O Velikome petku dobra je prigoda da, upravo oni izvan kršćanskih crkava, propitaju socijalno i političko djelovanje crkve. Jer, crkva se u ovim trenucima spominje muke i smrti Isusove, čina koji je – prema njezinu naučavanju – nastao brahijalnim (dakako: političkim) nasiljem nad Sinom Božjim. Ali, baš u skladu s tim naučavanjem rečeno je nasilje dio Božanskoga plana spasa, odatle pak slijedi dvomilenijsko shizofreno odnošenje crkve spram političkih vlasti; ona je, po samorazumijevanju, iznad njih, ali im je pripravna služiti i u najgorim vremenima, jer njihovo je zlo možebitna sastavina nekoga nespoznatljiva Plana.

Klasičnu formulaciju prvoga je stajališta nedavno izrekao lokalni teolog koji je posljednjih mjeseci, zahvaljujući svojem teologijsko-političkome angažmanu, postao nekom vrsti crkvene pop-zvijezde: “Ako se radi o ispravnom dojmu, onda se, strogo uvjetno govoreći, Crkva smije postavljati iznad države, jer Crkva je od Boga, a država je od ljudi.“ Ostave li se po strani nesuvisle formulacije (“strogo uvjetno“, “ispravni dojam“) nastale možda zbog nepreciznoga govora za vrijeme interviewa, problem je o kojemu govori ozbiljan i – očit.

Ponajprije, govoriti da je crkva iznad države naprosto je protuustavno, razumije li se iskaz u političkome, dapače pravnom složaju. No, ozbiljan problem ostaje čak i prihvati li se da je riječ o teologijskome stavu koji nije mišljen u neposrednim provedbenim, tj. političkim implikacijama (što je, doduše, neobično za iskaz u novinama). Jer, kao argument se navodi nešto što je za dio državljana, nevjernike naime, puki fantazam: božansko podrijetlo crkve.

Institucija među institucijama

U hrvatskoj inačici – u dijelu koji je ovdje bitan – molitveno utemeljenje ovoga stava, Credo, glasi: “vjerujem… u jednu svetu katoličku i apostolsku crkvu“. Latinski pak tekst kaže: “credo unam, sanctam et apostólicam Ecclésiam. Izvorni tekst, čini se, dobro opisuje nešto što i nevjernici opažaju – da, naime, crkva postoji ne zato što vjernici u nju vjeruju (pa bi, dakle, postojala prije njih i neovisno o njima), nego da vjernici “vjeruju crkvu”, da ju, dakle, svojom vjerom stvaraju, proizvode. Tada je crkva, kako to, govoreći metodički sa stajališta nevjernika, pogođeno formulira Jacques Maritain: “institucija među institucijama”. Ne treba, primjerice, mnogo znanja o načelima organizacije da bi se shvatilo kako je novi papa Franjo trenutno u situaciji koja ima neupitnih sličnosti s onom u kojoj se nalazi ne samo, istovremeno izabrani, novi čelnik Komunističke stranke Kine, nego, također, i svaki novi manager Coca Cole i sl. (Paralela je, naravno, dvostrana; i Coca Cola se prezentira navodeći svoju “misiju i vrijednosti“). Veliki je francuski neotomist (jedan od tvoraca Opće deklaracije o ljudskim pravima) pokazao sposobnost da vidi svijet i s pozicije druge strane, dakle objektivno. Za razliku od domaćega bogoslova bio je, i prije pola stoljeća, u stanju nadići milenijske sporove, ne dopustiti zaostajanje na razini borbe za investituru, Henrika IV. i Grgura VII.

Ne slučajno, čini se, domaći rimokatolici s velikim poteškoćama pokušavaju izići na kraj s problemom što se nadaje iz djelovanja crkve u demokratskim uvjetima – kao da im je u jednostranačkome sustavu nekako bilo lakše. Razlog je tomu i u samoj naravi problema, ali i u njihovoj nedostatnoj demokratskoj kulturi. Jer, teorijski, poteškoća za crkvu (kao i svakoga javnog aktera s tvrdim svjetonazorskim stavovima) počinje jednostavnim, a nezaobilaznim, stavom koji glasi: za demokraciju bit je forma. A kada se forma izjednačuje s biti, čitav se niz tradicionalnih (metafizičkih i “metafizičkih“) sustava više ne može održati (jer im je ova razlika u samim sistemskim pretpostavkama), premda je u političkoj teoriji to općenito prihvaćeno.

Drukčije rečeno: bez unaprijed donesene odluke da prihvati svaku odluku koju većina u odgovarajuće proceduralno uređenim okvirima donese naprosto nitko nije kvalificiran za demokrata. Ili, demokratska kvalifikacija predmnijeva i pripravnost odustajanja od posljedaka vlastitih moralnih intuicija (u javnome prostoru), prihvaćajući – s nekim unaprijed zadanim granicama – većinsko stajalište, jer, kako je rečeno već u Lukinu Evanđelju (6, 24), ne može se služiti dva gospodara.

Istrpiti demokraciju

Sa stajališta tradicionalnih moralnih vrijednosti, utemeljenih u nekoj od znanih koncepcija moralne filozofije, to je moguće jedino uz uvjet neke vrsti moralne skepse. Takva je pozicija još uvijek najjasnije formulirana kod australskoga etičara Johna Mackiea u knjizi koja se zove „Etika“, a ima, ne slučajno dakako, indikativan podnaslov: “Izmišljajući ispravno i neispravno” (u daljnjim konsekvencijama: dobro i zlo). On polazi od toga da “nema objektivnih vrijednosti”, kako to instruktivno formulira glasovita prva rečenica njegove knjige. Ljudi ih, dakle, svagda iznova izmišljaju.

Prihvatiti takvo što, sa svim posljedicama, jedini je način da se, uz zadržavanje ireduktibilnoga minimuma vlastite moralne autonomije, istrpi demokracija. Tek ako se prihvati da vrijednosti kao objektivne ne mogu postojati, da ih, stoga, demokracija svagda većinski “izmišlja“, prihvaća se doista demokratska procedura – forma kao bit – jer koncept objektivnosti vrijednosti demokraciju radikalno dovodi u sumnju (najjednostavnije to pokazuju različita njezina preimenovanja: islamska, kršćanska ili socijalistička demokracija time što demokraciji nadređuje neku “objektivnu vrijednost” uvijek znači manje, a ne više demokracije). Dakako, to ne znači zahtjev da ljudi suspendiraju svoja osobna uvjerenja; ono što se traži, a veoma se rijetko eksplicira, slijedi iz samoga počela demokratske kulture, koja počiva na zabašurivanju egzistencijalnih odrednica individue, na njihovu ostavljanju po strani kada je o demokratskome odlučivanju riječ (kako je to, još od Rousseauova poimanja citoyena, mjerodavno pokazano).

Zato demokracije nema u društvu; ne postoji demokratsko društvo, nego, eventualno, demokratska zajednica. U društvu ne može biti demokracije, jer u njemu, prema definiciji, ljudi nisu jednaki, a demokracija živi od (apstraktne) jednakosti građana. Dakle, u demokratskoj zajednici koja je moguća pod pretpostavkom apstrakcije, državljani apstrahiraju i od (nekih) svojih uvjerenja što ne znači da su od njih odustali u ostalim aspektima života. Rečeni ideali, ili vrijednosti, ne pojavljuju se, međutim, kao eksplicitni sastavni dio svakidašnjice političkoga života u demokraciji.

Na drugi način rečeno, to se uvijek iznova pojavljuje kao problem, jer se krivo razumije ključni odnos koji je u demokraciji uopće moguć, brka se politička s moralnom razinom; pravi je problem u tomu što vjernici i nevjernici načelno ne dijele “zajedničke vrijednosti”. Ali, u funkcioniranju demokratske zajednice to što različito svjetonazorski ustrojene skupine ne dijele zajedničke vrijednosti treba staviti u zagradu, ako one mogu dijeliti formalnu sklonost prihvaćanju demokratskih proceduralnih principa. Ateisti ili agnostici s vjernicima (raznih denominacija) dakako ne moraju dijeliti – i često ne mogu dijeliti – vrijednosti kada je riječ o pobačaju, eutanaziji, smrtnoj kazni, ratu, spolnosti, vlasništvu, itd. Uostalom, uvjerenje da je doista moguće “dijeliti” moralne vrijednosti funkcionira samo na imperijalistički način, tako, naime, da jedni drugima nametnu svoja uvjerenja (u najboljem slučaju uvjeravanjem, u najgorem – silom). To ne može biti rješavano demokratskom većinom, jer takve teme treba, ako je moguće, izuzeti od većinskoga odlučivanja (ako pak nije moguće, valja se osigurati posebnom, “kvalificiranom“, većinom i, eventualno, zaštitom životnih navada manjine).

Horizontalno i vertikalno

Interpretacijski problem nastaje kada se propušta promisliti demokraciju kao proceduru dogovaranja i odlučivanja o nekim zadacima koje je društvo prenijelo na političku zajednicu (ni više niti manje). Jer, ako se prigodom svakoga donošenja odluke iznova raspravlja o tomu ima li boga ili nema, je li pobačaj zločin ili nije, odlučivanje u politički ustrojenoj skupini ljudi naprosto neće biti moguće, barem ne na demokratskim pretpostavkama. Pritom, kada je o pluralizmu riječ, valja jasno razlikovati dva izvedbena konteksta. S jedne strane važi horizontalno načelo civilnoga društva, a s druge, vertikalno načelo političke zajednice. Vertikalno načelo političke zajednice jednostavno znači: tko ima 20% mjesta u parlamentu, vrijedi pet puta više od nekoga tko ima 4%, što god ovaj drugi mogao reći. To je kvantifikacija na izborima iskazanih političkih stajališta građana, koja ima neupitnu političku vrijednost za razdoblje od četiri godine, koliko uobičajeno traje mandat parlamenta.

Nasuprot tomu, u civilnome društvu važi načelo horizontalnog pluralizma – to znači ako je, na primjer, u nekoj četrdesetočlanoj skupini tridesetdevetero vjernika, a jedan je ateist, može se reći samo to da u njoj postoje zastupnici dviju vrijednosti, vjernici i nevjernici. Kvantifikacija pod ovom pretpostavkom nije dopustiva kao razlog da se kaže kako su jedni više u pravu nego drugi. Dakle, tu nema pobjede, ali nema ni odluke. Na razini zajedništva na kojoj nema odluke neprestance se repetiraju ista pitanja koja se ne mogu riješiti sve dok se doista ne iscrpe. Ukratko, prihvaća li se neupitna suverenost nositelja vrijednosti, nikakvi sporovi koji te vrijednosti uključuju načelno ne mogu biti riješeni u danome razdoblju – na ovoj se razini „neodlučivosti“ mogu ostaviti samo one razlike među pripadnicima zajednice bez čijega neposrednoga razrješenja zajednica može u nekome razdoblju normalno funkcionirati (pod pretpostavkom tolerancije, dakako).

Sve da Boga i nema

Uzme li se ovakva situacija ozbiljno u obzir, mogućim se pragmatičkim izlazom čini zgodan metodički naputak nobelovca Amartya Sena, iz često navođenoga teksta pod indikativnim naslovom „Positional objectivity“. On uvodi potencijalno plodan interpretacijski model: “pozicijska objektivnost je moralno stajalište koje bi svaka razumna osoba zauzela da se nađe u rečenoj poziciji”. Dakle, ne očekuje se prihvaćanje stajališta osobe koja je (socijalno, generacijski, svjetonazorski) u posve drukčijoj poziciji, nego vrednovanje postupanja na osnovi te pozicije kao racionalnoga, takvoga koje bi – zamislivo – i drugi prihvatili u takvoj situaciji.

Objektivnost je pritom zajamčena time što se – uzimajući poziciju osobe u obzir – od nje traži argumentacija. Iskaz tipa: mislim da je tako, vjerujem da je tako, u razumnoj raspravi može biti tek naznakom stajališta, ali bez dodatno razvijene argumentacijske strategije naprosto ne pripada demokratskome diskursu, nego, eventualno, svađalačkome. U odnosu spram vjernika za nevjernike je, na ovome tragu, možda preporučiva uporaba klasične formule koju je, kao što je znano, uveo Hugo Grotius: “etsi Deus non daretur”. U izvornoj verziji to je značilo “sve da Boga i nema” (prirodno bi pravo funkcioniralo). Međutim, Bonhoeffer je u četrdesetim godinama prošloga stoljeća iskaz interpretirao u značenju: “kao da Boga nema“ (svijet vidimo kao da Boga nema).

U poznatome razgovoru sa Orianom Fallaci papa Benedikt se baš na to shvaćanje i bio pozvao; s vremenom se to, izgleda, sve više kristalizira kao poželjni obrazac postupanja u demokratskome odlučivanju. Od vjernika se očekuje implicitno prihvaćanje mogućnosti da boga nema, a od nevjernika “sicut Deus daretur”, dakle dopuštanje mogućnosti da Boga ima. Ili, kako je to Habermas efektno formulirao u razgovoru s još-ne-papom Ratzingerom: “sekularizirani građani moraju dopustiti da postoji istinosni potencijal religijskog stajališta, odnosno vjere, moraju dapače svojim vjernički orijentiranim sugrađanima, dopustiti da u javnim raspravama koriste vjerski govor“. Riječju, ako netko citira Bibliju, nevjernik u političkome postupku ne treba dokazivati da je Biblija izmišljotina, nego citat treba uzeti kao orijentacijsku točku za utemeljenje moralnoga (pa i političkog) stava.

Time se izlazi iz zatočenosti u nelagodan okvir mjerodavno ilustriran reskom, za nevjernika čak ciničnom formulacijom svetoga Jovana Kronštatskoga: “demokracija u paklu, a na nebu carstvo”. Jer, u danosti “doline suza“ moguće je da demokracija bude i tamo gdje pakla (barem za neke) nema (ako se na nauku vjere ne insistira neprestance).  Ne pokaže li se to – i za kršćane – mogućim, ostat će se na prijemodernome amalgamu u kojemu se doista ne zna gdje prestaje država, a počinje crkva, i obratno.

Banka, 29.03.2013.

Peščanik.net, 31.03.2013.

Srodni link: YouTube – Flying Over the Earth at Night