smem da nosim. Ja sam to odmah rekla šefu i tom direktoru preko telefona: ‘vi imate moje lekarsko uverenje’. ‘Da, ali’, kaže, ‘nemoj punu kantu, nosi po pola; ovo je tebi kao nagrada što si radnik naše firme 15 godina’.

Sada je najnovije što nam rade, kad nemamo posla, teraju nas kući, i to ako žena radi na određeno vreme, ona odmah dobije otkaz, a ako je stalni radnik, kao ja, onda ide na 65%. I normalno, tu uvek idem prva ja, jer se ja uvek nešto bunim. Svaka od nas ima oko 200 negativnih sati. To znači kad nas šalju kući, ne plaćaju nam 65%, nego te sate skupljaju, i sad jednostavno su rekli da nam neće dati godišnji odmor, da moramo to da pokrijemo, i kad dođe novi ugovor, ne interesuje ih, mora da se radi koliko god treba, da se ti sati pokriju do jula meseca.

Peščanik.net, 07.06.2015.

FEMINIZAM