Diktator je mrtav. Libijci slave. Narod je pokazao da ima pravo odlučivati o svojoj sudbini, dodaju komentatori. Počinje nova era libijske povijesti – o tome govore naslovi u današnjim medijima koji izvještavaju o ovom izvanrednom događaju, objavljujući sliku okrvavljenog Gadafijevog leša i videosnimku, snimljenu mobitelom, koja se jučer cijelo popodne vrtjela na Al Jazeeri, CNN-u , BBC-ju i svim ostalim svjetskim televizijskim stanicama.
Nije čudo da su Libijci počeli slaviti njegovu smrt dok vijest još nije bila ni potvrđena. Njegovo lice gledalo ih je sa plakata i ekrana 42 godine. Proljetos, kad je Bliskim istokom krenuo val pobune, Gadafi se u ožujku pojavio pred kamerom BBC-a. ‘Vi to ne razumijete’, odgovorio je reporteru kojeg je zanimalo ima li još uvijek kontrolu. ‘Mene moj narod voli!’ dometnuo je samouvjereno i nadmeno: ‘Moji ljudi su uz mene, uvjereni smo da ćemo pobijediti.’
Mač pravde i zakon linča
Očito da ga njegov narod nije volio dovoljno, a to se vidi i iz snimke na kojoj je zabilježen prizor njegovog umiranja. Bolje rečeno smaknuća. U krupnom planu, mutna, zrnata, a ipak dovoljno jasna da se može prepoznati lice omrznutog diktatora dok njegov okrvavljeni leš pobunjenici vuku po zemlji. Službeni libijski izvori kažu da je uhvaćen u unakrsnoj vatri, odnosno da je, napuštajući njegov rodni grad Sirt, Gadafijev konvoj bombardirao NATO, a napala ga je i pobunjenička vojska. Najnovije vijesti, međutim, govore da je usmrćen 9-milimetarskim metkom u čelo. Ubio ga je 18-godišnjak, dok su ga izvlačili iz rupe kraj puta u koju se sakrio. Potvrđeno je i da je pretučen… Bilo kako bilo, snimka je u najmanju ruku uznemirujuća, na što su gledatelje upozoravale TV-stanice. I više od toga. Iako u medijima stoji da je riječ o snimku od povijesnog značaja, jednako je tako točno da je cijeli svijet gledajući taj šokantni prizor svjedočio brutalnom barbarskom činu u kojem je jedan čovjek ubijen kao pseto i u kojem su se borci za slobodu pretvorili u rulju.
Naravno da postoje objašnjenja za ovakvu smrt: rat je, u situaciji u kojoj se Gadafi našao pravna država nije imala šanse… Omar Ashour, direktor bliskoistočnih studija na sveučilištu Exeter, izjavio je za CNN: ‘Postavlja se pitanje o ljudskim pravima i humanitarnom zakonu, o tome je li prihvatljivo prikazati sliku leša na tlu a da nije pokriven – ali mnogi Libijci koji su trpjeli pod njegovom dugogodišnjom diktaturom doživjet će takvo prikazivanje tijela kao pravedan kraj… Gadafi se ni sam nije uzdržavao od brutalnosti. Vješao je ljude javno na trgovima i sveučilištima, tako da su se mnogi borci i aktivisti nagledali takvih prizora u svome životu.’ Usto, fotografije predstavljaju udarac moralu njegovih pristaša, zaključio je gospodin Ashour, na neki način potvrđujući da je Libijcima bilo potrebno da videsnimku, ma kako šokantna ona bila. Na koncu konca, tradicija izlaganja leševa ili glava zarobljenih i smaknutih neprijatelja nije ništa novo ni nepoznato – jedino što bi čovjek pomislio da je to civilizacijski daleko iza nas.
Ima li pravednika među gledateljima?
No, ovo je tek jedna strana priče. Druga je strana pitanje – što ona znači za gledatelje širom svijeta? Zašto je, naime bilo potrebno iznova i opet iznova prikazivati višeminutnu mučnu scenu, pa makar umirući bio i omrznuti diktator? To zapravo gledatelje stavlja u situaciju gledatelja snuff filmova, u perverznjake koji se naslađuju smrću. Dakako, nitko nije prisilio gledatelje na to, nisu morali gledati krvavi spektakl linča i ubojstva uživo, bili su upozoreni, imali su mogućnost izbora… Pa ipak, one koji su se odlučili na gledanje – a takvih je sigurno bila većina – te snimke su pretvorile u svjedoke okrutnog obreda smrti. Gledajući ga, učestvovali smo u njemu i tako sami postali barbarima. Ne bitno različiti od Rimljana u publici arene ili ljudi koji prisustvuju kamenovanju preljubnice u nekoj arapskoj zemlji. Jedina je razlika da se gladijatorski spektakli odvijaju podalje od nas. Jer, barbarstvo moderne civilizacije, čijim se dostignućima i institucijama inače volimo dičiti, ogleda se upravo u činjenici da gledatelji ne okrvave ruke. Oni sjednu pred ekran i gledaju spektakl smrti. Činjenica da ga gledaju – dakle, gledanost sama – onaj je palac koji su stari Rimljani okretali gore ili dolje odlučujući o sudbini gladijatora. Ili, ako hoćete, onaj kamen bačen na preljubnicu… Oni nesretnici koji su zarobili Gadafija, još su možda nešto i riskirali. Modernom gledatelju tehnologija, televizija i internet, danas omogućuje ovu vrstu elegantnog sudjelovanja. Zar smo zbog toga manje barbari?
Tportal.hr, 21.10.2011.
Peščanik.net, 23.10.2011.
