Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Jeste li gledali Zvezdu protiv Milana? Pretrpani smo utakmicama, fudbal postaje dosadna navika. Ima još velikih mečeva i majstora koji mogu da urade sa loptom sve što ih pretvara u zvezde. Ali, to je ipak samo igra kojom je svet opčinjen iz razloga koji nisu potpuno poznati. Fudbal skoro u isto vreme pokazuje svoje čarobne i mračne strane, to je zabava za sirotinju i posao za milionere ili one koji će to možda postati.

Svaki klinac koji ima nešto dara želi da se izmeri sa najvećima. Takvi dečaci su vlasništvo menadžera prodaje i mešetara i postaju njihovo belo roblje koje se pazari u bescenje i okončava mlake karijere na donjoj granici proseka.

Azijsko tržište vrhunskih no istrošenih zvezda pomahnitalo je od izgubljene trgovačke logike. Portugalski igrač Kristijano Ronaldo, svaku godinu svoje igre prodaje saudijskom El Nasru za 200 miliona evra čiste plate. Uz sve druge pogodnosti u bogataškoj raskoši.

Ovaj podatak možda nema jasne veze sa evropskom Ligom šampiona koja se ove godine igra prvi put u novom formatu. I sa Ronaldom i drugim loptašima koji su sasvim blizu penzije, Azija je daleko iza Evrope po dinamici i kvalitetu igre. Tako misle eksperti kojih je u fudbalu više nego igrača.

Na početku ovogodišnjeg ciklusa takmičenja, Zvezda je bila džak za golove. Ličilo je to na još jedan nesrećan izlet među jače i bolje, mada je u retkim časovima labavog nadahnuća, taj tim pokazivao izvesnu snagu.

Konačno se igrački lego nekako uklopio i uskladio protiv Štutgarta, te je Zvezda vicešampionu Bundes lige dala pet lakih komada. Bio je to početak oprezne euforije. Zvezda je državni projekat i nalazi se pod darežljivom vrhovnom rukom. Komandant Srbije je najdraži navijač i najbolji poznavalac fudbala, kao i ostalih sportova.

Pre dve večeri prvak Srbije je igrao dobro u Milanu. Bio je u najmanju ruku na ravnoj nozi sa velikim domaćinom. U timu Milana nije sve uštimano kako treba, daleko su od svojih najboljih vremena. Zvezda je, videli smo, izgubila utakmicu na samom kraju. Primila je gol posle dva očita uzastopna faula nad igračima odbrane. Oba je španski sudija Hezus Hil Manzano prevideo i pokazao na centar.

Neki eksperti su rekli da je to krađa, neki da je gruba, nedopustiva greška. Bilo je više raznolikih teorija zavere i traženja motiva zašto je Manzano bio toliko namerno slabovid u trenucima kad to nipošto ne sme da bude.

Ali, ovo ipak nije tekst o fudbalu, niti prilog uobičajenim lamentima posle okolnosti u kojima osećamo da su naši sportisti zakinuti ili oštećeni.

Trener Crvene Zvezde Vladan Milojević nije uspeo da se uzdrži i bude na nivou svojih igrača koji nisu komentarisali ključni trenutak utakmice (nedosuđeni faul), nego samo svoju igru i igru tima. On je rekao da je sve što se događalo izgledalo kao oružana pljačka, da nas ne žele među velikima. Bolje je da igraju sami sa sobom, rekao je trener. Mi smo Srbi, mali ali ipak veliki, ponosan narod, ponosna zemlja. Ponosan sam na svoje igrače, i na nas Srbe što smo takvi, rekao je. Mi smo izgleda nekome kamičak u cipeli i sada posle ovoga još mi je draže što smo ovako ponosni.

U ovoj teškoj izjavi raspon između jedne krupne sudijske greške (slučajne ili namerne) i patetičnog rodoljublja je ogroman, i sačinjen je od nepotrebnih i neukusnih nadripatriotskih fraza. Kako se izražava nacionalni ponos kod nedosuđenog faula? Takvi su prema nama zato što smo Srbi – to je bilo ključno mesto trenerske besede – a zato što smo to što jesmo, osuđeni smo da trpimo nepravde. U sukobu sa njima i sa delegiranom mržnjom sudija, nas drži nacionalni prkos. Ponosni smo što smo toliko ponosni, rekao bi trener u svojoj epskoj završnici.

Moguće da je trener izrekao mnogo teže reči nego što inače ima običaj pod navalom napetosti, bliskog osećanja nepravde i nervoze koju nije uspeo da stavi pod kontrolu. Uostalom, Srbija i njen ponos nemaju ništa sa tom utakmicom. Da je bilo ponosa ne bi bilo takve oracije.

To je samo sport koji bi morao da bude očišćen od primesa presudne bitke, krvi i tla. Niko nema dobar odgovor zašto bi grešni sudija bio u nekoj zaveri protiv ponosnih Srba i sa kim je to činio. Sveznalica sa Andrićevog venca bi možda rekao da su velike pare otišle tamo kako bi Španac bio učesnik u njegovom svrgavanju. Hibridni rat, ništa drugo. Do kraja nedelje on će izaći pred javnost sa svim podacima.

Na stadionu Đuzepe Meaca u timu Crvene Zvezde nisu igrali samo Srbi. Tu okolnost je trener prevideo, kao i sudija Manzano odlučujući faul.

Daleke 1966. godine, u finalu svetskog fudbalskog prvenstva igrale su Engleska kao domaćin i Nemačka. U regularnom toku tog meča rezultat je bio 2:2. U prvom produžetku Džef Harst je postigao sporni gol za Englesku. U stvari, gola nije bilo, lopta se od prečke odbila od gol linije i vratila u teren. Sudija Gotfrid Dinst je presudio da je to gol. Englezi su dali još jedan, takođe sporan i postali prvaci, prvi i jedini put.

Selektor poraženog tima Helmut Šen nije rekao nijednu reč o nepostojećem golu. Ni tada ni bilo kada. Čestitao je svom kolegi Alfu Remziju titulu prvaka sveta i tako sačuvao sportski ponos Nemačke.

Peščanik.net, 13.12.2024.

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)