Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Neki opozicioni prvaci veruju da je Vučić nedavno bio na kolenima. Ili da su ga držali u šaci, a onda se on ipak izmigoljio. Nepomenik (po Jovi Bakiću) je stalno pred nekim na kolenima ili u nečijim šakama, ali se ispostavilo da mu to nimalo ne smeta. Bio je u klečećem stavu dok je govorio u Savetu bezbednosti, a onda se vratio i ovde je svoje poniženje zataškavao serijom ispada o značaju neprekidnog rada.

Migoljenje je stil vladanja i sastoji se uglavnom od laži, vrdanja, izbegavanja, odlaganja, euforije, besa, prezira, izliva samoljublja i jadikovki. Nije ugodno kad se takva protivrečna svojstva aktiviraju u vladaru koji sa sobom nosi još mnogo neotkrivenih osobina. Nova vlada koju je pažljivo selektirao traje već dva dana.

Novi premijer je sa svoje strane održao poučni čas opoziciji o nacionalnim masnoćama, koje su u slavnoj prošlosti bile garant sirotinjskog istrajavanja. Uvođenje čvaraka u parlament podstakao je Zoran Lutovac, pokušavajući da na socijalnim paralelama ilustruje nastupajuće siromaštvo: „ Udžbenici se kupuju na kredit, luksuzni stanovi za keš. Čvarci na komad a hleb na kriške…“

„Nikada Srbi, ni u ratu ni pod sankcijama nisu kupovali čvarke na komad, to Srbin nikada sebi nije dozvolio,“ rekao je Vučević. „I nemojte ga potcenjivati…“

Tokom vremena čvarci su poskupeli, postali prestižna delikatesna hrana a srpski lumpenproletarijat osiromašio do bede. Premijer nije priznao postojanje sirotinje, nego je blagostanje dokazivao podatkom iz prošlosti, a ono iskazano u čvarcima još traje. Vučević je poentirao iskazom „da Srbin nikada nije kupovao čvarke na komad, pa to ne čini ni danas.“

Čvarci na komad, to je sasvim nova jedinica mere u ovdašnjim kasapnicama. Još se nije kupovao čvarak na parče, bar koliko se zna. Nije izgledalo da je premijer sasvim razumeo ironijsku opasku Zorana Lutovca. Čovek je sasvim lišen smisla za humor i nije mu do šale. Nepomenik (po Jovi Bakiću) je održao važan govor na Servisu, u njemu je obećao nova čuda leteće tehnike i neograničeni rast Srbije u svakom pogledu.

Čvarci su važna stavka u istoriji Srbije, bez čvaraka nas ne bi bilo, tako da je strah premijera iskazan jezikom mesarskog apsurda, još i izraz brige za lipidni status nacije na kraju uskršnjeg posta.

Ovde se za Uskrs svuda prostire miris jagnjetine i prasetine. Ali, stočni fond je već davno desetkovan i biće dodatno poklan kad počne neobuzdano vaskršnje mesojeđe.

Dalekovidi premijer se nije bavio manje mrsnim primercima sa ražnja, to dođe i prođe i za gazde i siromahe, tako je uvek bilo. Njega zanima program vlade u poljoprivredi, ona nas drži u životu. Zbog toga je Martinović ministar. Njegovo je da udahne dušu selu i stočnim fondovima, ako selo propadne ode sve. Ako pojedemo sve odjednom a blizu smo tome, ispošćeni narod neće imati snage ni da glasa ni da ratuje. Niti da radi bez prekida kako je predsednik naložio.

Ne može se ista količina jagoda, tako je rekao, nabrati za pet ili za osam sati. Zato jagode ima da se beru osam sati i duže dok se ne oberu, sve ima da se radi po osam sati, suviše je neradnika koji se ugledaju na neka rešenja u komšiluku. Nije ga briga što su u Crnoj Gori skratili radni dan na sedam sati, to je kod njih tako jer su Crnogorci, skratiće oni još! Dok je on živ ima da se radi osam sati i više, bar on zna šta je rad i kolika mu je dužina.

Cela Vlada ima da zaseda bez prekida. Tako nešto je i premijer obećao u svom ekspozeu, ali niko iz te besede nije mogao da upamti bilo šta. Tako da je epizoda sa čvarcima ipak obeležila kraj uskršnjeg posta i krštenje vlade.

Zato je poema o čvarcima bila posebni i najvažniji deo pobedničkog izlaganja Vučevića u delotvornoj polemici sa opozicijom.

Dok je Ana bila premijer, govorila je o digitalizaciji, opoziciji, ljubavi prema šefu, stranom faktoru koji ruši Srbiju. Tražila je jedinstvo pod jednom, šefovom rukom. Ali, nikada o hrani, naročito ne o čvarcima. Ana jede kao kolibri, tako je jednom rekao šef. Sada nam je puklo pred očima: podeljene grupe nervoznih i agresivnih ljudi bile su stalno na granici obračuna. A sve zbog nedostatka čvaraka u organizmu koji hrane i smiruju, dovode do saznanja da je život bez čvaraka besmislen i promašen. Samo oduzmi Srbima čvarke i eto revolucije.

Premijer je obavestio javnost da čvaraka ima ali ne na komad kako lažu ovi iz opozicije, i da će ih jednoga dana biti čak i u rafovima za jeftinu robu.

Premijer je slučajno saznao da u Srbiji žive i ljudi koji ne jedu čvarke, i to ga je prilično iznenadilo: kako je moguće da neko ne voli čvarke, pa to nije normalno!

Čvarci su zaista neodoljivi, pred njima se čovek ne može zaustaviti. Tu nema mere. Više je ljudi umrlo od uzdržavanja pred čvarcima nego od prejedanja. I na to je mislio premijer dok je negirao pakosnu zajebanciju Lutovca o kupovini na komad. Uvek je bilo čvaraka, u svakoj nevolji. Ali za Srbe! Nikada Srbin nije sebi dozvolio da nema. Premijer je tu mrsnu stvar video kao ekskluzivnu nacionalnu privilegiju i strateški srpski jestivi proizvod. Etničko obeležje koje obezbeđuje mrs u asketizmu.

I tu je možda začetak prvog ozbiljnog sukoba premijera sa Vladarom. Zar taj poznavalac nacionalne kuhinje, u društvu sa nekoliko ubogih mazohista koji su marendali pred kamerama i povraćali, nije tvrdio da je parizer ključ nacionalnog preživljavanja?

Kako je moguće da se manijak nije setio čvaraka?

Peščanik.net, 03.05.2024.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)