Nasuprot dugotrajnome olakom kultiviranju povijesnih datuma, zbog čega se čini da Hrvatska ugodno prebiva u višku povijesnosti, referendum o EU je ispraćen kao gotovo efemerna zgoda. Slavilo se samo u Saboru, gunđalo nešto šire (i podjednako neartikulirano), ali činjenica da je usvojena doista dalekosežna odluka ostala je uglavnom zanemarena – pa je lakše propušteno tematiziranje njezina navlastitoga značenja.
Referendumska odluka o pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji načelno određuje njezinu budućnost u svim aspektima života, možda i za brojne buduće generacije – dakako, preživi li EU sadašnju krizu. Ipak, u domaćoj političkoj i pravnoj tradiciji riječ „načelno“ može imati zloslutne implikacije – jedini prijašnji referendum nije baš doživio sudbinu neprijepornoga pravnog međaša, dapače naišao je na bjelodano ustavno falsificiranje. U tadašnjem je referendumskome pitanju bilo eksplicitno riječi o neovisnosti Hrvatske s pravom stupanja u savez suverenih država s drugim republikama Jugoslavije.
No, deset godina kasnije Sabor je izmijenio Ustav i unio sljedeću odredbu: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“ (otužno je specifično za Hrvatsku i to što je riječ o drugome stavku članka 142 Ustava, u verziji Hrvatskoga sabora, dok se u verziji Ustavnoga suda radi o članku 135?!). Bitno je, ipak, to da je sedam godina nakon referenduma Sabor donio protuustavnu ustavnu odredbu, jer ako „u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana“ (u obje netom citirane verzije to je, začudo, 1. članak Ustava), odluku koju je narod (točnije: puk) donio na referendumu ne može izmijeniti nitko do novoga referenduma, pa ni Sabor.
Prošlo je petnaestak godina, više nema ni Tuđmana (pa ni Jadranka Crnića), a sustavna je nesigurnost u važenje pravnih normi nedvojbeno mnogo manja. Na osnovi iskustva ima, ipak, razloga da se i usud nedavnoga referenduma promatra s oprezom. To više što su pokušaji delegitimiranja njegova ishoda započeli već nekoliko minuta poslije zatvaranja birališta. Činjenica da je na referendumu sudjelovalo manje od polovine upisanih birača pravno je dakako nebitna (zato su, uostalom, i mijenjani propisi koji reguliraju referendum), no politički ona ima jasno značenje.
Protivnici ulaska u EU tvrde kako je zapravo većina na njihovoj strani (što je, naravno, besmislica, jer nema razloga za vjerovanje da su baš samo protivnici integriranja ostali kod kuće). Zastupnici ulaska u EU likuju pak zbog uvjerljive pobjede njihove opcije, ali nerijetko i sami ulaze u isprazna dokazivanja kako 43,5% birača koji su se odazvali na referendum u „samoj Hrvatskoj“ zapravo znači 47,5%, a uzmu li se očito posve kaotični birački popisi u obzir, neke interpretacije podižu „realni odaziv“ i na 60% (?!). No, sve te priče gube iz vida ono što je ključno za interpretaciju referendumskoga odaziva – činjenicu, naime, da je na izborima, održanima šest tjedana prije, sudjelovalo 450000 birača više no na referendumu.
Prespavani prijelom
Građani kao da nisu bili svjesni da je referendum o EU bio daleko najvažniji politički događaj za zajednicu, nakon prvih pluralističkih izbora i referenduma o neovisnosti. Riječ je o događaju s neupitno dubokim i dalekosežnim posljedicama za čitavo društvo, no znatno je više građana sudjelovalo na parlamentarnim izborima, koji su već postali svojevrsnom institucionalnom i političkom rutinom (premda ih neki, očito navijački nastrojeni komentatori nazivaju „kritičnima“, tj. posebnima – no za takvo što je, zapravo, nužno i nešto više od smjene parlamentarnih većina). S jedne strane, mnogi su vjerojatno mislili da je odluka već donesena, da „smo već unutra”, a s druge, hrvatski se građani još uvijek neusporedivo lakše aktiviraju kada je riječ o drugorazrednim političkim povodima, nego kada se radi o doista prijelomnim zgodama.
Bitan je uzrok slaba odaziva na referendum vezan uz neprijepornu činjenicu da je društvo u dubokoj depresiji, a to ponajprije znači da ljudi nemaju motivaciju za poduzimanje bilo kakvih radikalnih koraka, poput odlučivanja o sudbini zajednice. Pored toga, građani imaju veliko nepovjerenje prema političkoj klasi koja se, pak, devedeset devet postotnom većinom izjasnila za ulazak u Uniju, pa se slab odaziv građana može razumjeti i kao njihova reakcija na nepodijeljen stav „onih gore“.
Nasuprot ovakvoj situaciji, kada je o parlamentarnim izborima riječ, birači imaju sliku različitih, konkurirajućih svjetonazorskih i političkih interpretacija zajedničkoga dobra među kojima mogu naći one koje su im prihvatljive (ili barem najmanje neprihvatljive), mogu se opredjeljivati prema nekim (nerijetko naslijeđenim) predrasudama, vlastitim socijalnim ili regionalnim odrednicama, itd. Zato je i moguće da su kandidati za Sabor koji su se protivili ulasku u EU katastrofalno prošli na izborima, da bi im se na referendumu pozicija značajno poboljšala (jer već rečeni elementi odlučivanja u uvjetima stranačkoga i inog pluralizma više nisu bili relevantni). Monolitnost opće medijske atmosfere prije referenduma, prihvaćenost integracijskoga stajališta neovisno o svim onim razlikama koje igraju tako veliku ulogu na parlamentarnim izborima, kao i impliciranje svršenoga čina jasno obrazlažu toliku razliku u reagiranju građana na dva poziva u razmaku od mjesec i pol.
Ne pomažu pritom ni u posljednje vrijeme učestali prijedlozi da se sudjelovanje na izborima i referendumima zakonski odredi kao obveza građana (s odgovarajućim kaznama za prekršaj – od novčanih, do gubitka nekih prava, pa i zatvora). Čak je i jedna od članica Državnoga izbornog povjerenstva (premda pravnica) na televiziji izlazak na referendum neoprezno nazvala „građanskom dužnošću“ (što je, očito, ustavno i zakonski neutemeljeno). Takva se praksa uglavnom napušta u demokratskim sredinama jer, u osnovi, niječe neka od temeljnih ljudskih, točnije: građanskih prava. A među njima mora biti i pravo nesudjelovanja na izborima ili referendumima; oni koji to čine trebaju znati da su time (privremeno, dakako) istupili iz naroda/puka kao političkoga subjekta u demokraciji.
’Vrijednost’ preživljavanja
Sve je ovo bilo pogoršano očitim promičbenim nesklapnostima državne mašinerije usmjerene na nekritičko, čak: nedopustivo uljepšano predstavljanje zajednice država u koju Hrvatska ulazi. Primitivizam koji su pokazivali „desni“ protivnici ulaska u EU (posebice u svojim uličnim nastupima), kao i činjenica relativnog zamiranja „lijevih“ prosvjeda u posljednjim danima prijereferendumske kampanje (s izuzetkom Rijeke) nisu naročito olakšali poziciju državnih aktera. Nije ju olakšalo ni korištenje podrške Ante Gotovine, a posebno je zabrinjavajuće to što nije bilo reakcija na moralno dvojbenu promičbenu uporabu iskaza osobe lišene slobode, dapače: osobe koja – kao pritvorenik – tek očekuje presudu te je pod očitim egzistencijskim pritiskom, a njezine riječi treba stoga i razumjeti kao sadržajno upitne.
Važnu je ulogu u razmjerno slabome odazivu na referendum imala, očito, i činjenica da je EU (barem) u ovome trenutku u dubokoj krizi, da su njezine perspektive u mnogim aspektima zajedničkosti posve neizvjesne. Pritom se više ne radi niti o prihvaćanju, ili otklanjanju, „zapadnih vrijednosti“ (kako se to čini analiticima zaostalima u hladnome ratu). Mnogo prije je riječ o tomu da EU, već i svjesno, odustaje od nakane da se ustroji na osnovi koncepta „zajednice vrijednosti“ koji je bio formuliran u njezinu prije nekoliko godina mrtvorođenome ustavu. Jer, vrijednosti o kojima se sada radi jesu one koje su izravno vezane uz preživljavanje – uz uvjet da se temeljni reprodukcijski model ne dovodi u pitanje.
Konačno, moguće je da su legitimacijski nedostaci referenduma također utjecali na odluku ponekih da na njemu ne sudjeluju, no, objektivno gledano, gotovo je sigurno da je posve mala skupina onih koji nisu izišli na referendum jer nije poštovana demokratska procedura. Demokratska je kultura u Hrvatskoj i dalje gotovo zanemariva, što se svakodnevno pokazuje na svim razinama političkoga života. Mnogi od onih koji se hvale svojom opredijeljenošću za vladavinu prava i demokratski ustroj kao razlogom zbog kojega su glasali za ulazak u Uniju smatrali bi primjedbe na račun demokratičnosti referenduma irelevantnima, jer se – zna se – radi o dobroj svrsi (ili bi, čak, malobrojne zagovornike takva stajališta odmah proglasili preobučenim neprijateljima EU).
I dalje je nejasno zašto su novi vlastodršci insistirali na žurnome održavanju referenduma (a i to je svakako djelovalo na nizak odaziv birača). Ma kakvi bili razlozi za tu odluku oni su sada nevažni, to više što je na djelu bila posve očita logika: što manje građana izađe na referendum, to će veća biti prednost onih koji prihvaćaju ulazak Hrvatske u EU. Oni drugi, protivnici, bili su slabije motivirani, podijeljeni i, nerijetko, skloni teorijama urote prema kojima „vladari iz Bruxellesa i Haaga već odavno čine po Hrvatskoj što ih volja, pa mogu i podesiti rezultate referenduma kako im odgovara“ (što se moglo čuti i na javnim skupovima onih koji su skandirali „NE U EU“). Bio bi, naravno, nezasluženi kompliment lukavosti onih na vlasti kada bi se vjerovalo da su svoju propagandu hotimice podesili na tako dosadan način da se što manje ljudi odazove neuvjerljivijim pozivima kako bi rezultat bio “uvjerljiviji“. No, učinak je, konačno, bio baš takav.
Slab će se odaziv na referendum svakako odraziti na političku elitu; vlast će sada morati biti još opreznija, kako u svojim budućim potezima, tako, posebice, u njihovu obrazlaganju. Morat će, nakon nekoliko tjedana poslijeizborne idile, računati na refleksni otpor javnosti (gotovo) svakome svojem činu (što je ranija vlast uvjerljivo iskusila u posljednjim mjesecima svojega mandata). I to je, u mnogome, dobro za naciju – nepovjerenje u vladajuće je uvjet mogućnosti zdrave političke klime u demokratski ustrojenoj zajednici. No, problem je u tomu što se to nepovjerenje – poput gripe u ovo doba godine – širi na sve strane, zahvaća sve institucije, a tako je odgovorna politička praksa gotovo nemoguća – barem u demokratskome kontekstu.
VL 28.01.2012, preneseno uz dozvolu autora
ZaMirZINE, 30.01.2012.
Peščanik.net, 04.02.2012.