Po završetku utakmice Hrvatska – Island, nogometna zvjezda Josip Šimunić izvukao je odnekud poveći megafon i u njega zaurlao: „Za dom!“, stadion, to jest trideset tisuća ljudi, euforično je uzvratio: „Spremni!“, i taj  fašistički pozdrav – u Hrvatskoj inače zabranjen zbog konotacija na zločine nekadašnje ustaške države – upravo odlično oslikava stanje u Hrvatskoj, u kojoj već nekoliko mjeseci nacionalistička desnica, branitelji, svečenici, opozicija, neumoljivo marširaju ulicama, stadionima, televizijskim emisijama, uvjeravajući javnost u svetogrđe istospolnih zajednica i u opasnost koju srpsko pismo ćirilica predstavlja za opstojnost nacije.

Stvari su uglavnom otišle predaleko da bi se moglo govoriti tek o sporadičnim, pojedinačnim ispadima, nego je riječ o ukupnoj atmosferi impregniranoj mržnjom, o opasnom koračanju unazad jedne države čiji se dobar broj građana ponaša kao da je pušten s lanca onoga trenutka kad je Hrvatska postala članicom Evropske Unije, a ova prestala glumiti tutora i odgojitelja, te svoju novu članicu prepustila sebi samoj.

Od toga trenutka Hrvatska se, tek nešto primitivnijim metodama, užurbano počinje uklapati u model sve snažnije evropske konzervativne desnice. Nedavni događaji u Vukovaru kada su, prilikom obilježavanje ratne obljetnice toga grada, čuvari nacionalne mitologije grubo zapriječili državnom vrhu i stranim diplomatima dolazak na tamošnje groblje, mnogi su analitičari i državni birokrati lakonski ocjenili povratkom u devedesete, čime se na neki način aktualna vlast pokušava amnestirati od odgovornosti što je Hrvatska opet postala mjestom izrazito neugodnog življenja. Istina je, međutim, da  lijevoliberalna vladajuća koalicija protekle dvije godine uporno minorizira ozbiljnu ideološku zagađenost nacije, pa je i fašistički pozdrav „Za dom spremni“ stalno prisutan na brojnim javnim događanjima, u pravilu s izostankom zakonskih sankcija, te smo posljednično stigli i do odbojnog referenduma o ustavnoj zaštiti braka, potom i onoga o zabrani ćirilice, te kordona „heroja“ koji na ulicama legalnu vlast proglašavaju nenarodnom i antihrvatskom. Ali paradoksalna je to prozivka, budući da baš socijaldemokrati nikako ne žele iskoračiti iz retrogardne mitologije nacije i zato loša socijalna situacija, za koju ova Vlada evidentno nema rješenje, ovdje nikako nije jedino opravdanje za kaotično društveno stanje.

Stvar se, naime, s lijevom vladajućom koalicijom samo ponavlja, a evo i kako. Kada su 2000. godine socijaldemokrati prvi put preuzeli vlast, ekonomske su prilike bile dobre, standard građana je rastao, ali Vlada je svejedno pokazivala snažnu nevoljkost da se rješi teškog, antidemokratskog, nasljeđa Tuđmanova režima. Tada je po istom scenariju nacionalistička desnica upriličila masovni skup na splitskoj Rivi, pod egidom „Marš na Zagreb“, organiziran tobože zbog zaštite jednog notornog ratnog zločinca, kasnije osuđenog na 12 godina zatvora, a zapravo s ciljem rušenja aktualne vlasti. Svi protagonisti uličnih nereda bili su isti kao i danas, to jest takozvani branitelji, Crkva, opozicija, razni društveni talog, no, umjesto hrabre i odlučne reakcije, socijaldemokrati tadašnjeg premijera Račana mlitavo su nastavili koketirati s nacionalistima, paktirati s ratnim zločincima, tolerirati nacističku dreku na stadionima i opasnu medijsku šovinističku propagandu, prezirati vlastite birače i one rijetke nezavisne, lijeve medije. I naravno, tri godine kasnije izgubili su izbore, a vladanje državom ponovo je preuzela konzervativna desnica.

Sve se to dakle dogodilo u mnogo boljoj socijalnoj situaciji od ove današnje, potpuno pesimistične, koja je sama po sebi plodno tlo jačanju radikalnih ideja. Danas na ustavni poredak, međutim, jurišaju navlas isti protagonisti, ista se retorika koristi na stadionima, ulicama i za crkvenim oltarima, ista je nacionalna uspaljenost i mržnja prema etničkim i seksualnim manjinama. Na istom zadatku našli su se ulični bukači i akademici, pa opće desnilo, eto, predvodi jedan pisac, danas dementni fašist, Slobodan Novak, svojom degutantnom epistolom o homoseksualnoj manjini koja je „devijantna i nakaradna“ i „uznemiruje većinsku javnost“. Strašna poruka omiljenog pisca iz školskih čitanki jest da bi „takve“ naše sugrađane valjalo otpraviti u logore, tamo gdje ih je jednom davno već slao hrvatski nacistički režim, s veselim sloganom: Za dom spremni!

Sve je dakle isto kao i prije trinaest godina, jednak je scenarij rušenja nepodnošljivo mrske lijevoliberalne vlasti, ali je nažalost i ta vlast nepodnošljivo ista. Od  površnog, nedorečenog odnosa premijera Milanovića prema otvorenoj diskriminaciji manjina, do njegovih promašenih političkih nagodbi, poput one s nekadašnjim haškim optuženikom, ratnom ikonom, generalom Gotovinom kojemu će, zanemarujući zakone, omogućiti unosni ribolovni biznis, ispuniti mu sve zahtjeve, e kako se ovaj ne bi stavio na protivničku stranu. A onda, gle, evo Gotovine među svojim desničarskim viktimolozima, koji će, skupnim nasiljem, Vladi u Vukovaru poručiti kako je njeno vrijeme isteklo. I doista, ako ne odmah, onda na narednim izborima sigurno.

 
Mladina, 29.11.2013.

Peščanik.net, 01.12.2013.