Iza Tojiale nema više ništa.
Brzi voz za sever kreće s drugog kolosjeka,
na prozoru četvrtasta lica, kamenite njive
i djeca bucmasta kao krastavice.
Penti Saarikoski

 
U dnevniku čovjek nalazi dokaze za to da je, čak i u stanjima koja se danas čine nepodnošljiva, živjeo, gledao oko sebe i bilježio zapažanja, te da se, dakle, ova desnica pokretala isto kao i danas, kad smo, doduše, pametniji zahvaljujući mogućnosti da bacimo pogled na ondašnje stanje, ali zato utoliko više moramo odati priznanje neustrašivosti svojih ondašnjih težnji, koje su se ipak održavale usred potpunog neznanja.
Franc Kafka, Dnevnici


Tabla II


SVALOV BY NIGHT

(Dnevnici 1992/3)

(Krajem septembra mjeseca 1992. godine dobili smo prvi transfer i prvi naš izbjeglički stan u mjestu Svalevu na jugu Švedske, blizu morske obale. Tu smo utrošili nešto manje od dvije godine čekajući da nam službenici Statens Invandrarverka raspetljaju i obznane izgnanički status i sudbinu.)

*

JEDEM jabuke koje sedam-osam dana vehnu u kuhinji. Skvrčene su, gorke kao zukve. Ne voli ih niko. Donijela nam ih je baka koja stanuje ispod nas.

– Možda nisu za jelo – kaže E. – Pogledaj kakve su.

– Nemaš samilosti – odgovaram. – I one su izbjeglice. Misliš da su srećne što rađaju ovdje.

Bašče ovdašnjih privatnih kuća imaju obavezno po nekoliko stabaoca jabuka. Već su stresle lišće i na golim granama mutno svijetle ozebli plodovi. Ne bere ih niko. Služe samo kao ukras i utjeha. Klima je ovdje jednolična, gluha oblačnost i mrklina ne svlače se ni ljeti ni zimi. Stoga ove nevesele jabučice zamjenjuju zvijezde. I one se trude, svijetle i rađaju obilato kao one sirotinjske voćke uz sandžačke muhadžir-puteve.

PETAK, 30.10.’92. Vijesti, od kuće, poražavajuće. Delegacije evropskih Varvara obilaze glavne gradove i vođe ”zaraćenih naroda”, osuđuju, predlažu i kore neposlušne mangupe. Za to vrijeme muslimani ginu kao snoplje. Uništeno, danas, Jajce. Očajni civili, koji su izbjegli užas srpskog oslobađanja, krenuli su ka Travniku gdje ih očekuju Hrvati.

*

PODNE JE, kiši, nema pošte. Dolazio Gabi s ženom. Pokušavali normalno da pričamo. Nije išlo. Šta će biti s Hamzom? Ko zna gdje će on morati izbjeći, na kojem jeziku će svoj užas zapisivati. Gdje će bježati njegov sin? Gdje će biti naši grobovi.

*

SVU NOĆ su se čuli krici pijanih mladića. Po gluhome dobu, prsla su stakla na prozorima u prizemlju. Jutros, magla. Diže se lagano, provlačeći glavu kroz svoju stražnjicu.

– Jesi li bila za poštu? – pitam E.

– Šta je s tobom? – otpuhuje – kaplja bi me pogodila…

Ona je ubijeđena da ćemo ”prije ovog petka” dobiti prvi SIV-ov negativ. Neka joj je nena iz Zvornika gledala u šolju a šolja je bila puna brzih glasa i brzih puteva, pa se ona uplašila i izvukla svu odjeću iz plakara da nasloži što je za slaganje i da baci što je za bacanje. I djeca su unijemjela.

Srećem Besima pred ulazom. Bio negdje u naselju da uzajmi stare “Rilindije”.

– Vi ste dobro prošli – kaže, gledajući svježe svastike na pročelju zgrade. Meni stoji na vratima: Smrt jugoslovenskim svinjama.

– Ti napiši – greška. Ovdje živi panker s Prokletija.

Smijemo se, palimo cigare i krećemo prema centru da vidimo ko će danas negativ popiti. Besim je, po svom običaju, vedar i govorljiv; sokoli me kako ćemo preživjeti i ovu raciju, jer izgone kriminalce, lopove i samce. Porodice s djecom neće prije proljeća podizati. Pogotovu one školovane.

– Ne budali – velim – pa prvo je Asman nastradao.

– Hoćeš da ti kažem da te negativ čeka na šalteru.

Ispred pošte dijelimo puteve. On je, veli uz smijeh, već bio u Statensu i sad ide u ”Gunerson” da dobavi malo hrane i ja, s lakom neugodom, okrećem na lijevo u usku ulicu, zagušenu, poput staklenika, iskričavom parom vlage i neona. Tamo, na izlazu, sjakte dvije table: “Polis” i “SIV”. Samo hrabro, kažem sebi, samo hrabro. I gora smo jutra prejahali.

11.30. Pušim u hodniku ispred prijemne odaje. Blehnem uokolo, vadim blokče iz vetrovke, dugo tražim pero, zapisujem, da zabavim tremu, natpis nad dovratkom:

SIV – Statenes invandrarverket
Svalev kommun
O
ppet tider:
09.00 – 12.00
13.00 – 16.00

11.45. Još petnaest minuta. Otvaraju vrata, podižu roletne. Pospanost, humanitarne sličice na zidu, crna djeca s bijelim komadima hljeba u rukama, bijeli džipovi između glava glatkih poput kugli; vaze s teškim (i drap farbom isprskanim) tropskim biljem; prehlađeni službenici i vonj lakih losiona i još lakše hrane.

– R.L – kažem – 59072.

Službenica odmahuje glavom. Nema negativa.

Čujem, u hodniku, dobio ga onaj Torbeš iz Strumice koji se po vazdan ovuda muhao “da se nađe, ako bude pritrebalo.” Plakao je, vele, sve do “Gunarsona”. Tu je sreo ženu s dvije kese pune brašna (Vete mjol, pakovanje od 5 kg), marmelade i goveđih repova. Kada ga je opazila, “presjeklo je pro koljena” i jadna se žena preko kesa prevrnula “a ono se brašno po putu prosulo.”

Prošao sam, maloprije, pored toga mjesta. Ništa nisam primijetio, osim tanke pokorice leda koja se upravo hvatala.

*

Seljaci ruče izmet po njivama i čitavo selo drži prozore zatvorene. Ne pomaže. Pronašao jedan park, jedan obor sa konjima; teški, sivi konji sa ogromnim, ćubastim kopitama. Rijetke kuće, rijetki zvuci, podrhtavanje prozorskih zavjesa. Ovdje se svi boje stranaca. Svi stranci su lopovi. I njihovi psi boje se stranaca. Ne laju na nas, već cvile.

Lutao, vazdan, s tim cviljenjem za petama.

*

IZA GRADSKOG protestantskog groblja (grad M.), besprijekorno uređenog i čudesnog poput starinskih srmenih kutija, gradske vlasti su dodijelile podlanicu zemlje s korovskim rastinjem, za ukop stranaca – muslimana.

Prilaz k ovom groblju, kao prema svakom deponiju, poteška je radnja. Između Iranaca, Somalijaca, Arapa i Kurda, legli su i prvi Bošnjaci.

Danas smo ukopali jednu nenu porijeklom iz Foče.

5.11.’92. Pozna jesen. Gole grane, kiša na mahove, stadion sa kojeg su, obnoć, uklonili stative. Azilantska djeca oko deponijskih kanti cijuču kao miševi.

 
Pančićeva omorika

PRONAŠLI u parku poljoprivrednog instituta (iznad stare pruge i Kirkogordena) Pančićevu homoriku. Ona, veselnica, pritiješnjena snažnim i surovim nordijskim borovima, posrnula na koljena. Kora joj je ispucala, donje grane osule se mrtvim iglicama. Izgleda da se suši. Jadno drvo.

Sanjao homoriku svu noć. Budio se, pušio, primicao se i odmicao od prozora. Čuo kako djeca ječe u snu. Čuo, isto tako, tiho ječanje u sobama oko nas. U našoj zgradi ima osam stanova. U dva stana truhnu azilanti. U šest: starci i starice –isluženi roditelji, sa vlasima prorijeđenim i zguljenom kožom na tjemenu. To se oni s našom djecom (u snu) dozivaju.

*

UZ OMEROV izbjeglički kamp, na blatnoj ledini ograđenoj ševarjem i žicom, smješteno je i pati se malo divljih i domaćih životinja. Najviše je srna, zečeva, patki, gusaka, koza i jaradi. One služe mjesnom stanovništvu za gledanje i za uživanje, jer su oni, jašta, veliki ljubitelji životinja.

Jednoga jutra, priča Omčo, na oglasnoj tabli kampa, osvanuo je prijeki proglas koji je izvještavao da je “u zoo-vrtu” uginula jedna koza sa dvoje jaradi. Utvrđeno je da su za smrt ovih plemenitih životinja odgovorna djeca izbjeglica i da će to imati po njih i njihove roditelje nesagledive i teške posljedice.

Djeca su priznala zločin i ovako su ga pokušala opravdati: “Onim životinjama niko ne donosi hranu. One su uvijek gladne. Več čitavu zimu mi tu kozu hranimo. Kada se ojarila, i jarad smo hranili. Mi nismo znali da koza može umrijeti od hljeba. Niko nam to nije objasnio.”

Uprava logora nije uvažila njihovo pravdanje. Hljeb koji se dijeli u logoru predviđen je za ishranu ljudi. Što se tiče životinja u zoo-parku, izbjeglice nisu zadužene za njihovo staranje.

Dva mjeseca iza toga, spomenuta djeca i njihovi roditelji odatle su udaljeni.

7.11.’92. Probudio sam se po podnevu. Premda suče sitna kiša, izašao sam na rječicu. Nalazi se s desne strane Svaleva, okovana zohvom i johama. Johe su me uvijek radovale i na njih su odisali svi moji djetinji džemperi. Te mi je džempere bijača plela i bojila u johovoj cijeđi, u prelijepu crnu-crvenkastu boju. Išao sam sve do drvenog mosta i kamene, oronule kule. Tu se, nekad, sudilo vješticama i održavale glasovite Vodene probe. Gledam u vodu, čistu, ali modru zbog tepiha algi na dnu, iščekujem da ugledam lica davljenica. Kiša šiba pljuskovima i naglo smrkava.

NEDJELJA, 8.11’.92. Jutro, prekrasno. Sunce, vedar zrak, čist, privlačan. Prošetali do Gabija Nj., radi nogu i živaca.

Mnogo kahve i duhana.

Šetali niz potočić (u Tekomatorpu). Vuče se lijeno između njiva, duboke i prazne utrobe. Vodenica, uljana repa, smrzle i svehle vreže krompira; krompir, trska i, na kraju, brana obrasla bršljanom. Tihica je puna sapunice. Pecali malo, mrzli, premda isijava sunce.

Patio se sa pisanjem do dva po ponoći. Sve, zatim, bacio; loše, nategnuto, poput naših živaca. “Svi ćemo mi poludjeti”, kaže E. u snu.

*

Romario, Romario! Da nije tvojeg prekrasnog fudbalskog umijeća i tvojih golova, ova naša izbjeglička odiseja svršila bi bez ijednog zapisanog retka u slavu individualnih, umjetničkih i drugih sloboda na Zapadu.

PONEDJELJAK, 9.11.’92. U Landskruni. Primorski grad, ugašena luka, ljudi pobjegli, sem onih nemoćnih, i država potom tu grozotu napunila življem izbjegličkim.

Blijedi nas starci proprijeko gledaju, mi u radnji nekoga Arapa. Kupujem paprike ”Prokupac”, ”Vegetu” i ”Zorku” miješanu salatu, ilegalnu robu iz naše ilegalne otadžbine.

Zatim kući, ručali, pa opet: Helsinborg. Divan grad, podsjeća na naše primorske gradove. Polukružna luka, stari dvorci oko vode, male zbijene ulice, bazari, Kinezi, srebrnaste morske ulovine.

UTORAK, 10.11.’92. Spavao (drijemao, bečio), piskarao, vrlo tanko, lutam tamo i ovamo. Slušam vijesti odozdo – Radio Keln – ništa se ne zna, ne razvedrava, već tamni.

Svađa oko imena Sarajeva. Srbi bi ga posrbili.

Šveđani meko zatežu obruč oko nas, osjeća se tek laki pritisak na grudima, bit će džumbusa ubrzo. No, svejedno. Ovdje nije baš pohvalno. Kao na dnu mora, ili kao u Kafkinim romanima. Ah, tek sada vidim kakav je Kafka realista.

Evropa, stara naložnica. Oni naši jadnici dole očekuju od nje nešto, nadaju se “uključivanju u evropske civlizacijske tokove” a ne vide da su uključeni i to na dugme najače.

SRIJEDA, 11.11.’92. Bude me djeca, galame: srijeda je danas i dijele pare azilantske! Uzimamo pare, pa u ”Gunerson”. Navalili na meso (nemoj da zaboraviš kravlje repove), jabuke, itd. I tako dva puta.

 
Vetmjöl

ONI MEÐU nama koji nisu sišli s pameti pokušavaju da štede.

“Odavde će nas najuriti, jebe se nekom za balkanske muslimane”, tvrde, i za put se pripremaju. Štedjeti se može jedino na hrani.

Ko nikad nije mijesio, sada mijesi. Umijeće naših žena doista je za svaku pohvalu. Više se ovdje izjelo pita za dvije godine no dolje za deset; djeca nam se, mjesto sa grudvama, gađaju sa mantijama; hurmašice, jufčice, flije, u bokoru, poput gljiva, niču po avliji. Ovdje je hljeb prilično skup, ali je zato brašno jeftino. “Vetemjöl” je marka koju kupujemo. Nije mekovno, dobro se tanji i pakovano je u vrećama od 5 kg.

Brašno, šećer, so i ulje.

Jedno kratko vrijeme, bilo je problema sa zeljem. Spanać u listu ne može se dobaviti. Postoji doduše onaj mljeveni, dobar za “kašu garibu i boniku a ne za kolpitu!”.

Štediše su brzo taj problem riješile. Iza azilantskih zgrada pružaju se silna polja sa uljanom i stočnom repicom. Mlado lišće jedne od tih repa ništa nije gore od lišća spanaća i pazije. I sve do decembra, glave kuće obnoć posjećuju narečena polja i obdan se za zeljanik tanke jufke suču.

ČETVRTAK, 12. 11. Išli do Lunda i Malmea, kupovali našu hranu i naše novine.

– Ih, da mi je neđe sjednut i naručit grku! – veli Lj.

– Sa kajmakom ili bez kajmaka? – pitam.

Vratili se, pred sam suton, ojađeni, propuhani.

Pijem kahvu, čitam. Neko piše o D. Ćosiću, čovjeku koji se dvadeset godina trudi da od svojih opanaka napravi svesrpsku narodnu obuću. I da je, prvo, mladima obuje. A oni se nećkaju.

PETAK, 13.11.’92. Sunčan dan, snopovi magle oko azilantskih zgrada, vrane, zaleđene oranice, gole krošnje graba i trnjine pružaju se uz puteve kao sirotinjske ruke.

PONEDJELJAK, 16.11. U biblioteci; zatvorena čitaona. Imaju sastanak neke sijede i debele dame. Za dugačkim, radnim stolom, kao čavke čavrljaju, lupaju krilima. Bibliotekarka mi objašnjava: “Raspravljaju o semestru za 1999. godinu. Naša je stvarnost jako depresivna, ali su nam planovi za budućnost veoma veseli.”

Stojim uz policu sa našim knjigama. Dame se okreću, gledaju me, smješkaju se i učtivo klimaju glavama. Ovdje se mnogo polaže na učtivost. Seoske dame i učtivost. Učtivost i stranci. Kupim malo svježih knjiga i bježim napolje.

*

DJECA po prvi put idu u zabavište. I boje se i raduju.

– Šta će da nam rade tamo? – pita Aza.

– Dijeliće vam čokolade – kažem.

Zabavište se nalazi na ivici sela, gdje se park rijedi i potanja u močvaru. Ima tamo jedna niska zgrada, spolja crna i nagrdna, a iznutra bijela, prosvijetljena. Tri misionarke dijele kolačiće, jedna lupa po klaviru. Pripadaju izvjesnoj “slobodarskoj crkvi”, izgaraju na vjersko-socijalnom planu.

Djeca stidljiva; crtala malo, ali nisu smjela da priđu igračkama. Mali Albanci, kao lavovi, čitavo su zabavište zarobili.

– Hajmo u park, da gledamo patke – kaže Aza.

Idemo ka parku, praznom ulicom. Motre bake kroz živice. Aza im, pokatkad, mahne rukom. Rijetko koja otpozdravi.

Srećemo u parku Hazba sa djecom. Svratili, docnije, kod njega na kahvu. Žena mu se vraća iz Statensa, pošte nema, ali veli da bi tamo htjeli da im “vas dvojica napravite bilten i to bi vam bila radna obaveza”. Bolje i to no da halijedamo oko centra i skupljamo pseća govna i kurtone. Daju prostoriju, el. mašine (možda bi se tu dalo pisati) i brda mekane, domaće hartije.

Suntanje magle kroz vrtove.

Kuće liče na grobove.

SRIJEDA, 18. 11. Balkanski autori etničkog čišćenja morali bi prije svoje smrti pohađati kratki kurs plivanja. Oni ne idu u Džehennem, krivo su obaviješteni. Ne idu, naravno, ni u Džennet. Oni će sa zemnog svijeta, kao djeca s vrba, skakati u jedno jezero. Premda nije morska, voda tog jezera jeste slana. To je jezero izbjegličkih suza. Krvnici s Balkana do sudnjeg će dana po tom jezeru plivati. I to onim teškim, delfin stilom.

Albert Kami: “Ne postoji na svijetu razlog, historijski ili ne, progresivan ili reakcionaran, koji me može natjerati da prihvatim činjenicu koncentracionih logora.“

PETAK, 20. 11. Bili, jutros, u Statensu, Hazbo, Besim i ja. Dobili informacije za bilten, kopir aparat, prostoriju. Sutra ćemo unijeti stolove i pisaće mašine. Prvi broj za srijedu; dijeliće se kad i novac soc. pomoći.

NEDJELJA, 22.11. Kiša.

SUBOTA, 28.11. Intervju Dobrice Ćosića. Priča o Titu, o fraku, “Galebu”, o tome kako su ga CK-aši nazivali Gedža, itd. Ne želi više biti Pinki.

Tito nudi Gedži frak,
jer su plovit htjeli,
ali Gedža reče: pak
nositi ne želim

takve stvari gospocke
iz lukave gotike;
ja sam gejak iz Grocke
gdje cvjetaju motike,

gdje uz Dunaj omajan,
dubok i plovećki,
naše Muze povazdan
močaju stojećki!

Ponoć.

Otkako se “prisilno” bavi politikom, D. Ćosiću, ocu srpskog naroda, ostaje sve manje vremena za pisanje. Uz to, kad se tog vremena i nađe, pisanje mu nekako ne ide od ruke. Najteže je (ponovo) započeti, napisati, kako veli Hemingvej, prvu poštenu rečenicu.

Iz humanitarnih razloga, evo Gedži tri prijedloga:

a) “Zahvaljujući i mom nesebičnom zalaganju, do sada je ubijeno blizu 100 000 Bošnjaka”, ako piše memoare;

b) “Bošnjaci su različito tumačili svijet, radi se na tome da se oni istrijebe”, za filosofsku raspru ili esej;

c) “A kada je dojezdila Bilja, već je Foča zapaljena bila”“, za neki lirski ili epski sastav.

Ostalo će ići lako. Iskusna je to zvijer.

PONEDJELJAK, 30.11. Ovdašnja biblioteka naruči par s-h knjiga i ne mijenja ih po mjesec dana. Išao malo u klub, azilanti se nacionalno podijelili i za bijela grla dohvatili.

Odavde će nas napuditi. Domaćini, potomci pljačkaša, misle da smo došli da tražimo opljačkano nazad, pišu pisma kralju i senatu i povazdan nazivaju regionalnu policiju, zahtijevajući da učini ono za šta je plaćaju.

Novembar, kiše; kišne gliste (i u ovo doba), snažni priobalni vjetrovi.

 
Prozori

Fenstertittare, ovdašnje zanimanje; zanimanje budućnosti. Fenster– prozor, titta– gledati. Ljudi koji neprestano, kroz minijaturne kamere i damske dvoglede, motre na ulicu. Motritelji sa prozora. Stoga u Svalevu nema policije. Ona je, ovdje, nepotrebna.

UTORAK, 8.12.’92. Radili cio dan informator. Obične gluposti, naredbe. Kao u vojsci, zadaci za požarnog. Kako se pali mašina za pranje u zajedničkim podrumima. Kako se može zakazati pregled kod zubara. Nešto o švedskim zakonima. Šta je AIDS, šta je homoseksualnost.

Besim: – Igraju se s nama kao s bušmanima.

Dao “otkaz”. Podmašio na to i Besima. I od sutra, nova radna obaveza: okopavanje ivičnjaka oko ambulante, crkve i golf igrališta.

Pisao popodne. Malo dječjih pjesama. Moglo bi se povući, da je kakve nade, ili, barem, pisama. Svakodnevna neizvjesnost, jeza, osjećanje krivice i straha. Ah, Kafka, Kafka, kad bi ti ovo vidio. Ni da ni ne. Sjedi i strijepi. Imaju interes da nas drže što duže, da nam ne kažu na čemu smo, da, “spokojno i u miru” pokidamo zadnje niti preostalih živaca.

PONEDJELJAK, 21. 12. Izbori: Milošević. Evropa se raduje – njen Rambo je pobjedio. Sve je više emisija uživo o bosanskoj klanici. Gledanost državnih TV kanala zazorno se povećava.

Uklanjanje leševa (zato što su ružni i mogu biti uzročnici zaraze), naziva se civilizacija. Brza, u bijelo obojena vozila sa crvenim krstovima na bočnim stranama; kamera ih prati: stižu, uz jauk sirena, na mjesto masakra, izbacuju posmatrače koji se slikaju i daju frapantne izjave. Zatim napuštaju Sarajevo, penju se i šenluče sa “nebeskom” svitom po brdima.

NEDJELJA, 27.12.’92. Vedro, prohladno, šetam uz močvaru, pristižu me Omer i B. Po crnoj, omajanoj vodi, plove neke crne, gologlave ptice.

– Ovo nisu patke, šta je ovo? – pita Omer.

– Šejtani – kaže B.

Gađali ih, krišom, smrzlim busikama.

28.12. Lede Šoping. Azi je danas četvrti rođendan. Kupujem joj crne kaubojke i haljinu od svile. Ona to voli, tome se raduje.

Glavobolja, jeza i hladnoća, premda grijanje radi punom parom.

SRIJEDA, 30.12.’92. Ode godina, niz vodu. Jad, čemer, strah.

 
Maternji jezik

DEŠAVA SE da stari doseljenici, negdje pred kraj života (najčešće u bolesti), pretrpe zanimljive jezičke izmjene. Zaboravljaju nenadano jezik domaćina i progovaraju na maternjem, koji su, činilo se, davno izgubili.

Švedska televizija prikazuje jedan takav svježi primjer. Neki stari Finac preležao je tifus, zaboravio pritom švedski i finskog se dosjetio. Zanimljivo je, međutim, da je on stigao u Švedsku kao krigsbarn (djeca koja su spašena iz rusko/finskog rata), da u tom dobu nije mogao dobro znati finski, da ga nije docnije učio, niti, dakle, govorio.

Eksperti, okupljeni u studiju, ne krijući svoju zapanjenost, laprdaju nešto, odmahuju glavurdama i znoje se. Za to vrijeme onaj Finac, unoseći lice u oko kamere, ne da priča, nego viče na svom maternjem jeziku.

 
Snoplje

1.

PETAK, 1.1.’93. Sunčan dan, slana. Sunce po slani, vodena vedrina, prosušena. Hladno. Noge nam zebu, krećemo se, dišemo.

Oko 17.00 stigao otac. Po prvi put mu se iskreno radujem. Pričali o Turskoj, o nesreći koja nas je rasturila, o širini svijeta, o sigurnosti, o grobovima i, uz sve to, ono naše jadno, bihorsko: daće Bog, biće bolje. Biće bolje. Ali, dobro. Barem su se djeca silno rastrčala.

Jedva sam zaspao. Bojim se plača, te gušim svaku pomisao i svako sjećanje.


2.

SUBOTA, 2.1.’93. S ocem, cio dan. Djeca usplamtjela. On im priča o zavičaju. Zbunjen je, preplašen, spominje Tursku, ali ne više s nadom i maskarom. On zamišlja Tursku kao pijac na kojem kupca prvo osramote a onda ga opljačkaju.


3.

NEDJELJA, 3.1. Tuga, jedini temelj našega života.


4.

PONEDJELJAK, 4.1. Ode otac. Stravio ga M. sa svojom sudbinom, i sudbinom svog sina, narkomana.

Čuvaj djecu, šapće, i bulji smeteno u jaku staničnu rasvjetu.

Rastajemo se teško, kao mokro, proklijalo snoplje.

25.1. Dobili smo advokata. Moramo ići za Landskrunu, tamo mu je kancelarija. Državni, nije uradio ništa ni za jednog azilanta od ’85. godine.

I kvell – učimo švedski. Svaki dan po sat vremena. “Ovo je sardina. Ovo nije sardina.”

PETAK, 29.1. Naš advokat (bili smo na razgovoru u četvrtak), zove se Jan Neperus, mali je, crn, dežmekast, ima dječje šake i prstiće. Tumač, Slovenka, Magdalena.

Pustio me da pričam, drijemao. Napadati zemlju, leći u matricu, on se toga beli naslušao. Gledao u mene, bijelo, zatim sa neskrivenom sprdnjom, dok mu nisam otadžbinu poredio s mojom otadžbinom. Tad se probudio. Pa je bio pažljiv, slušao je šta pričam. Nekako smo se razumjeli, nije obećao ništa, njegove su snage beznačajne. Plaća ga SIV da nas od SIV-a odbrani. Ipak, dva dana smo zadovoljni. Barem je pokušavao da se uključi.[1]

2.2.’93. Idemo u školu od 10 – 12, to nam je jedina obaveza.

Albanci masovno dobijaju negative. Satiru ih, love i odvoze, tajno, u sabirne logore uz južnu obalu. Ministarka za izbjeglička pitanja, Birgit Frigebu, izjavljuje kako su svi Albanci lopovi. To je jedna riđa i vesela dama u kratkoj suknjici.

Bosanci su svoju brigu prebrinuli. Dobili su kolektivnu boravišnu dozvolu. Raduju se, šenluče, orgijaju. Za to vrijeme komšije im pale ponos, gradove i kuće.

A mi, iz SRJ? I mi se, krišom, radujemo: dok pokose Albance, možda će se umoriti…

*

Mali gradovi, svečeri
boje se sjenki i kretnji:
Komitet, sud, i pečeni
krompir izmeđ tv-smetnji.

Ah, film je ratni, domaći,
gine se: “gore brijegovi!”,
žica će golu žicu taći
ekran će pokrit snjegovi.

(1.2.’86.)

“U malim gradovima, mala je i okolina po kojoj čovjek može šetati”, veli Kafka u svome dnevniku.

 
Zamorčići

Kurs švedskog jezika, biblioteka, stare novine. Borba izbjeglica u uredu SIV za mjesta u srcima nižih činovnika. Stižu negativi, kruže selom policijska auta.

Bojimo se svojih sjenki, glasova i kretnji.

Geto. Dani. Negativi.

Izbjeglice, zamorčići. Grebuckaju šapicama po kafezu; jedu, kake i pjevuše…

UTORAK, 9.2. Jutros hrpa negativa. Očaj i tuga Kosovara, neugodnost, noćni teški ispraćaji. Bježi se za Dansku, Norvešku, Njemačku. Trgovci robljem dižu cijene. Za put do Njemačke plaća se od 5 do 7.000 maraka.

Mi (drugi iz ex Jug.) šutimo kao zečevi. Ja se nekako i držim. Za Istanbul, za Istanbul, ne ispada duša kad ti hoćeš, no kad joj je zapisano. I sem toga, svuda je jednako. Svud domaći mrze tuđe. I to im je jedina utjeha.

U svakom slučaju, vrijeme nam odmiče.

*

Evrocentrizam; evrocentrička slika svijeta. Univerzalno i rasno, ruku pod ruku.

a) Svaka kultura i država trebaju se razvijati i stremiti ka većem blagostanju i većoj slobodi.

b) Ali (dokazuju rasne teorije): jedna se kultura brže i bolje razvija od druge, jer brže osvaja nove puteve, pruža individui veći prostor, ohrabruje poduhvate – kratko kazano, djeluje racionalnije i snažnije. I to je, uvijek, kultura Evrope. I treba je, jašta, radi “zajedničke dobrobiti”, svuda prihvatiti.

Evrocentrizam se od početka gradi na “historijski zasnovanoj” hipotezi: evropski duh organski je nikao iz evropskog tla. Drugi narodi stoje izvan historije.

Evrocentrizam, multikulturalna Evropa – novi, ljupki i bezbolni oblik zapadnog rasizma. Evropska tradicija nametnuta kao univerzalni kriterij u kulturi. Ako nije naše, ne postoji. Univerzalizam kao ubojno oružje. Manji etnikumi moraju se prilagoditi takvom kriterijumu ili moraju nestati. I njihovi književnici, isto tako.

Naučiti jezik osvajača, odbaciti svoj vlastiti. Primjer J. Konrada i V. Nabokova.

Ili primjer Edmonda Laforetsa.

Laforets je bio rodom s Haitija, pripadao je, 20-tih godina, opozicionom književnom pokretu La Ronde. Živio je u dilemi: kako onaj koji je porobljen može stvarati i ostati vjeran vlastitom iskustvu, ako je njegovo umjetničko izražajno sredstvo upravo jezik nametnut i prožet bićem gospodara?

Jednog dana 1915. godine, Edmond Laforest, raskrstio je sa svojom dilemom. S Larusovim rječnikom francuskog jezika oko vrata, bacio se s nekog mosta u rijeku Loaru.

 
Vodene probe

1.

Ime mu je Besim Dauti, doista sliči na De Nira (iz Taksiste), samo što je visočiji i vedriji. Ima (imao je) 26 godina, ženu Valbonu i ćerkicu Zanu. Upoznali smo se u logoru visefjerdskom, a postali prijatelji u Svalevu. Tvrdi da će “kad poraste i kad ovo prođe” biti novi majstor i igrati samo u češkim i mađarskim filmovima.

Dođe, tako, kod nas, a mi, kao foke, pro prostirke polijegali. Skrhala nas čamotinja. Bili, uz to, majstori iz SIV-a, skinuli nam sa tv-a sve programe, osim dva državna i jednog s danonoćnim bodi-bilding reklamama. Eto, kažu, sad vas ništa ne ometa da slušate švedski jezik i da upoznate zemlju u koju su vas vragovi donijeli. Nema djeci Emtivija, nema meni Romarija. Ničeg nema.

– Pazi, stvarno? – kaže Besim. Ište iglu za šivenje, savija je i zavlači u kontrolnu kutiju na štekeru.

Na ekranu – vatrometi; vavilonska jezička pometnja.


2.

Dok hukće i otresa kišu u hodniku, iz vetrovke mu ispadaju guke zgužvanih novina. Unosi ih u sobu, sjeda na pod i pegla ih dlanovima. Mislim: umotao krune ili potvrđu valutu, dobavio kod Arapa u Landskruni našeg sira i pršute. Nije. Sjeverni bogovi otkrili mu, samo njemu i nikome drugom, neko tajno mjesto i na tome mjestu hrpe bajate jugo-štampe. On skrajnuo “staru, dobru Borbu”, iščupao strane za zabavu, i sad one sa kulturom pruža meni, a sportske slaže uz svoja koljena.

Čitamo, onda, do gluhoga doba.

Hoću reći da ga nije bilo, mi se ovdje ne bi nasmijali. Besim i Valbona. Gradska gerila, porijeklom iz Peći. Besim je studirao poljoprivredu u Prištini, a Valbona engleski, “i to u Londonu”. Upućeni, meki, odani ljubavi. Svratim kod njih, pukla svađa, zavukli se u ćoškove. Sam pristavljam sebi kafu. Besim hodi gore-dolje, šuti, pa zaredi: – Pogledam je, kažem: fuck you! Gdje si bila kad je bilo gusto…

– Ko, Besime? – pitam.

– Ova guska ovdje.

Na te riječi Valbona se zalijeće, Besim bježi u kupatilo, čuje se, potom, lupnjava i vika, pa lupnjava i smijeh, pa, onda, tišina. Kad se opet otuda pomole, smijulje se, oznojenih lica. Sjedaju skrušeno za sto, pijuckaju kafu, a Besim se stane kikotati i pričati kroz kikote “kako guska ne vjeruje u njegovo glumačko umijeće”, pa ustaje, gradi facu i glumi nam to što će, docnije, glumiti.


3.

Ležim u postelji, pravim se da čitam, ne ustajem. Izbjeglička depresija, “proliv prije negativa”, velika je strava i mučnina. Ako ne ustaneš poslije sedam dana, više nećeš ustajati. Ko je bio izbjeglica zna kako je.

Stiže Besim, sjeda na sred sobe, zavlači ruke u džepove i vadi pun pregršt lješnika. Boja im je čokoladno-mrka a kapice bijele kao naušnice kokoši nosilja.

– Kako stojiš, stari, s ovim? – pita me i žmirka, zapinjući da polomi lešnik izmeđ zuba. – Znaš gdje sam ih našao? Tamo iza konjušnica. Ima jedna padina, sve lijeska do lijeske. Hajmo da ih dopravimo.

I ja sam ustao. Krenuo za njim, kao pašče. Bilo je podne i Svalev je odisao na đubriva kojima su polja polivali. Meni se, tada, i taj miris dopadao. Išli smo ka parku, prešli potok i kamenu ruinu za koju je Asman utvrdio da je bila sudilište.

– Bacali su žene u ove bumbake, pa, bogami, koja ode, ta je dobra i pravedna, a kojoj se prkno iz vode pomoli, raščepe je – ta je, ta ometa pastvu u razvoju, služi vragu i sije mađije. O, oca im jebem, čega su se dosjetili!

Prolazimo te bumbake, red bogatih niskih kuća, igralište za golf, konjušnice, trkalište, savijamo ulijevo i hmilimo uz mekan brežuljak obrastao sitnim žbunjem. Grabovi, lijeske i trnjine. Lijeske sitne, kao one na Hodževu i lješnici zreli, ispadaju iz žućkastoblijedih košuljica prije no ih dirnu prsti uzbuđenih ruku.

 
iz knjige Dani u Valhali

Peščanik.net, 05.10.2010.

———–    

  1. Otkrit će se docnije kako su neki od tih advokata, ovdje i u Danskoj, slali svojim kolegama u Srbiji najzanimljivije izbjegličke izjave.

Leave a Reply