Iza Tojiale nema više ništa.
Brzi voz za sever kreće s drugog kolosjeka,
na prozoru četvrtasta lica, kamenite njive
i djeca bucmasta kao krastavice.
Penti Saarikoski


Tabla V


CRVENO-CRNA BILJEŽNICA

 

I) U rancu su mi prijevodi pjesama. Stigli juče. Zadovoljan sam, premda nema ništa od ”Ptičjeg puta”, ”Idile” i još par dužih pjesama. Invalidi. Ponovo sam početnik, ponovo strepnja pred prvim objavljenim retkom. Zgodne li sudbine. Zapaljena džamija u Trohletanu. Zapalili su je mlađi neonacisti, uz neznatnu pomoć lokalne policije. Velika je radost među sitnim svijetom. Valja podsjetiti strance šta ih čeka kad izgube etnografsku draž, namnože se i pređu nam u dosadu.

II) Moja depresija ima milozvučno ime: ångest (verem, čemer, čamotinja). Njen udarni zamah naziva se panik-attac. Jutros, dok sam pokušao sa doručkom i tanjio maslac nožem po hljebnoj korici, zastao sam i mislio šta me priječi da se napasti izliječim. Sve je teže izdržati. Umoran sam, stravljen, raspolućen.

III) Juče se javio urednik BLM-a, najstarijeg nordijskog književnog časopisa. Pozdravlja me, sjeća me se s nekog PEN skupa, na kojem su spominjali exjugoslovenske pisce u egzilu, pjesme su mu se ”neobično dopale, na žalost nema prostora, brojevi su puni za ovu i narednu godinu”, ali pjesmu posvećenu D. Kišu, mora negdje ubaciti. Ukoliko se slažem, on bi je, uz neke izmjene u prevodu, ugurao u jednom od poznih brojeva za ovu godinu.

Vozio bicikl, kroz park, pošljunčanom stazom. Upravljao jednom rukom, drugu zaposlio sa cigarom. Džogisti me poprijeko gledali. Trče, tako, dvije bake i jedna me ošine pogledom i govori onoj drugoj: puši, u devet izjutra?! Ja usporim, pa im trujem zrâku. Ne mogu me prestići, ne mogu zaostati, tako sam ih zlostavljao do pružnog nasipa. Ne trče ti blijedi vjetropiri radi zdravlja. Trče da izbace kalorije, kako bi, poslije trke, nove ubacili. Ako istrčiš 100 metara, oslobodiš ”prostor” u mješini za po torte i gajbicu sokova. Ako istrčiš kilometar, onda imaš mjesta za 3 metra kobasica, 3 kg pirea i 2 kg guščije krvi – specijaliteta ovdašnjega. Gladne oči u naroda i ta glad se ne da ničim utoliti.

Veselje vrana u visokim krošnjama. Učvršćuju gnijezda.

IV) Jedna slika iz jutrošnjih novina: grupa crnoglavih, postarijih ljudi pogruženo sjedi u klupama. Ispred njih stoji krupna, snažna žena. Lice joj je nasmijano, oči usijane, usta u poj otvorena. Ruke, dirigentski, ispružene. Ispod slike, tekstić: ”Učimo ih popularne narodne pjesmice. Prvi rezultati su odlični. Naravno, drugačije zvuči Iranac, drugačije Bosanac, Čileanac, Somalijac, itd., ali sve se to da uklopiti.” Stvar se dešava u Rosengordu, izbjegličkom getu u gradu Malmeu. Pjevači su izbjeglice koje Arbetsformedling prisiljava da budu ”aktivni” i da uče jezik kako bi se mogli ”uključiti i ravnopravno konkurisati na tržištu rada.” Kako raniji jezički kursevi nisu dali zadovoljavajuće rezultate, Biro je kupio ovaj novi, koji, doduše, ne garantuju da će stranci savladati jezik (ili, ne daj bože, dobiti posao), ali zato garantuje da će ono savladano moći otpjevati. Svaki birokrata pri birou rada ima pravo unajmiti desetinu stranaca, namjestiti sebi platu i onda im razvlačiti pamet desetak mjeseci.

Prevareni. Poniženi. Poraženi.

V) Na močvari iza našeg naselja, u osam uvečer. Još je sunce živo, riču krave s moje desne strane, a maločas kad sam sa sveščice podigao glavu, vidio sam blizu vode bjelorepog zeca. Kući svađa. Koja me još lomi i priteže.

Sa jezera, malo iznad površine, jata sitnih sivih ptica, k’o mlazevi, pršte na sve strane. Krave su mi prišle bliže, crvene su, splahle; riču i kreću se, u nervozi, gore-dolje. Riču i fazani. Pokušavam da ih uhvatim pogledom, ne uspijevam. Drhtanje, stresovi, čvorovi u mesu. Uobičajena najava vikenda. Vidim, sada, jednoga fazana. Vidim i jednu ženu, hmili uz ogradu. I odjednom: muk. Utihnula voda, zraka, krave, ptice. Kao po komandi. Kad podignem glavu, smuči mi se. Plače mi se. Sâm sam i ovdje i tamo. Zapalio sam cigaru. Bolje da sam sebe zapalio. Jedna krava stoji i blehne u dalj, dok je tele sisa. Krava je bijela, tele crno. Bože blagi, okreni se, pogledaj me; pokrij lice bradom ako ti se gadi moja slabost.

Krave idu gore-dole i šire verem preko polja.

VI) E. već rezerviše avionske karte za Bgd., puni torbe, u onom je svijetu.

Muhe koje vise u napuštenoj paučini.

VII) Kafe ”Ariman”. Kad sam se najmanje nadao, uhvatila me panika. Ušao sam u wc, držao se za šolju objema šakama. Mahnitao petnaestak minuta. Ulaz u napad čini mi se najstrašnijim. Kao da uđeš u lešinu i njen vlasnik naglo se probudi. Pa nam bude tijesno, gledamo se i strašimo, prije no se otkačimo i visimo naglavačke izmeđ ovog i onoga svijeta. A tableta nemam, sve sam pozobao. Prazan život. Onu sam zemlju napustio zato što sam mislio da prisilna smrt nije nikakvo rješenje, a u ovoj mislim da je ona jedino rješenje. Dotle sam, znači, dogurao.

VIII) Dan u kojem se putuje. Mučnina i trka od ranoga jutra. Ja i Hamza lijeni kao daždevnjaci, mi nikuda ne mrdamo.

Praštamo se, gospe ulaze u vozilo, a mi podvijamo repove i gmizamo ka Velikom trgu. Vrtjeli se po gradu, Hamza, koji bi rado putovao, mrzovoljan, ali trpi. ”Hoćemo ovamo?, nećemo; hoćeš li da jedeš?, neću?; šta ćeš?, ništa, itd”. Ipak,  kupujemo malo slatkiša i krećemo ka biblioteci. Ona zatvorena. Kući. Čitali. Pričali. Spremamo se za spavanje. Ne ide nikako. Dokonao uz J. Frikmanovu knjigu Kurva u seoskoj zajednici. Kad bi posumnjali da je neka seljančica il’ sluškinja trudna, ili da se porodila pa djetence bacila u trnje, pristupilo bi se dokaznom postupku, tj. muži kurvi. Muža se izvodila na vidnome mjestu, opisi su dobri i ja lako, u sobnoj mrklini, vidim natečene dojke ovih nesrećnica iz kojih, pod vještim prstima baba i vračara, šikljaju mlazevi plavičastog mlijeka. Takve dojke, u mome djetinjstvu, bilo je sevap izdojiti i dijete koje to učini dobijalo je peškeš – gurabiju ili kokošije jaje.

IX) Hamza se jutros probudio rano, bio za mlijeko i bularke, budi me, moramo zajedno da doručkujemo. Poslije mu dosadno, smrkao se, a napolju sunce. Pokušava da nađe nekog da se igra, okreće brojeve drugova – ne ide, niko nije kući. Hajde, velim mu, da idemo na lopis kod Mobilije, možda nađemo kakvu korisnu stvarčicu. Neće, ne voli lopise. Tamo se, kaže, prodaju stvari pokupljene iza mrtvih ljudi. Srećom, nailazi Mirza, uzima ga ”na lijepo” i nekud odlaze. Dok je vani, nazovem u Firth. Čujem oca. Najzad, lijepa vijest. Dobio je neku ekstra penziju, zbog povrede. Radi, ali dobija 400 maraka pride i osjeća se sigurnije.

Svečeri Fongar med rosa triangel, knjiga sjećanja H. Hogena, homoseksualca, zatočenika nacističkih konc-logora. Nosili su ljubičaste trouglove na prsima i prošli najgore. H. H. priča na jednome mjestu kako je u njivama okolo logora izbila krv, pa su seljani zagunđali, te su klanja prestala, a furune proradile.

Zatim, da se obnoć ne pomokrim: (Kakofoni) o književnosti austrougarske monarhije; poglavlja o Rotu, Traklu, Kafki i Hašeku. Cvjetanje u Beču, Pragu i Berlinu. Andrej Beli kojeg zabrinjava pojava džeza i crnaca u berlinskim kabareima i krčmama. Varvari. Utvrditi paralele između Kavafijeve pjesme Varvari i Kafkine priče Jedan stari list. U oba slučaja varvari stižu sa sjevera.

Moja hajka za knjigama. Započeo sam je, čini mi se, u trećem razredu gimnazije i potom je, kao pacov sitno i strpljivo, razvijao do krajnih granica. Kafka ju je krasno uhvatio: ”Nesumnjiva je u meni požuda za knjigama. Ne zapravo za tim da ih posjedujem ili čitam, nego prije za tim da ih gledam, da se u izlogu nekoga knjižara uvjeravam u njihovo postojanje. Ako negdje ima više primjeraka iste knjige, radujem se svakoj posebno. Čini se da ta požuda potiče iz stomaka, kao da je ona neki pogrešno usmjeren apetit. Knjige koje sâm posjedujem, manje me vesele…”

X) Jak vjetar, dizao me na Kobjeru, nisam mu se dao, biciklao, biciklao, i poslao raport socijali. Pokupio u biblioteci sve što sam uspio naći o Kavafiju, o praškim majstorima i o Mandeljštamu. Treba malko pojačati hranu. U Artesu iz 1994., policijske arhive Mandeljštama, Pasternaka, Ahmatove, Cvetajeve, Babelja, Mejenhorda. Ana Ahmatova. Kako je ona zatamnjena. Kuća: pismo od Ilje S. Čestita mi za pjesmu u BLM i čestitku podupire trvdnjom da su oni zatvoreni za strance i da vrlo rijetko neki u njemu osvane. Hvala Kišu, mislim, zbog njega je mene sunce ogrijalo. Na spomen njegovog imena znalci i ovdje na noge ustaju. U Valhali[1]  ima raznovrsnog znanja i umijeća, osim onog literarnog. Još se pišu soc-realistički poučni romani i porodične, seoske hronike. Između su deponiji s kopijama američke rambo-književnosti.

Zvao E. u N. P. i kazao joj mjere prozora, hoće da kupi ”prave naške, vezene zavjese”. Pričao i sa Henesom. Čitao mi kratke priče u Licima, jedna mu je bila nepoznata, pita kad sam je napisao. Davne, 1982. u Pirotu, kao vojnik ”na požarnom”. Kupio dvije krasne sveske i dvoumim se cijelo veče koju prvo da ištetim. U ovom blokčiću, s krpenim omotom, više nema mjesta.

XI) Zalivao cvijeće, pa sam, ćorav i rasejan, jednu ljubičicu zajazio. I jutros se davi, nesrećnica, u zadnji sam je čas spasio. Isto tako, onaj mali dvolist koji je E. držala u čaši jogurta, pustio je liske, ima ih, brojao sam, pet komada. Dobavili kafe i šećera, dobavili hrane po Hamzinoj želji.

XII) Ko izdrži ovu memlu i ovu mrklinu, ravan je Odinu. Sreo Bengta, u kafeu, žali što mi poezija nije išla u ”Boniersu”. Spominje mi opet ”ellerstromsa”. Ova kuća objavljuje samo liriku i kratku prozu, ali klasike i mrtve. Pa i ja sam mrtav, možda bih prošao. Dobio sam diplomu sa kursa, predao je gospojama na Arbetsformedlingenu i sad mogu plandovati do kraja avgusta.

*

U egzilu, jezik ti se konzervira. A i ti si konzerviraš – imaš spolja 40 a iznutra 70 godina. Sâm sebi si grob, sâm sebi si nadgrobni spomenik.

XIII) Neonacisti se namnožili, tuku sada i svoj narod. Sepo, tajna švedska policija, upozorava političare, školsku upravu i udruženja roditelja da se ne pojavljuju u medijima sa svojim užasnim pričama. To nacizam čini popularnim, te mu, je li, pristupaju mladi. Uz to Sepo nema volje da se petlja s tim silnicima i ne pruža nikakvu zaštitu. Jedan stari glumac, antirasista, morao je da zatraži zaštitu od privatnih firmi. Jedan političar iz Karlskrune, hrabar čovjek izjavljuje u Sid svenskoj: – Ne bojim ja nacista, već se bojim naše šutnje. U svakom slučaju, ja ću i dalje govoriti…

Da bi postojala, tajna policija mora imati neprijatelja. Neprijatelji Sepo-a su izbjeglice i stranci. Ona je s njima zadovoljna i ne želi ih mijenjati. A nacisti mlate narod. Neka mlate.

Nadzirao knjižare i naslove knjiga. ”Boniers” izbacio pjesničku seriju, nema debitanata, nema stranaca. Ima, bodrim sebe, samo ako skreneš od Glerupsa desno, jedna dobra biblioteka i dvije dobre (Lundagorden i Ariel) antikvarnice. Donio kući knjige o Pragu iz zlatnog vremena. O literarnim kafeima, o Kafkinom izdavaču K. Volfu; o Brodu, Tuholskom, Felici, Mileni, Dori D, Klopštoku i ostalim melecima oko njega. Kafka, Platonov i Tolstoj čine mi se nedostižnim, jer su, uz golemi dar, posjedovali i golemu količinu ljudskosti. Gade mi se one priče po kojima nije važno šta je pisac bio i radio u životu, već ono šta je napisao. Danas postoji na stotinu moralno besprijekornih i izvrsnih stvaralaca i što bih onda, ”uživao čitajući genijalnu romančinu” nekakvog zlotvora i bitange.

Niska sumaglica, koja poput ratnih reportera, škljoca iz zasjena i budžaka opkovanih crnim žbunovima.

XIV) Negdje, u proljeće, rezervisao sam knjigu Oönskad i folkhemet (Nepoželjni u narodnom domu), i tek mi je danas došla. Stručna, medicinska knjiga o sterilizaciji drugačijih, siromašnih, sumnjivih i ludih. Nesretne su žene posve nagrdili. Ova, čiji slučaj čitam, lišena je zdravlja jer je, tvrde medicinski protokoli, pokazivala ”natprosječni seksualni apetit”. Druga je imala crnu kosu i izgled ”tatarski.” Tetari, tatari – mješavina pokretnih nordijskih etničkih skupina, sterilizovana je zbog lutanja. Naježiš se kad sračunaš koliko su koštali demokratski i ostali drenažni radovi na putu u bolju i zdravu budućnost. Ovdje je (1922. godine u Upsali), osnovan i prvi državni Institut za rasnu biologiju u svijetu, Swedish institute for race biology.[2]

XV) Izašao BLM. Dobio ga jutros, poštom. Pjesma posvećena Kišu izgleda sjajno. I biografska crtica, na kraju. M. Ekonomou uradio ono što ja nisam smio: proslijedio ”ellerstromsu” kopiju rukopisa koju sam mu dao na čitanje.

Otkrio, slučajno, radio stanicu ”Vinil” koja 24 sata vrti rok muziku iz šezdesetih godina i, dok čitam, slušam je. Fast Domino: ”My gearl Josefin”. Biografija V. Fasbindera. Poglavlje o filmovima koji pokazuju kako se u Evropi njeguje fašizam. Kad god mislim na Fasbindera, mislim i na Riza Kolašinca.[3] Slična destruktivnost i slična sudbina. Genijalnost kao geto. Riza je, bez krika, ugušila, Fasbinder je ”pretekao”.

XVI) Kupali smo Tusea, starog hrčka. Dobio ga Hamza od drugova. Kako smo namučili jadnu životinju. Kandžice su mu bile prevelike, pa smo ga unijeli u kupatilo da mu ih potkrešem. Učinio sam to nespretno, zasjekao meso pod noktima i krv je šiknula. Otimao se i cvilio. Pokušavali da se izvadimo tako što smo mu nudili šargarepu, kupus i zimsku salatu. Mudar hrčak, odbija sve. Kako sam se radovao kad smo, za postelju, kupili u ”Mobiliji” pakovanje livadskog sijena. Mirisao sam sijeno do ponoći i zanosio se mišlju da i sebi bacim pod stražnjicu koji pramen, možda bih se tako uspavao.

Jedna od najdražih knjiga koju sam ovdje dobavio naziva se Velika životinja. Govori o sopu, nordijskome kopitaru, napisao je, u XVI vijeku, ljekar Apolonius Menabenus, dok je obavljao dužnost kraljevskog ljekara na švedskome dvoru. Pjesnik kojega sam listi nužnih pribrojio: Penti Sarikoski. Ellerstroms najavio dvije knjige iz njegove ostavštine: Dani u Kerlinu, dnevički zapisi i Th iarnia, trilogija pjesama (napisanih ovdje, u egzilu).

XVII) Ubijen Palestinac, izbjeglica, šetao se po tavnini. Ne kaže se više ništa. A pred jednim drugim izbjegličkim getom skinhendsi palili svu noć krstove. Prepisuju vatromete Kju-Kjuks klana. Ti su osvojili i ovo tržište.

XVIII) Ðina Ranjičić. Pjesnikinja, Romkinja, rođena prošlog vijeka negdje, ako sam tačno odredio kote, ispod južne šumadijske strane. Fantastična životna sudbina. Dizala se iz pepela do bogatstva i svilenih posteljina u Stambolu i Rimu, lomila srca i hodila putovima srca slomljenoga. Dušu joj je nagrdio neki mladi Albanac za kojim je čitav vijek patila. Čudesna i brojna lutanja, na stotine i stotine pjesama koje je duhovima uz puteve ostavila. Nekim čudom nešto od tih pjesama dospjelo je u ruke mađarskih i njemačkih istraživača i jedan od njih iskreno žali što se Ðina nije rodila u njemačkom ili nekom drugom velikom jeziku. Na tim jezicima, tvrdi narečeni, takva poezija ženskom rukom nije zapisana. Šta ćeš, tako je zapalo. A mi ćemo, velim sebi, malo pridrijemati uz meku i mlaku muziku. CD iz gradske biblioteke: Peti Smit, blues sa Misisipija, litvanska folk muzika, Romi iz Istočne i Srednje Evrope. Izvjesna Maruška koja pjeva, bez muzičke pratnje, cigansku himnu iz Aušvica. Ta se živom ne da dva puta slušati.

XIX) Pisao, nekoliko noći, s vatrom. ”Ptica” sam se uplašio, ne smijem da priđem, da zavirim jesu li se hale primirile. Pisanje je, po iskustvu bližnjih, neka smetnja na ”psihičkoj bazi”, nešto kao padavica. Nije bolest ali si, ipak, nekakva mrcina. Dobro, to je jedan problem. Drugi, veći, šta da radim sa sobom? Da se opet zadužujem i idem na neki kurs jezika. Da uzmem beredskap i izbjegnem rat sa Socialforvaltningom.

XX) Ramazan je, njegova mistika čak dovde dopire. Nekad, dok bih majci ”čuvao sufur”, pisao sam uz posebnu vatru i užitak koji se docnije neće ponoviti.

Kafka: ”Posebna vrsta moje inspiracije, usljed koje ja, najveći sretnik i nesretnik, liježem sada da spavam u dva sata noću (ona će se možda, samo ako podnesem misao na to, zadržati, jer ona je jača od svih ranijih), jeste u tome što ja mogu sve, i to ne samo u odnosu na neki određeni rad. Kad nasumice napišem neku rečenicu, na primjer ’on je gledao kroz prozor’, ona je već savršena.”

Ovo su moji najljepši trenuci. Svi su polijegali i pospali, sjedim u kuhinji sa B. Dilanom, moja mu je radio-stanica posvetila veče. Sjećamo se Dušanove ulice u Nišu, pepeljastih naliv-pera Branka Mijkovića, pepeljastih svezaka, dana i godina. Ušao sam u Brankovu rodnu kuću, združivši se s jednim divnim dečkom, njegovim sinovcem.

XXI) Juče nam se razbolio Tuse, hrčak. Neki članovi porodice plakali su, neki nisu.

XXII) Prikaz Ordkonstau Syd Svenskoj. Hvale ”Ćilim” i ”koncentrisani jezik, pregnatnost i preciznost slika” u pjesmama. Napad straha, u 16.00 popodne. Savio sam se kao luk, zatvorio kapke i trpio. Došao kući ”modar kao čivit”, našao Mak za vratima. Pun i dobar. Prevodi mi se čine krhkim, sem, možda B. Amodta. Kod Transtremera sam sasvim podbacio. Ali on se ne da prevesti, a da bih ga prepjevao, trebalo bi mi više snage, vakta i talenta. Zvao Z. Bolovao, potom. Iz lijepog Mostara obrela se u močvarnoj divljini u blizini Hamburga. Pet godina, bez ikakve nade. Saborim je pričom kako ćemo, tamo, na onome svijetu, promijeniti sudbine. Nordijci će biti stranci, a mi ćemo biti domaćini.

*

Marina je Cvetajeva tvrdila kako su svi veliki pjesnici Jevreji, sa čim bi se, ako je to rekla u Parizu, kao izbjeglica, morali složiti. Kao što bi se morali složiti kako su, iz današnje perspektive, svi veliki pjesnici muslimani.

XXIII) Igrali se i mijenjali posteljinu Tusu, hrčku. On, pričaju mi djeca, počne da cvili mnogo prije no što otvorim spoljna vrata. Osjeti me, raduje se, jer zna da će biti hrane. Ustvari, životinje su me voljele od kad znam za sebe. I s tim trebam biti zadovoljan i ne slinitati zato što stvar stoji drukčije s ljudima.

XXIV) Nazvala me Ula Axen, kaže kako moram naredne nedjelje ići u pekaru negdje na Kloster Feladu, potražiti izvjesnog Runa Nilssona i dogovoriti se oko beredskaparbetea. Ali, problem je, veli Ula, što se radi noću, ima samo noćna smjena. Mogu li raditi noću? Mogu, mogu, kažem, a šta? Pakovati hljebove. Vrlo dobro. Pisao sam skoro priču o mahalskim pekarima-pešermašima i čuvenim pazarskim bijelim hljebovima i sada ću svoje znanje u stvarnosti provjeriti. Sve što napišeš, to ćeš doživjeti. Slab si, star si, nemaš posla, nemaš – uokolo – domovine, prijatelja, ni rodbine. Dobro, nikom, ko još nosi dušu, nije lako – čitam u ”Licima”, priču D. Brigića o tome kako plijevi bašče u Kanadi. Tuga. Tuga koja se može lopatom zgrtati. Tješiš se kako će se – budeš li noću radio sa hljebom – barem ovo blokče sadržajno popraviti.

*

Neće. Nisu me primili u pekaru. Ne treba im radnika, vele, i krišom se posprduju mom izgledu, mom mucanju i mojoj nevolji. Tri debela, rumenkasta tipa u jednoj odajici mokroj i zapahnoj poput gasulhane.

*

Javila se opet Ula. Dobio sam beredskaparbete i radiću kao čuvar i arhivski pomoćnik u nekakvom Skisernas muzeju. Pripada univerzitetu i leži između Univerzitetske biblioteke i Domkyrke – glavne lundske katedrale. Počinjem sa radom 30. januara i ostajem tamo do 30. juna. Oblila me silna radost i pjevušim tanko i uporno, poput Josefine, mišice Kafkine.

*

Čuvat ću, dakle, Skissernas museum. Sutra počinjem s radom. Imam čudno radno vrijeme – 12.30–19.30 – ali to bi trebalo da mi paše.

XXV) Dobio sam bricku (značku). Na njoj piše Vakt 99. Obesio sam je na džepu košulje i sada je šetam. Svesku sakrivam iza zavjese na prozoru Christove sobice. Ko je Christo? Bugarin. Obs! – Uzmi Christov katalog kod Marte pa prevedi onaj tekst o njemu.

XXVI) U tri i dvadeset popodne, napravio belaj – da podignem neku četvoronožnu glomaznu napravu, ona posrne, zakači šteker na zidu i razbije ga. A mogla je zakačiti dva platna/skice iz 1939. godine i onda bih nastradao. Isekirao sam se, premda sam prošao jeftino. Tako je to kad se ne razumiješ u tehniku a i nemaš snage.

XXVII) Četvrtak, 11. 2. ’99. Treba da izdržim do 27. marta, kako bih na račun dobio koju krunu. Izrdržat će se, premda teško. Jutros, u muzeju, arhiviranje slikarskih recenzija, zatim ređanje afiša u odajici u potkrovlju, gdje se najviše zadržavam, slaganje i čišćenje kataloga, postera, novinskih isječaka i knjiga. Sad sam u afričkoj sali na drugome spratu. Nigdje nikog, osim na prizemlju, među skulpturama. Tu je desetak studenata koji skiciraju glave Freje, Odina i Tora.

Jučer, bio u biblioteci Vester, da uzmem referencu i potvrdu o radu. Biblioteka kao ”dževahir kutija”, Inger je krasno okitila, novim kompjuterima napunila. Krasna je i Inger. Napisala mi referencu, nije žalila adjektiva! Tako, pričali malo, sramili se, kopirao nešto o Tuholskom. (Prekidaju me u pisanju neki momci, šegače se, psuju. Žele razgledati muzej za 15 minuta pa ova nova recepcionistkinja ne zna koliko da im naplati.)

SEPO (švedska sigurnosna služba) zahtijeva od školskog personala i savjesnih učenika da špijuniraju đake muslimane i da im podnose izvještaje. Šef Sepoa g. Klas Bergenstrand ovako opisuje muslimanskog đaka: ”Prvo postaje radikal, zatim fundamentalist, pa ekstremist i na kraju terorist”.

XXVIII) Christova soba. Christo je umjetnik koji ”pakuje” čuvena zdanja/građevine u bijelu plastiku. Ovdje ima nekoliko skica, eksponata i planova oko pokrivanja Rajhstaga u Berlinu. Vlasništvo su, mislim na te skice i makete, nekog bogatog Šveđanina Lilje, koji, da ne bi platio porez, ostavlja sve ovo Skissernas muzeumu na šest godina. I sad se ja krijem između tih skica i punim svesku besmislenim redovima. A kada je, 50-tih, Christo bio Hristo i studirao likovnu akademiju u Bugarskoj, imali su u zadatak da ljeti obilaze kolhoze i zadruge i da kreativno podupiru kolhoznike u aranžiranju traktora, vršalica i zaprega uz prugu kako bi putnici Orijent-expresa zaključili da je Bugarska pitoma i rodna kao rajska bašča. Christu se, čitam, to pakovanje ”komunističkih zaprega i traktora nije svidjelo”. Sad pakuje buržoaske ledne i nakazne građevine i uživa. Jer oni ga dobro plaćaju i nazivaju ga umjetnikom.

Nema slobode na Zapadu. Nema je ni na Istoku. Ali tamo, na Istoku, bar postoji san kako je ima na Zapadu.

XXIX) Problem je u tome što sve osjećaš kao teret i što tvoji dani i godine, kao da ih gledaš iz vozila, promiču pored tebe. Stvar bi valjalo obrnuti naopako. Ovo je tvoj život, drugi nemaš. Na primjer: čitaš slabo zadnju godinu i zijaniš džabe svaku večer. Ovo ovdje: muzej pun ako ne dobrih slika, ono barem discipliniranih pokušaja da se do takvog umijeća dojari. Dolazi, ipak, fini svijet. Šta da si zaglavio među one rasiste hljebare. Ne brineš oko smještaja, ne kratiš drva, itd. Nije ovo loše. Eno ti ga, u podrumu, jadni Finac. Od toga bi neko plemenitiji i talentovaniji novu Odiseju sastavio. Radiš još samo dva sata pa poslije možeš kupiti Feral, popiti espreso u Arimanu, možeš otići do univerzitetske ili gradske biblioteke i čitati časopise, a onda, uvečer, poraditi malo na kratkim pričama. Možeš, ali nećeš. Ti si se u depresiju sasvim lijepo nastanio.

 
Iz knjige Dani u Valhali

Peščanik.net, 08.10.2010.

———–    

  1. Silni Odin, vrhovni nordijski bog, obezbijedio je na onome svijetu posebno mjestašce po imenu Valhal, za svoje ratnike koji padnu tokom bitke. Ti će u Valhalu nastaviti s omiljenim zemnim zanimanjem: paljevinom, pljačkom, klanjem i hrvanjem. Stare sage i hronike tim imenom često Švedsku nazivaju.
  2. Šef ovoga instituta, profesor Dr Herman Lundborg otpremit će širom zemlje svoje saradnike da promjere, klasificiraju i ocijene rasno stanje u narodu. Održavaju se mnogobrojni naučni skupovi, predavanja i izložbe o rasama i rasnim tipovima u svijetu, a radi se i na širem, kako bismo danas rekli, propagandno-prosvjetnome planu. Pa se tako organizuje i nacionalno takmičenje u izboru „tipičnog“ predstavnika švedske rase. Inicijativu je pokrenuo list Stockholms Dagblad, a žiri su sačinjavali prof. dr. Herman Lundborg, jedan ljekar, jedan oficir i jedan umjetnik. Čitaoci su trebali poslati fotografiju muškarca i žene između 18 i 40 godina starosti. Kandidati koji uđu u širi izbor bit će pregledani od strane ljekara i sveštenika. Na kraju su, kao rasni urnek, proglašeni neki inženjer iz Štokholma i neka djevojka iz Karlskrune. Fotografije pobjednika objavljene su na udarnoj strani narečenog lista, 5. februara 1922. godine, a utješne nagrade podijelila je glasovita književnica, dobitnica Nobelove nagrade, Selma Lägerlöf.
  3. Rizo Kolašinac, rano preminuli pisac i novinar iz Novog Pazara.

Leave a Reply