JDP i Atelje nisu institucije od nacionalnog značaja, a KPZ jeste? Koliko godina imaju članovi komisije koja je donela takvu odluku? Za ovo bi morala da padne vlada, a komisija da prođe kroz javno pljuvanje, kao ’48. kad su pripadnici kraljevske omladine Beli orao odlazili na Goli otok. O čemu je svojevremeno mogao iz prve ruke da svedoči Borislav Pekić, čiji su tekstovi – uostalom – izvođeni na obe danas omalovažene scene sa velikim uspehom. Verovatno više ni Pekić nije ‘od nacionalnog značaja’, kao ni Bojan Stupica i Mira Trailović, da ne pominjem Mucija Draškića, Dejana Mijača i ceo univerzum najvećih nacionalnih pozorišnih imena koja su prodefilovala kroz ta dva beznačajna mesta.

KPZ je u Beogradu, u doba kad su SVA pozorišta radila punom parom, a BITEF bio stvarno događaj sezone – taj KPZ je tada bio poznat samo po restoranu u koji se zalazilo zato što je imao lep, starinski enterijer. Čak ni hrana nije bila dobra, ali je društvo bilo odabrano, a pozlata pohabana i mestimično premazana masnom farbom – što je imalo šmeka, za razliku od mafijaškog sjaja Avijatičarskog kluba. Ponekad je, doduše, radila i galerija Grafičkog kolektiva koja je bila pod istim krovom i, pošto su izložbe bile dobre, niko nije bio sasvim načisto da li KPZ ima nešto sa tim ili samo izdaje prostor. KPZ nikad nije imala nikakav ugled i – kad bi neko bio nagrađen njenom nagradom – izvinjavao se do neba, a drugi su ga tešili u stilu: Jeste to mrlja na tvojoj karijeri, ali zaboraviće se – ako bog da. Ali, to je bilo u doba kad ministar kulture nije smatrao da ko nije nacionalan – nije ni kulturan, po onom istom obrascu: ko nije pravoslavan, nije ni Srbin.

Nije ovo jedini sličaj. Kad je počelo patriotsko ludilo, perjanice novog poretka su insistirale da se Rečnik SANU prekrsti u srpski (umesto srpskohrvatskog, kakav je bio od kad je započet). Na svu sreću, preovladao je stav da se ozbiljnoj NACIONALNOJ kategoriji (kakav je jezik/rečnik) ne menja ime svaki put kad se promeni poredak, vlada, vrsta državnog uređenja ili još neka druga efemerna stvar. Isto je bilo i sa bivšom katedrom za jugoslovensku književnost (šta će nam bilo koja osim srpske, a jedan bivši dekan je govorio da nam ne treba nijedna osim ruske jer je ona najveća). U jednom trenutku, vrlo ozbiljni ljudi su govorili da nam ni u izučavanju usmene epike nisu potrebne zbirke Matice hrvatske i time su još ozbiljnije radili na odbacivanju ideje o prisustvu Srba u Hrvatskoj kroz vekove. Ništa nije vredelo što im je pokazivano da o Kraljeviću Marku i Kosovskom boju u Hrvatskoj nije imao ko da peva osim Srba, i da Miloš Obilić u pevanju kopnene Istre (odnosno Ćićarije) nije izvorno ni hrvatski ni italijanski motiv – nije vredelo. Ali vreme je pojelo i tu gorljivu inicijativu, pa će valjda i ovu vladu i njenog ministra za kulturu.

 
Peščanik.net, 18.02.2013.