Dvadesetak se već godina neumorno reciklira naizgled elegantno jednostavna, a u mnogome zapravo pogrešna fraza: nema demokracije bez kapitalizma, niti kapitalizma bez demokracije. Na osnovi iskustva razmjerno je jednostavno pobiti drugi dio rečene formule. Čak i ako se razdoblje prvobitne akumulacije ostavi po strani dostatno je sjetiti se zbivanja u posljednjih pola stoljeća, pa da se vidi kako je uspješan bio kapitalizam u Pinochetovu Čileu, u tri desetljeća generalskih diktatura u Južnoj Koreji ili za vrijeme Čang Kai-šeka na Tajvanu. Posebno bi vjerojatno trebalo raspraviti o spektakularnome (kronologijski postkomunističkom!) uspjehu kineskih komunista – uvjerljivo su pokazali da i kapitalizam mogu voditi uspješnije od kapitalista samih (ili, riječima njihova još važećega programskog slogana, da su efikasniji eksploatatori od stranih imperijalista i domaćih kompradora).
Nema demokracije bez kapitalizma
I dok je s drugom stranom „jednadžbe“ očito lako izići na kraj, ona prva izaziva ozbiljne, dugotrajne prijepore – teorijske i praktičke naravi. Na ovoj strani, međutim, empirijski materijal upućuje na opravdanost uvodne tvrdnje – demokracija (u modernome smislu) doista nije nikada funkcionirala bez kapitalističke društvene „podloge“. Kapitalizam se, uostalom, i uspostavlja kao društveni ustroj uporabom (ali i zloporabom) temeljnih ljudskih prava – sloboda (svakoga muškog) pojedinca od „feudalnih okova“ (kako to postulira „Komunistički manifest“) uvjet je enormnoga ekonomskoga razvoja, ali i epohalnoga zbivanja slikovito sažetoga u glasovitoj Morusovoj formuli „ovce su pojele ljude“.
Real-socijalistički/komunistički poredak jasno je pokazao kakve poteškoće izazivaju sporadična demokratizacijska nastojanja u uvjetima u kojima nema (društvenoga) jamstva političke subjektnosti individue. Neka je vrst nedomišljenoga, spontanog liberalizma inficirala (gotovo) sve analitike političkoga života u tom poretku (ili ipak: u tim poretcima). Činilo se je sve jasnijim da je društveno utemeljeni građanin moguć tek ako je usidren u (privatnome) vlasništvu, no obrat nikako nije bilo moguće uspostaviti – obilato vlasnički utemeljeni pojedinci rijetko su se očitovali kao demokratski aktivisti.
Iskustvo tranzicije
Tranzicija u devedesetima dovela je do toga da su se stotine milijuna bivših podanika doslovce preko noći našle u poziciji građana kojim odlučuju o svojoj sudbini. Pritom je svojevrsna empirijska provjera Rawlsova koncepta „vela neznanja“ doživjela žalosni neuspjeh. U situaciji u kojoj su odlučivali o budućem sustavu novopečeni se građani u značajnoj većini nisu ni obazirali na načelo maksimiranja šansi onima koji imaju najmanje („maximin“), na kojemu Rawls toliko toga bazira. Nasuprot tomu, kladili su se na svoje sposobnosti, u dotadašnjim uvjetima navodno paralizirane, prihvaćajući političke opcije koje su se zasnivale na tržišnoj ideologiji, najčešće primitivno izvedenoj.
Deseci milijuna našli su se u narednim godinama u poziciji nezaposlenih – na što stanovnici nekadašnjega real-socijalističkog svijeta uopće nisu bili pripravljeni, jer je iskustvo s nezaposlenošću u tom dijelu svijeta imala samo Jugoslavija. Manjina je prosperirala, najčešće na način koji je – sa zakašnjenjem, dakako – izazvao zgražanje kod većine. Za razliku od tvrdnji antikomunističkih ideologa, podaci pokazuju da je tek manji dio novokomponiranih bogatuna svoje pozicije uspostavio nasljeđivanjem privilegija iz staroga sustava. Društveni je proizvod – u cjelini – umjereno napredovao, premda polaganije no u ranijim razdobljima – sudeći barem prema službenim pokazateljima.
Odgođeno razočarenje
U takvoj situaciji razočarenje kapitalizmom moglo se očekivati više-manje odmah, no nacionalistička euforija zbog nastanka dvadesetak novih nacionalnih država to je razočarenje kod većine odgodila za nekoliko godina. U državama koje su nastajale u ratnim okolnostima taj je zaostanak protegnut na čitavo desetljeće, pa i više.
Politizacija socijalnih problema u postkomunizmom obilježenim sredinama dogodila se je – kao i obično u ovim perifernim zajednicama – s dvostrukim zakašnjenjem. S jedne strane, politički, pravno, pa i moralno su propuštene (najčešće usustavljene) privatizacijske prijevare, a s druge, svjetonazorske, liberalizam je kao proturežimska ideologija nastavio funkcionirati godinama nakon što je propao ancien régime, jer su novouspostavljeni nacionalistički oblici vlasti s demokracijom i ljudskim pravima postupali nadasve štedljivo. Još se je jednom potvrdilo da za demokraciju nije dostatna sama tržišna privreda.
(U Hrvatskoj je – i opet zbog nacionalističkoga prtljanja po jeziku – došlo pritom do indikativnoga paradoksa u javnome govoru: do 1990. živjelo se u uvjetima političkoga gospodarenja nad proizvodnom sferom, kojoj je stoga odgovarao naziv gospodarstvo, no zvali su ju obvezatno privredom, od 1990. ustrojena je samostalna sfera stvaranja proizvodnoga viška, privređivanja, no umjesto privredom moralo ju se zvati gospodarstvom!?)
Kao da baš kapitalizam smeta
Kada se je sve postupno smirilo, nove su se generacije okrenule kritici liberalizma (u formi učestalih napada na najčešće posve neodređeni „pojam“ neoliberalizma), pa i vlasnički utemeljenoga individualizma. Nacional-privatizacijski kontekst nerijetko je nazivan političkim kapitalizmom (vjerojatno u onome smislu koji koristi Max Weber kada govori o prastarome, „čisto politički osiguranom pljačkaškome kapitalizmu“), iako bi klijentelistički obrazac bio možda interpretacijski produktivniji. Riječju, baš u ime demokracije sve se češće činilo da upravo kapitalizam smeta.
Pojmovni su nonsensi i dalje umnožavani; kapital je neštedimice korišten kao oznaka (veće) količina novca, a ne kao oznaka ulaganja s profitnim ciljem, govorilo se o kapitalistima a ne i o drugoj strani istoga odnosa, zvalo ju se radnicima, proleterima ili eksploatiranima. Sve ovo nisu tek leksički detalji; posljednjih se godina, primjerice, učestalo organiziraju seminari za mlade poduzetnike, a drugu stranu – one s kojima će potencijalni poduzetnici poduzimati nešto e da bi profitirali – nitko i ne spominje, a kamoli da obrazuje.
Kapitalizam i (novovjeka predstavnička) demokracija imaju zajedničke korijene u razdoblju prosvjetiteljstva, te su zbog toga tradicionalno među zapadnim socijalnim teoreticima shvaćani kao neodvojive komponente modernizacije i društvenoga napretka. U novije se vrijeme, međutim, sve više opet naglašava napetost, pa čak i suprotstavljenost demokracije i kapitalizma.
Ogromna nejednakost bogatstva koju stvara moderni kapitalizam, otežava mogućnost političke jednakosti i izaziva nerijetko zbrzane reakcije. Dobro je to pokazala nedavna reakcija Društva za njemački jezik na uporabu sintagme Marktkonforme Demokratie (demokracija suobličena tržištu) u jednome govoru Angele Merkel. Dobri su germanisti, međutim, energično krenuli i u obranu digniteta političkih pojmova, a ne samo jezika, tvrdeći kako je „demokracija apsolutna norma koja je nespojiva s konformnošću ma kojoj instanciji“. Vjerojatno bi najbolji komentar ove spoznajne i kategorijalne naivnosti bio u poslovici iz jedne druge tradicije: Se non è vero è ben trovato. Bilo bi doista lijepo moći vjerovati u demokraciju kao „apsolutnu normu“, no političkim to formama ne samo da nije dano, nego i ne treba biti njihovom značajkom (ne želi li se totalitarno nametanje životnih obrazaca).
Organ za zaštitu vlasništva
Iz česte tvrdnje da je tržišni pluralizam olakotna okolnost pri uspostavi političkoga pluralizma ne vidi se povijesna realnost, koju promašuju kako ideolozi tržišta (jer ne vide njegovu bitno utopijsku konfiguraciju na kategorijalnoj razini), tako i ideolozi ne-tržišne društvenosti (koji utopijski kane u potpunosti nadomjestiti „nevidljivu ruku“ tržišnoga društva, upravljanjem koje dolazi izvana, iz zajednice). Ne slučajno, dvojica mislioca na koje se nadovezuje dvije (od tri) bitne klasične ideologije, Locke i Rousseau, gotovo identično razumiju državu – kao organ za zaštitu vlasništva. Činjenica da to Rousseau smatra (ponajprije moralno) pogrešnim ne mijenja na konsensualnoj dijagnozi o ključnoj ulozi aparata moći koji održava mogućnost tržišta (pa i kapitalizma).
Liberali su s vremenom zapostavili realistične pretpostavke vlastite ideologije i nerijetko zapadali u nesuvisle ideologeme tvrdeći kako će tržište takorekuć po sebi demokratizirati političku zajednicu (na to su desetljećima nasjedali komunistički reformatori – od Evseija Libermana do Ante Markovića). No, za održanje je demokratske zajednice funkcionalno tržište očito potrebno, pa i njegove promjene kroz krize – koje Schumpeter naziva „kreativnim uništavanjem“.
Nužna intervencija
Čini se da svakidašnjica demokratskih zajednica jasno demonstrira kako one u svojem funkcioniranju – koje počiva na postulatu (apstraktne) jednakosti – nužno dospijevaju u sukob s vlastitim društvenim suputnikom, sa zaoštravanjem društvenih nejednakosti i privilegija, koje je tržištu imanentno. Intervencija postaje nužnom, jer ipak je ostalo malo onih na koje bi se i danas mogla primijeniti dobro pogođena Keynesova formulacija: kapitalizam je zaprepašćujuće vjerovanje da će najgori ljudi učiniti najgore stvari za najveće dobro sviju. Nazove li se pak tu intervenciju države političkim kapitalizmom (što odgovara dugoj tradiciji desnih liberala) samo će se repetirati osnovni nedostatak njihove teorije, njezino zapadanje u praznovjericu koju Keynes tako dobro opisuje.
Banka, 11.12.2012.
ZaMirZine, 22.12.2012.
Peščanik.net, 24.12.2012.
