grafit devojčice sa balonom u obliku srca, Banksy

Banksy

Štip, Socijalistička Republika Makedonija 1984. Kapetan Vidoje Milošević – jaje-glava, obilni brci – drži četni zbor, objašnjavajući vojnicima nešto čega se ne sjećam tačno, pošto je to zapravo bio jedan od njegovih mnogih načina da ponizi i namuči beslovesnu vojničku množinu, u kojoj sam ja bio samo slabo dvadesetogodišnje tijelo. “Kad imaš ženu”, objašnjavao je kapetan Milošević, sa tipičnom zločinačkom suptilnošću, “ne daš da je drugi jebu – ti je hraniš, ti je jebeš”. Ja se sjećam mučnine koju sam tad osjećao dok se većina drugova vojnika sa zadovoljstvom kliberila. I sjećam se da sam se te dogodovštine sjetio početkom bosanskog rata (gdje je, siguran sam, kapetan Milošević sa zadovoljstvom operisao), nakon što se pokazalo da su glasine o masovnim silovanjima bošnjačkih žena tačne. Bilo mi je jasno da je entuzijazam Vojske i Bandi Republike Srpske bio direktno povezan sa jednostavnom muzjačkom filozofijom kapetana Miloševića – ako su žene imovina, onda je silovanje samo uništavanje neprijateljske imovine. Primjedba kapetana Miloševića (koji je vjerovatno dogurao do čina đenerala) također je ukazivala i na nešto isuviše očigledno da bi bilo vidljivo – vojska je muška rabota, te su njegove mudne primjedbe pretpostavljale mušku solidarnost među vojnicima, testosteronsko bratstvo i jedinstvo, kojeg ja nikad nisam imao dovoljno – u vojsci sam se obrijao sve skupa četiri puta, manje iz dlakave potrebe nego iz dosade i obijesti.

JNA je, smatralo se, bila vezivno tkivo (za koje se ispostavilo da je vrlo kancerogeno) jugodruštva. Ako je to tačno (a u dobroj mjeri jeste) to društvo je bilo vrlo muško – svi su bili braća, a žene su bile zaove. Nacionalna vojska je neophodna pretpostavka nacionalne države, koja je uvijek muška, te je logično da i vojska mora biti ekskluzivno muška. U tom smislu, masovna silovanja bošnjačkih žena – u umovima počinitelja način da se pokaže superiorna srpska muškost – imala su za cilj učvršćivanje muško-nacionalnog jedinstva. U svojim morbidnim priznanjima, Borislav Herak priča kako ga je komandir slao u prisilni bordel u Vogosci, zajedno sa drugovima vojnicima, zato što je to pojačavalo „moral.”

Bez obzira na broj i vrstu počinjenih zločina, sve nacionalne vojske su strukturalno muške, a monolitnost nacije zavisi od monolitnosti muške vojske, od čvrstine veza među muškarcima u vojsci, a i šire. Otud američka vojska već duže vremena ima problema sa uključivanjem žena u svoje redove. Iako su žene već poodavno, još od Drugog svjetskog rata, bile uključivane u američke vojne rabote (uglavnom u administrativnim i logističkim jedinicama), pritisak da se žene uključe u borbene jedinice relativno je novijeg datuma. Rovovi i front-linije su uvijek bili muški domen, gdje nikad nije nedostajalo (nacionalne) solidarnosti – Spasavanje vojnika Ryana (film koji nema govornih ženskih uloga) tipičan je primjer.

U posljednjoj deceniji, međutim, sve je veći broj žena u nekad ekskluzivnim vojnim akademijama, kao što je i veći broj žena u borbenim jedinicama. To, naravno, proizvodi veliki otpor kako vojske, koja je tradicionalno leglo bijele muške moći, tako i ultraameričkih patriota za koje je svako labavljenje tradicionalnih političkih struktura – uključivanje žena i etničko-rasnih manjina u bilo kakve političke procese – napad na slatki američki san. Svako uključivanje slabašnih žena u život nacije dovodi do slabljenja nacije, jer dovodi do slabljenja veza među muškarcima. Konzervativne snage, međutim, teško mogu zaustaviti promjene, a njihova rigidnost je mnogo manje zanimljiva od tzv. „liberalne” Amerike, koja prividno spremno prima promjene u odnosima spolnih američkih snaga.

Šarena laža Hollywooda je izraz te „liberalne” Amerike, što nije ni blizu istine, jer je Hollywood samo gigantska ameba koja poprima oblik političke posude u kojoj se nalazi. Posuda je, u ovom trenutku, klintonovski centrizam, kao što je u prošloj deceniji bio reganovsko desničarenje. Hollywood se bez ikakvih problema prešaltao sa neofašističkog Ramba na idiotski neoliberalnog Foresta Gumpa. Ali takva brza promjena zavisi od sposobnosti holivudske mašinerije da potisne u oblast politički podsvjesnog (termin Frederica Jamesona) društvene strahove i nedoumice. Dok Hollywood svjesno radi na proizvođenju slika harmonične Amerike, bez obzira na vladajuću političku filozofiju, istovremeno potiskuje sve konflikte (koji se ne mogu rijesiti happyendom) u vlastitu političku podsvijest. Tako su „estetski” krajnje nezanimljivi filmovi, nenamjerno i nesvjesno „politicki” zanimljivi, budući da sadrže kontradiktorne političke impulse, koji su vidljivi kao „estetske” greške i nedosljednosti.

Evo primjera:Generalova kćerka, film u kojem je John Travolta vojni detektiv koji istražuje ubistvo i moguće silovanje ženskog oficira, kćerke generala koji je vrlo visoko na ljestvici moći. Da ne razotkrivam velike i dosadne tajne zapleta, film s jedne strane želi da pokaže površnu solidarnost sa ženama u vojsci, da napadne vojne muške šoviniste, a s druge strane je potpuno i morbidno opsjednut izmrcvarenim ženskim tijelom i spektaklom silovanja.

Također, seksualnost ženskog oficira je potpuna i opasna misterija, koja uglavnom potiče iz njene duboke želje – koja također motiviše sve ostale njene postupke – da je voli njen tata general. Iako je generalova kćerka briljantna i prelijepa i sve ostalo što ide uz to, sve je to nula bodova, jer je njen tata ne voli. Drugim riječima, ne samo da su žene u vojsci uvijek izložene opasnostima kojima muškarci mogu odoliti (grupno silovanje, recimo), nego to ništa ne znači ako nije potvrđeno očinskom ljubavlju. Svaki otac je osnivački otac, a žena može biti primjeran vojnik i primjeran pripadnik nacije samo ako moćni otac blagoslovi njeno slabašno biće svojom ljubavlju – prvorazredan primjer nacionalne političke podsvijesti. U Generalovoj kćerci tata general je isuviše sebičan da blagoslovi svoju kćer i spasi je, ali zato je tu John Travolta, tipični holivudski muški individualni heroj – navodni otac svih nas i nimalo slučajno čovjek koji je glumio Clintona (nacionalnog ploditelja) u Primarnim bojama.

Generalova kćerka jedan je od stotina holivudskih filmova koji su priključeni na američku političku podsvijest. Zapravo, može se reći (pa hajde da kažem) da bi Amerika bez Hollywooda pukla pod pritiskom vlastite podsvijesti. Ej, kad bi Bosna mogla naći nekog masovnog terapeuta da se bavi njenom mutnom političkom podsviješću, gdje bi joj kraj bio.

BH Dani, 02.07.1999.

Peščanik, 02.08.2009.