Dani u Valhali III

Iza Tojiale nema više ništa.
Brzi voz za sever kreće s drugog kolosjeka,
na prozoru četvrtasta lica, kamenite njive
i djeca bucmasta kao krastavice.
Penti Saarikoski

U dnevniku čovjek nalazi dokaze za to da je, čak i u stanjima koja se danas čine nepodnošljiva, živjeo, gledao oko sebe i bilježio zapažanja, te da se, dakle, ova desnica pokretala isto kao i danas, kad smo, doduše, pametniji zahvaljujući mogućnosti da bacimo pogled na ondašnje stanje, ali zato utoliko više moramo odati priznanje neustrašivosti svojih ondašnjih težnji, koje su se ipak održavale usred potpunog neznanja.
Franc Kafka, Dnevnici

Tabla III

Isturena odeljenja

BLIZU JE podneva. Gužva u Väster biblioteci. Ovdje sam dobio beredskapsarbete (”probni” posao za strance – koliko da se prisjete da su nekad bili ljudi), radit ću šest mjeseci, a po tvrđenju Inger Landen, upravnice, možda ostanem i duže.^[1]

Sjedim za deskom, vraćam, zadužujem knjige. U gostima lokalna TV, škola za retardiranu djecu, starica iz komšiluka koja utorkom priča bajke. Prilična je zbrka i ne znam kako se snalazim. Hladno je za punktom, zebu mi koljena i zglobovi.

Pozajmni sto djeca su mi okružila. Drago im je da se igraju s aparatom za razduživanje knjiga. Njihove vaspitačice se ljute i oštrim komandama cijepaju im radost kao suhe krpe. Stiže bučna grupa tinejdžera. Plašim se da me nešto ne pitaju; ne hvatam nikako skonski dijalekt. Posmatram ih, krišom. Sliče na mlade junce i junice, i tako se ponašaju. Obrušavaju se na knjige, prevrću ih, biraju lake, bestseler komade.

*

Iza pet popodne, dovode retardiranu djecu starijeg uzrasta. Iz Ševlingea su. Jedan dječak, vrlo živ i još neukroćen, stoji uz pozajmni punkt i kaže učiteljici da bi želio pitati bibliotekare imaju li knjiga na bosanskom. Pokušavam da mu pomognem, govorim maternjim. Dječak nastavlja na švedskom. I čujem ga, pita da li može ponovo pitati, ali na bosanskom. Učiteljica mu dozvoljava. Ah, njegove radosti.

– Šta ima, ba?, muca i dugo me zagleda. Zatim okuplja svoje nesretnike i kaže: – On govori moj jezik. Mi govorimo mojim jezikom.

U biblioteci, osim njih, nema nikog. Isteklo je radno vrijeme. Učiteljice su zanijete fotografijama u modnim žurnalima, djeca igračkama i krpenim životinjama koje vise sa polica. Nekako im bibliotekarke skreću pažnju i one kupe štićenike u kolonu i nevoljno odlaze.

SRIJEDOM je biblioteka za čitače zatvorena. Radimo, uglavnom, katalošku obradu i administrativne poslove. Jurimo loše dužnike, sređujemo fond, proučavamo državne sadake i nalične zadužbine. Najčešće sam srijedom sâm, i zbog toga srijede volim.

Oko 13.00 došla M. na posao. Mlada Šveđanka koja radi pola radnog vremena, nakon terapije. Ima depresiju i vratila se nakon dužega odsustva. Oko 14.00 sjela za klavir.

Tišina biblioteke i nagli, burljajući zvuci ovog savršenog instrumenta. Ali pijanistkinja je bolesna.

IZDVAJAM iz fonda knjige koje pripadaju glavnoj gradskoj biblioteci. Fino vrijeme teče, djeca uokolo, meka gužva i meki šumovi. Razvrstavam knjige. Svaku zagledam i prevrćem u rukama kao stambolski trgovci ogrlice. Zapisujem, zatim, naslove koje bih volio pročitati. Dodirivati vruć hljeb ili novu knjigu brojim u svoje svetinje.

G: – Ti poznaješ dosta knjiga.

Ja: – U našim bibliotekama nije bilo kompjutera i propratnih recenzija. Morali smo malo i čitati kako bi znali šta imamo iza leđa.

Imam cigareta, imam kafe, ne osjećam se loše, niti napušteno. Sjedim na dječjem odjeljenju, pucketaju knjige, naslonivši blokče na koljeno, ispisujem ovu rečenicu.

DRHTI kiša uz prozore, ali je niko ne pušta unutra. Unutra se, s licem o sto prislonjenim, drjemucka i zijeva. I nikakva kafa ne pomaže.

Od devet sati naovamo – pipavi poslovi. Prekucavao sam nekoliko poslovnih pisama, načinio lom slovnih grešaka. Inger se smije dok posmatra kako sa lakom za nokte pokušavam da ih posakrivam.

Prije podnevne pauze hitam da završim „dobro-došla“ pisma za nove stanare u naselju. Preda mnom leži spisak s tridesetak njihovih imena i adresa i isto toliko kuverata koje mi valja nečim ispuniti. Bištem po hrpama propagandnog bibliotečkog materijala, kataloga i afiša s crtežima papagaja – simbola naselja. Prilažem i veoma ljupko pismo u kojem biblioteka Vester izražava dobrodošlicu i poziva ih u posjetu.

– Izgleda zamorno – kaže Inger. – Ne moraš svo vrijeme to raditi.

Premda pipav, posao me ipak ne umara. Među novim susjedima, najviše je stranaca. Lasno mi je zamisliti šta će pismo tim ljudima značiti. Kao onom pukovniku iz Markesovog sjajnoga romana, ni strancima nema ko da piše. Ali oni svakog jutra žudno zagledaju usjek na vratima kroz koji se pošta ubacuje.

DOBIO SAM Pasternaka (ploču na kojoj recituje svoje verse) iz gradske biblioteke. Moram naći negdje gramofon, pa to presnimiti. Ali znam da neću naći gramofon. Biblioteka ugošćuje djecu iz obližnjeg vrtića. Svježa, zlatnožute, raštrkane kose, cvatu svuda oko mene poput maslačaka.

Jedan buconja me pita: – Jesi li mi vidio mamu?

Gledamo po biblioteci zajedno. Dijete je bijelo kao grudva, mama crna kao ugljen. Tanka, visoka. Dječak joj se raduje.

14 – 15.00. Hitnja, vika, kolektivne posjete i dagisi (zabavišta). Noge mi podrhtavaju od umora. Razbacane knjige, raširenih strana, kao ptice tonu u dubinu podnevne mrkline. Još desetak minuta i biblioteka se zatvara. Kuda poslije? I šta poslije?

ŽENA NA biciklu. Vrijeme: 13. 23. Temperatura: nekoliko gradi ispod nule. Vjetar hladan i natrunjen susnježicom. Nobelov, prigradska autobuska stanica. Šljunkovitom, smrzlom stazom nailazi žena na biciklu. Jednom rukom upravlja, a u drugoj drži knjigu. Čita. Čita knjigu, vozeći bicikl. Puham u dlanove i ježim se, ali se i silim: daleko je svijet od sudnjega dana. Još je moguće živjeti.

Bijele noći

Među mnogobrojnim čitaocima-penzionerima koje volim, izdvajam, ipak, ovu sitnu, mršavu staricu sa francuskom kapom na glavi i sa naočarima velike dioptrije, koje joj zaklanjaju lice i naliče na prozore. Ruskinja je porijeklom a ovdje je došla kao djevojčica. Navraća dva puta u sedmici, ponedjeljkom i petkom.

Ponedjeljkom zadužuje knjige sa tzv. stor stilom – knjige skraćene ili prepričane i štampane debelim kurzivom. Tvrdi da joj nisu od koristi: – Čitam ih iz navike, bez užitka. Te su knjige prazne kao školjke; sve je iz njih iscijeđeno. Ali bolje i to nego tv.

Petkom uzima knjige s normalnih polica. Uzima klasike, uglavnom ruske. Ponajviše Dostojevskog jer ga ovdje najviše i ima.

– Vikendom me obilazi ćerka. I čita mi.

Starica je petkom sretna. Mogao bih reći da sam i ja petkom sretan. Ona se ne služi uslužnim kompjuterom i traži da joj preporučim nešto „vrijedno i sa slovenskih jezika prevedeno“. Predložio sam joj A. Platonova (preveden je i prikraćen tek Čevengur, pod groznim naslovom Don Kihot u socijalizmu), i tako stekao njeno povjerenje.

Dok sam danas za nju izbirao knjige, otkrio sam ispod autorske odrednice Dostojevski i par naslova na ruskom jeziku. Ležali su u magacinu gradske biblioteke. Rekao sam to starici.

– Mogu vam ih naručiti. Evo, na primjer, slobodne su Bijele noći. Želite li Bijele noći? Bit će ovdje do četiri.

Starica me dugo posmatrala. Njene su se oči izmijenile. Svjetlucaju, orošene tankom skramom kao šljive u svitanje. I meni je očaj proradio.

I onda sam dugo vukao olovku i još duže brisao horor fraze od kojih bi i krmku pozlilo.

JUTROS SMO se probudili kao mrtvi. Tek u busu progovorili par riječi; sirovih, prljavih, svadljivih. E. sliči na bostan koji je počeo da truhli, ja na sparušenu mahunu. Na tv-u kažu da će smanjiti socijalu za 10%. Kažu, također, da će ubuduće siromašnim odbijati više a bogatim manje. To će pogoditi omladinu, samce i došljake. Omladina će dobiti mogućnost da radi, a došljaci neće. Na pitanje zašto, vladin čovjek odgovara da se stranci slabo uklapaju u ovdašnje društvo, da su kulturne razlike velike i da se moraju školovati. Ne pomaže činjenica što su bosanske izbjeglice, kojih ovdje ima blizu 70.000, tri puta obrazovanije od Šveđana.

– Pokrepat ćemo od gladi – kaže E.

– Do kurca – odgovaram. I ona se ljuti i okreće glavu ka prozoru.

DEPRESIJA, cijelo jutro. Izlazio straga, na terasu, hladio se i pušio. Gomile zaleđenog snijega na stepeništu, ledena ograda, sivo po sivome, tiho. Iz crnih vrhova četinara do ”Konzuma”, čuo prvu grlicu. Guče negdje iz dubine. Ili, možda, iz sjećanja. Umoran, istrošen, dotučen.

Sad prebiram po knjigama, pravim izbor za dom staraca. Moram naći slikovnice za odrasle, ali bez sunca, vedra dana, bez mediteranskih obala. Nešto pusto. Knjige o sirotinji Afrike i J. Amerike, o azilantima (flyktingarima, invandrarima), katastrofama, pogromima. Zatim priroda: svenska blomor (švedsko cvijeće), svampor (gljive), švedske vode, nebo, kiše, ribe i drveće…

Preterit

Dok na niskim i pokretnim izložbenim policama ređam nova izdanja, jedno mi je dijete oborilo nekoliko knjiga. I one su, pri slijetanju, zapraštale kriocima i raznijele ugodnu tišinu. Majka djeteta počela je da ih skuplja, oblivena jakim rumenilom. Šveđani su blijedi ljudi i kad im se slije rumen u obraze, to se, beli, vidi.

Možda mi se zbog nje, te vidnosti, pričinjava da su skloni stidu. Koleginica K. zastidi se kad god nekog nešto pita ili kada nju pitaju. Ili, maloprije, ona žena koja mi je zatražila novu člansku kartu. Crvenjela je kao bulka nakon svakog mog zaludnog pokušaja i ”pip-pip!” vriska kompjutera. Volim o tome dokonati. To me, izgeda, prilično raduje.

– To je sposobnost dostojna divljenja – kažem E. u 16:00, dok pijemo kafu, i dok ona bulji preko šolje u udžbenik engleskog jezika. – Zamisli, živ čovjek i sposoban da se stidi.

– Šuti, učim.

– Mi smo tu sposobnost izgubili. Sjećaš li se da se iko dolje kod nas postidio. Sjećaš li se ičijega užarenog lica?

Ona opet diže glavu.

– Pa, da, stvarno – mrmlja, gledajući u dalj rasijano. Zatim se vraća i stresa se, obrće šolju naopako i dodaje: – Kad god učim, tebi neke čudne priče padaju na pamet. Imam test sutra u dva sata, možeš li dotle uzeti time-out.

Pretura, žustro, listine na stolu, gunđa i duri se, dok ja, kao Tarzan, nag i kočoperan, idem preko sobe i pjevušim: I´m Tarzan you are Jane. I´m Tarzan you are Jane.

AKO SU ti djeca mlađa od 18 godina i ako im nanosiš fizičke ili psihičke ozlijede, ovo savršeno Društvo i njegovi mnogobrojni žbiri na terenu, imaju pravo da ti ih oduzmu. Oduzmu ti, dakle, djecu, ugnaju ih u internate i domove zatvorenog tipa i više ih nećeš, stranče, svojim očima vidjeti.

FARBAJUĆI neki sto, sivi, plastični, do za vrat sam se uprskao. Zatim šnjuhao po fondu, zajedno sa Inger, izvlačeći knjige ”poezije koje su Jevreji napisali”. Počela je godina jevrejske kulture. Fantastični propagandni materijal, lijepimo ga po svim bjelinama; najviše je slika iz naci-logora ali i novih turističkih bedekera s ”našim kibucima, našim divnim oazama i plažama”. Na slikama nema Palestinaca i Arapa.

Fino radno raspoloženje, vrag bi ga znao zašto. Možda što sam u neposrednom dodiru s knjigama.

Inger: – Tebi se ovdje i police raduju.

Čist dan, prljavi prozori. Dijelio, vazdan, Kafku, Kiša i Hrabala.

*

Ti, mala dušo, što tajiš u plesu, polažući glavu na vreli zrak, podižući stopala iz sjaktave trave koju je upravo vjetar zanjihao.
F. Kafka

 
Obs! Dječje odjeljenje ti je rastureno. Popni Nijemce na policu. Imaš knjiga, imaš hljeba raženoga, imaš sira. Jesi li sretan, R. L.?

IZAĆI na stražnja vrata, sjesti na stepenište, ilegalno zapušiti. Jutro, svježe i poletno, a ja dokonam o kratkim pričama; ne daju se dodirnuti. Ništa im ne mogu, osim da ih uništim.

Sjećaš li se one žičane mreže oko zgrada na ulazima u rumunske gradove; ovčije lubine i runa koja vise po žicama; strmine uz koju se penje, kao da izranja, seljak sa punim naručjem crijeva i utrobe, zatim ulegnutih puteva i rijetkih dačija. Treba svaki putni zapis ispričati kao priču; sjeti se onog (otkrivenog) pokojnika na kolima pri ljutoj pripeci; izgledao je životnije od povorke, bleh muzike, crnih, janjećih šubara. Jesu li svirači imali zlatne ili Drakuline zube?

NAJBOLJE kod ovih zapisa jest dobro vidljivi (i užasni) razmak između želja, pokušaja i pepela koji iza svega toga ostaje. U svakom slučaju četvrtak je, sunčan, lijep; tri je sata, biblioteka zaključana, personal trčkara tamo-ovamo.

Preturam knjige, cio fond biblioteke Vester dosad mi je barem tri put prošao kroz ruke. Kupio sam 20 otpisanih dječjih knjiga. I Strindberga, kratke priče; eseje i zapise o prirodi H. Martinsona, premda ni jednog, bez rječnika, ne mogu čitati.

Razlika između naših i nordijskih bliblioteka: upravnici naših biblioteka bili su, uglavnom, posrnuli ili otpisani društvenopolitički pregaoci. Premda ih nisu čitali, oni su prezirali knjige i njihove zavisnike. Upravnici ovdašnjih biblioteka najčešće su bibliotečki eksperti, doktori bibliotekarskih i sličnih nauka. Te sam, isprva, vjerovao kako su oni posvećeni. Ne, isti su kao naši. Jer, biblioteke nisu više nigdje hramovi već skladišta i logori knjiga. Može biti da su ovdašnji upravnici malo prefriganiji čuvari. (Ovo ne važi za Inger L., kao ni za upravnika Slavističke biblioteke, čije sam ime zaboravio.)

PODNE. Otvaraju se vrata hrama, ulaze prvi čitaoci. Mlada mama, sva u bijelom, prilazi punktu i uz osmijeh obraća ti se na engeskom. A ti nemaš pojma, blehneš. Blehneš i uopšte ne crveniš.

IDEMO (išli smo) u Istad, da obiđemo tamošnju biblioteku. Sjajna, nova građevina i unutra, kako to već biva, malo knjiga, i još manje časopisa. Haj’mo, veli Anita, da vidimo kako stoje s kafom. Haj’mo vala.

Neka crkva protestantska, iz prve polovine XII vijeka. Voštane biste svetica i svetaca. Dobro uhranjeni, zadovoljni – barem meni tako izgledaju. Divna kafa u niskoj kući od pečenih cigala; ispod stolova kaldrma, iznad krošnje kultivisanog listopada.

Podsjeća na jug. Dobro raspoloženje, Inger, Anita, Gunel, prilično ljubazne, čak više od toga. Ne raduju se mom odlasku. Radio sam, doista.

Muzej; stari šporet, s rernom i ognjištem, odaja iz koje se čuje (nasnimljena) buka vikinga koji tešku pljačku proslavljaju.

Zatim: beskrajne valovite ravnice sa žitom, seoske kuće kao ostrva među šumarcima; baščice sa bijelom ogradom, crnim i crvenim konjima.

ZVALI iz Arbetsformedlinga (Biroa rada), ostat ću ovdje i po julu, dok su radnice na odmoru. Inger i Anita se raduju. Da od njih zavisi, ja se ne bih micao odavde. Od 11.00 sati sam slobodan, ali mi se nikud ne izlazi.

Kopirao nešto iz knjiga koje sam dobio iz Malmea. O promjeni adjektiva u švedskom jeziku; o bosanskim izbjeglicama, samo dvije mučne jedinice. Pio zatim s Inger kafu za stolom na sred biblioteke; odatle se vidi rascvjetalo žbunje i rijetke trešnjice. Japanske su, patuljaste i ne daju plodove. Vjetar im je, za po sata, behar otpuhao. Inger mi ponavlja kako se na švedskom trešnje nazivaju. Ona cijeni (i voli) pjesnike. Kaže da sam pretjerano stidljiv. I da ću propasti. Spominjemo tako i sudbinu K. Tuholskog.

Na tridesetak kilometara odavde može se posjetiti grob K. Tuholskog. Ovamo je, krajem tridesetih, izbjegao od fašista. Živio je pod prismotrom, izolovan ili, kako danas tvrde, samoizolovan. U toj samoizolaciji, čekajući šest godina na dozvolu boravka, Tuholski će ”zapasti u teške stvaralačke i životne krize”.^[2]

Isturena odjeljenja

Biblioteka Vester opslužuje knjigama kolektive u susjedstvu. Ja sam zadužen za jednu zdravstvenu stanicu i opitni zanatlijski pogon u kojem rade ljudi sa lakšim psihofizičkim ozljedama. Do njih vodi jedna tanka staza, pod budnom prismotrom. Objekti su okruženi neprozirnim krošnjama lipa i kestena, a mala kuhinja, u aneksu s desna, puni sjenovitu hladovinu jakim, omamljujućim mirisima. Prolaznici zastajkuju, okreću se tamo-ovamo, šireći oči i nozdrve. To obilje mene ne raduje. Kad osjetim miris hrane pržene na ulju uhvati me nesvjestica, a zavonja l’ riba u vazduhu, eto meni pogibije, bez te i ove.

Dva puta mjesečno, tom stazicom, odvozim na ručnim kolicima desetak paketa novih knjiga. Na prijemnom odjeljenju pogona, oslonjene o čeoni zid, čekaju me tri police sa starim knjigama. Skidam ih na pod, na njihovo mjesto ređam nove. S moje desne strane nalazi se trpezarija sa ogromnim staklenim vratima. Kroz ta vrata izlaze polagano oni koji su ručali i ulaze (skoro trkom) oni koji nisu ručali. Promjena knjiga, ipak, budi znatiželju. Prilaze mi prvo žene s portirnice, rakoljeći sitno i veselo. Uzimaju knjige sa šarenim koricama; o gajenju cvijeća i kuhanju, o tajnim i dalekim putovanjima, odlažući ispod miški ljubavne romane.

Prilaze stidljivo i radnici. Razgledaju knjige, zapitkuju o njihovoj sadržini. Smeten njihovim skonskim dijalektom i još nečim (od Boga je, pa to neću čeprkati), trudim se da pogodim mjeru koja njima paše, ali oni šire neku slikovnicu, naginju se jedan k drugom i zijevaju ushićeni onim što su ugledali na prvoj stranici.

Od prije dva-tri mjeseca, izbor knjiga za ove bonike u mojoj je nadležnosti. Nakon početnog nesretnog lutanja, uspio sam da ih preobratim i da im omilim i priručnike Uradi sam, kao i ilustrovane serijale o obradi metala i drveta, o uzgoju kućnih ljubimaca. Naročito vole knjige o konjima i psima.

Nekoliko mlađih čak sam navadio i na krimi priče.

Takozvana lijepa književnost ovdje ne prolazi. A i što bi? Prepuštena opakim zakonima tržišta, savremena književnost nepristojno laže i melje u prazno. Jasno, care, tješim sebe dok trčkaram kao pseto za glomaznim kolicima osuntanim niz krivinu obraslu kaldrmom.

Jedna radnica sa centrale molila me da joj dobavim zadnji roman J. Gulioa. I ja sam ga dobavio. Dok ovlašno lista uvodne stranice, pita me odakle dolazim i čime sam se ranije bavio. Odgovaram da dolazim iz balkanskog džehenama i da sam i tamo s knjigama petljao.

– Oh, znala sam! – kaže. Dugo mi, potom, objašnjava kako mi je zanimanje pogodila. Upalo joj je, veli, u oči kako skidam knjige sa polica. Tu joj je bilo previše ljubavi. – Onaj prije tebe, on ih je tresao. A ti to činiš kao žene kad ređaju porcelansko suđe.

Pokušavam da se sjetim kakve fraze zahvalnice ali ne uspjevam i prepuštam stidu da tu stvar izgladi.

SAM i dokon, od 13.00. Zalivao cvijeće i ređao knjige S. Hinija, zadnjeg nobelovca, ”po putu” i drugim vidnim mjestima. Neće mi ih niko. Drijemao na fotelji iza polica sa nordijskom dramskom književnošću. U pet sati zatvorio dućan i krenuo kući.

Na biciklu, kroz kišu, koja me, kao bijesno dijete, udara šakama po očima.

Gurabije

Sinoć Hazbo sa ženom i djecom na posjetku. Priča o Bihoru, o boščama i o gurabijama sa kockom šećera na sredini: „Sa par takvih gurabija možeš preći pola dunjaluka a da hič ne ogladniš. Muhadžirluk je naša sudbina. Braća moje majke krenula su krajem 30-godina iz Bihora sa 2-3.000 drugih beskutnjika. Udrili su ka Novom Pazaru ispred četnika Koste Pećanca i crnogorskih žandara. Neđe ispred Ribarića, dočekali su ih Srbijanci i natjerali ih da se spuste na Kosovo. Odatle su pješke krenuli za Skoplje, a iz Skoplja dalje ka Bugarskoj. Željeli su da se domognu Turske, ali u tome nisu uspjeli. Turska nije htjela da ih primi, iako je prema onom ugovoru s Kraljevinom Jugoslavijom bila dužna da to učini. I zamisli sada. Naprijed ne mogu, nazad ne mogu. I oni se zaustave na jednome močvarnome pustopolju. Tu osnuju naselje i nazovu ga Novi Pazar. I sad imaš dva Nova Pazara. Jedan u Jugoslaviji, drugi u Bugarskoj. Put između ta dva grada omeđen je muhadžirskim grobovima. Eto, kosti u tim grobovima, to je od njih preostalo.”

– I to je utjeha – kažem. – Kako ćemo tek mi proći. Ovdje mrtve tjelesine, kao drva, služe za grijanje.

Hazbo me gleda prazno, kao da je zadrijemao. A zatim se polagano budi. Uzima duhan, puni mašinicu, i zavija. Svijenu cigaru dugo primiče k ustima, traži upaljač i, u času kad ukreše, zakašlje se i zaplače, pokrivajuć lice dlanovima.

– Nemoj, opet – šapće B. – Djeca te gledaju.

SUBOTA. Palo mi je na pamet da možemo, slobodan sam danas, otići u Malme, u tamošnju biblioteku. I, evo nas u 15.10, Hamza i ja, na lokalnoj željezničkoj stanici, ali voza nema. Pružni nasip i pragovi zatravljeni. Suhe i nitaste plahte, uscrnjele, krhtih, sunđerastih cvasti. Ovdje kiša ljulja svakodnevno, ali, eto, ne pomaže. Dovoljan je jedan sunčan dan da ova pjeskuša nagrdi rastinje. Jalovica, od postanka pa nadalje. Mrtva zemlja. Prisjećam se Eliotovih kvarteta. Ovako će, mislim, ubuduće zemlja izgledati.

Čuje se, odnekud, i motorna pila. Neko negdje šiša il’ krasti ogradu. Prem je zvuk rezak i suh, raduje me. Podsjeća me na zavičaj, na poznu i prelijepu oktobarsku boju dana i vrijeme kad se sprema drvo za ogrjev. I boli me srce i ushit mi kopni i više mi se ne ide u Malme niti mi se knjige zajme i čitaju.

Stižemo u Malme u 16.30; od glavne stanice uzimamo desno, duž kanala, prelazimo, zatim, poveliki park sa gustim krošnjama nordijskih bukava, izbijamo ispred jednog kupastog brežuljka na čijem vrhu sjedi, oslonivši kule na koljena, zgodan zamak. Iza neke tamne vode sa trskama i macama, izlazimo pred muzeje. Hamza cijelim putem priča o potonulom i živom brodovlju i zato ćemo prvo vidjeti šta ima u pomorskim, zrakoplovnim i tehničkim odjelima.

Eto, dakle, vidjeli smo. Avioni – vojni, u prirodnoj veličini, ljuto su se djetetu svidjeli. Ali stara podmornica, boje cigle – hrđa ju je na kopnu izgrizla – njegovu je maštu raspalila. Pronašli smo je u jednom hangaru, nakon pola sata silaženja niz spiralno stepenište. Ušli smo, zatim, u njenu utrobu. Ja sam se, bogme, junački stravio. Kroz onu silu aparata, dugmadi, iglica, kružnih satova, prolaza, otvora, zujalica, brujalica i još žešćih spravica i čuda, probili smo se do komandnog mjesta. Tu se Hamza prihvatio komandne table i ja sam sad mogao, da mi nije srce k’o def lupetalo, lijepo odspavati.

Šta je čovjek u stanju izmisliti kako bi bližnjem dohakao! Posmatram bojeve glave koje, kako veli Hamza, pogađaju na toliko i toliko i zamišljam lica onih samrtnika kojima se Posejdon prvi put na takav način ukazao.

Vraćamo se istim putem, osijanim, sada, suncem i pričamo o spravama koje smo vidjeli. Pred ulazom u park, na klupama s obje strane mosta, galame, pijući, neki momci. Jakne su im crne, glave izbrijane. Bojimo se, možda su skinhedsi.

A, ne, kažem čvrstim glasom, njih nema na suncu. Zašto, pita dijete. Zato, velim, što bi im sunce opržilo glavudže i zato što bi se u svojim crnim odorama pokuhali k’o rakovi. U tom času sunce kao zinat zađe i zemlja, opet, surovo zamrkne. Ovdje su rijetki vedri dani i ovo je, od aprila naovamo, prvi koji je počeo sunčano. Gledam dijete i stidim se onog što sam mu rekao. Dovoljno je mudro da zaključi šta mu je pisano.

Prisjećam se, uz svu muku, kapetana Nema i počinjem s pričom, ne skidajuć oči s ćelavaca i njihovih kretnji.

Prolazimo, tako, pored i oni nas ne diraju.

Nova gradska biblioteka u Malmeu o kojoj se od jeseni naovamo nakuruje neprestano, izgleda užasno: ogromna, kockasta građevina u sivome staklu i sivom željezu. Kada uđeš unutra, prestravi te količina i silina blještećih aparata koji sliče na hladnjake. Nigdje polica s knjigama. Kompjuteri, kompjuteri, bijeli bljesci, varničenja i zujanje u vazduhu. ”Jedna od najljepših biblioteka u Evropi – informativni centar XXI vijeka”. Milo nam je, milo, velim naglas, blehnuć uokolo.

Snalazimo se nekako i penjemo na treću platformu. Hamza ostaje na tehnici, a ja pratim strelice koje vode ka književnosti na stranim jezicima. Nalazim je, nakon dugog hoda, pod samim potkrovljem. Na polici serbo-kroatice desetak starih, svehlih knjiga! Aj, moje žalosti! Kompletirao sam neugodu na dječjem odjelu. Našao sam samo dvije knjige. Pjesme O. Župančića i prvu polovinu Lovrakovog romana Vlak u snijegu.

VIKEND, dakle. Lutali malo po gradu. Zatim: talijansko prvenstvo u fudbalu.

Noću, iza dva, E. šapuće: – Ustani, neko se šunja uz prozore.

Jeza, mrko-srebrnasta zraka, ljuljanje krošnji drveća, izlomljeni zvuci.

Mačka. Pogriješila prozor; grebe po našem, malo bi svratila. Izgubljeni san, tuga koja se razliva pod nama kao pišatak ispod djece, i ne da nam da zaspimo.

OSPE SE pljusak, hrupi vjetar, ogrne tuga, nesvjestica. Fakture, utuženja, kuverte, lutanje po listama sa nevraćenim knjigama.

Tako, do podneva.

Išao, zatim, do projekta ”Bosanci pomažu Bosancima”; desetak ljekara, psiho-socijalna preventiva, pokriće Šveđima za novac sa humanitarnih bh. računa. Zlo, trvenje, mučna borba za liderstvo između dr. Emira, dr. Samira i dr. Melihe. ”Rojal”, udruženje uticajnih i bogatih, ima namjeru prihvatiti jednoga Bosanca, pa su ovi poludjeli. Dr. M. gura svog muža i zeta, dr. E. gura sebe, sijevaju faksovi iz tame, žare se telefonske slušalice, rasprodaju duše, rodoljubi.

Jata krasnih, dugonogih djevojaka po lundskoj kaldrmi.

PONEDJELJAK, 24. 06 ’96. Još 10-15 dana i valja nam se oprostiti sa malom bibliotekom Vester, sa Inger i Anitom.

Već počinjem da tugujem. Posljednjih mjeseci, sve mi je značila.

Dala mi je sigurnost; kad sam među knjigama, ja sam moćan. Otvorila mi je svoje kataloge, kao i kataloge ostalih biblioteka (naše knjige u bibliotekama grada Malmea, na primjer). Radio sam, stišao nervozu do podnošljivih granica.

Zbogom, draga biblioteko, zaštitnice duša otpisanih. Neka te Bog čuva nemarnih čitalaca i marljivih pisaca.

 
Iz knjige Dani u Valhali

Peščanik.net, 06.10.2010.

• Dani u Valhali I

• Dani u Valhali II

• Dani u Valhali III

• Dani u Valhali IV

• Dani u Valhali V

• Dani u Valhali VI