Baš bezveze što se u Sarajevu ljute na Zorana Milanovića zbog njegova nedjeljnog posjeta Mostaru. Baš bezveze što ga Jasmila Žbanić proziva da mu je domaćin bio „predsjednik HDZ-a, poznat kao jedan od najvećih lopova protiv kojih se demonstranti bore“ i što mu poručuje: „Milanoviću, marš kući!!!“ Baš bezveze i što mu predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić spočitava da je na teritorij suverene i nezacjeljive Bosne i Hercegovine banuo nenajavljen.
„Ono što je loše jeste da Sarajevo nije bilo obaviješteno o dolasku premijera Milanovića. Ipak je premijer susjedne države, trebao se javiti, ako ništa drugo uobičajenim diplomatskim putem“, veli Komšić koji očigledno nema pojma o kome govori. Jer dok on Milanovića doživljava kao predsjednika Vlade Republike Hrvatske i od njega očekuje da se ponaša kako priliči dužnosti koju obnaša, trenutačni poslovođa Banskih dvora funkcionira onako kako su ga naučili na Zrinjevcu, u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je službovao onih slavnih devedesetih, kada se za odlazak iz Hrvatske u BiH nije javljalo nikakvom Sarajevu. Zaboravlja li to Komšić da se, u vrijeme kada je Milanović sricao osnove diplomacije, u Zagrebu držalo samo do toga da s prekograničnim prometom između Hrvatske i BiH bude suglasan saveznički Beograd a ne to nekakvo, kako smo ono rekli, Sarajevo, te da stoga onodobni zrinjevački šegrt ni sada, kada se uspentrao na prvi stolac u Banskim dvorima, i ne pomišlja na to da bi se u susjednoj državi trebao vladati kao državnik u gostima?!
Dežurni u Predsjedništvu BiH je svejedno pozdravio Milanovićevu mostarsku poruku kako „Europska unija mora pomoći BiH da dobije nadu i perspektivu što će biti sutra“ i zahvalio mu na podršci, baš kao što je, jednako diplomatski, pohvalio i poruku Aleksandra Vučića da se „Srbija ne želi miješati u unutrašnje stvari BiH“. Pomislio je valjda Komšić kako je dovoljno pozvati susjede da uskuhalu državu puste na miru, bez posebnog osvrtanja na ono najzlokobnije što su istoga dana napravili Vučić i Milanović, a i jedan i drugi su vrlo jasno pokazali kako im je zapravo stalo samo do toga da od bosanskohercegovačkih prosvjeda zaštite teritorije koje smatraju svojim etničkim dominionima, da spriječe ono što njima odani mediji nazivaju „izvozom bošnjačkog proljeća“ u one dijelove BiH kojima upravljaju srpski i hrvatski kleptokrati.
Prvi potpredsjednik Vlade Srbije je u Beograd pozvao najviše dužnosnike Republike Srpske i time Miloradu Dodiku pružio priliku da otamo poruči kako „BiH klizi ka raspadu“ i kako će „umorna međunarodna zajednica u jednom trenutku prihvatiti ono što funkcionira, a to je u ovom trenutku samo Republika Srpska“. Vučić je na novinarsko pitanje smatra li i on da BiH neće preživjeti, odgovorio kako to nije rekao on nego Dodik, te šeretski dometnuo kako se nada „da se Mile sada neće naljutiti“.
Hrvatski premijer je pak kazao da je došao u Mostar a ne u Sarajevo em zato što mu je „Mostar bliže“ – bliže čemu: Zagrebu, Sinju, krčkom aerodromu? – em „zato što je Mostar multietnička sredina i jedina miješana sredina u kojoj su se dogodili neredi“. Koliko je Milanoviću stalo do te mostarske multietničnosti, najbolje se vidjelo u trenutku kada je obilazio zapaljene prostorije HDZ-a BiH i kada mu je njegov domaćin Dragan Čović, nakon jaranski srdačnog „Dobro došao, baš mi je drago da te vidim!“, pokazao izgorjelo raspelo i prijetećim tonom kazao: „Ovo je posljednji put da je ovo netko napravio u hrvatskom Mostaru!“
Milanović, naravno, nije ni trepnuo na tu Čovićevu tribalno-urbanu sintagmu, jer njemu je valjda baš taj „hrvatski Mostar“ prava mjera multietničnosti i miješanosti. Zato je i obišao samo taj „hrvatski Mostar“ i zapaljeno sjedište samo one stranke koja je, uz punu potporu majčice Hrvatske, ranih devedesetih palila, ubijala i progonila sve što je smatrala preprekom u pretvaranju Mostara u „hrvatski stolni grad“. Valja priznati da bi bilo krajnje nezgodno da je Milanović nosom privirio i u prostorije mostarske SDA, spaljene u istim demonstracijama kada i ove HDZ-ove, jer bi se u tom slučaju moglo dogoditi da o tome izvijeste i oni hrvatski mediji, javni i korporacijski, koji tu činjenicu kriju kao poskok.info noge, budući da ona narušava nametnutu i lažnu medijsku sliku o huliganima iz istočnog dijela grada koji su nahrupili preko Neretve s ciljem da na teritoriju „hrvatskog Mostara“ izazovu međuetničke sukobe.
I u Zagrebu i u Beogradu očito računaju s tim da će medijskim podvalama o „izvozu bošnjačkog proljeća“ i o huliganskom a ne socijalnom i antikorupcijskom karakteru bosanskohercegovačkih demonstracija zaštititi ne samo svoje nacional-poslovne partnere u BiH, već i stakla na svojim prozorima i stolice pod svojim stražnjicama. Pritom se uzdaju da će Hrvati i Srbi – kako oni u BiH, tako i oni u Hrvatskoj i Srbiji – i dalje pristajati da im socijalna obespravljenost bude najveće nacionalno pravo.
Novi list, 11.02.2014.
Peščanik.net, 12.02.2014.
