U tekstu Marka Milanovića, „Haška presuda Gotovini“, objavljenome 17. travnja stoji: „Netačno je dakle reći, kao što je to izjavio prof. Puhovski, ‘da je transkript brijunskog sastanka jedini dokaz na kojem se temelji teza o udruženom zločinačkom pothvatu, [te]… da je Čermak oslobođen samo zato što nije bio na tom sastanku.’“ U tekstu u „Večernjem listu“ 16. travnja napisao sam, međutim, nešto drukčije: „sudsko je vijeće, očito, smatralo da se udruženi zločinački pothvat u bitnome zbio na Brijunima, a ne u ‘Krajini’. Čini se da je to i osnovni razlog zbog kojega je Čermak oslobođen, a da nije ni uzeta u obzir, primjerice, činjenica Gotovinina izbivanja s područja na kojemu su se zbivali zločini u vrijeme toga zbivanja.“
Ostavi li se po strani (ipak važna) razlika u formulacijama, problem je Milanovićev u tomu što združeni zločinački pothvat razumije bez njegova bitnog, komunikacijskog sastojka. Jer Vijeće je jasno zaključilo: „predočeni dokazi ne pokazuju da je Čermak bio član udruženog zločinačkog pothvata niti da mu je namjerno ili značajno doprinio“. Drukčije rečeno, nema dokaza da je znao za dogovor koji je bio usmjeren na etničko čišćenje, premda Vijeće konstatira, primjerice „da je Čermak poricao i sakrivao zločine počinjene u Gruborima 25. kolovoza 1995.“ Bilo bi doista teško dokazati da „skrivanje zločina“ nad Srbima nije doprinijelo etničkome čišćenju (pa makar i ne baš „znatno“), pa se Milanoviću, pogrešno, čini da je Čermak „oslobođen pre svega jer nije dokazano da je imao ulogu u proterivanju srpskog stanovništva“.
U bolja vremena pravo je počivalo na logici, te od toga ne bi ni sada trebalo odustati. Riječju: združeni pothvat logički pretpostavlja dogovor, sve ostalo slijedi; taj je dogovor u presudi smješten na Brijune, a sve ostalo je tumačeno kao izvršenje – zato, uostalom, ni riječi o zapovjednoj odgovornosti, niti o konkretnim činima osuđenika/oslobođenika.
Peščanik.net, 28.04.2011.