Jacek Yerka, Zielona Era bit.ly/1xjAlWj

 
Mada je još rano za procenu da li će samit šefova vlada Zapadnog Balkana, prošle sedmice u Berlinu, rezultirati nekom koristi za privrede Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Albanije, zanimljivo je obratiti pažnju na različitu recepciju ovog skupa u medijima država učesnica.

Pre nego što pokušamo da iznesemo hipotezu o tome ko je u Berlinu najbolje prošao kod nemačke kancelarke Angele Merkel, treba prvo odgovoriti na pitanje zašto je do ovog skupa i došlo, „van sezone“ redovnih diplomatskih skupova multilateralnog tipa, a baš u danima izbora novih funkcionera u Evropskoj komisiji? Naime, iako je službeno istaknuto da je skup zakazan kao demonstracija posvećenosti Evropske unije okončanju svog proširenja na Balkanu i kao izraz otklanjanja sumnje da Nemačka stoji iza poznate Junkerove izjave da EU treba da načini „pauzu“ u procesu prijema novih država članica, jasno je da se okupljanje balkanske družine u Berlinu ne može posmatrati van konteksta ukrajinske krize i raznovrsnih konotacija koje na ekonomije siromašnih zemalja na evropskom jugoistoku može imati trgovinski rat između Rusije i EU (između ostalog).

U tom pravcu najeksplicitniji je bio Borut Šuklje, savetnik iz Agencije za strateške studije, koji je u ljubljanskom Delu (od 30. avgusta) doslovno izneo tezu da je berlinska konferencija bila namenjena raspravi o posledicama izgubljenih investicija u Južni tok, to jest – „amortizaciji tog investicijskog gubitka i njegovih političkih posledica“. Valjda je otuda i lansirana teza da je Nemačka spremna da organizuje oko 12 milijardi evra za strateška ulaganja u Zapadni Balkan.

U Hrvatskoj je uoči berlinskog sastanka naglo podignut publicitet sada već starom projektu jadransko-jonskog autoputa, za koji je rečeno da će biti „u središtu rasprave“ kod nemačke kancelarke. To je, uostalom, bio zajednički cilj premijera Hrvatske, BiH, Crne Gore i Albanije, koji je formulisan na „pripremnom“ julskom sastanku za Berlin, a u Cavtatu. Reč je o već dve decenije poznatom projektu koji bi do 2050. godine, autoputem dugim oko 1.200 kilometara, povezao Kopar u Sloveniji i Igumenicu u Grčkoj, preko BiH i Crne Gore, a navodno bi se uklopio i u nemački interes za brzom saobraćajnicom do Istanbula.

Dakako, na spomenuti sastanak u Cavtatu izgleda da nije bio ni pozvan premijer Srbije, iako je i Srbija članica „inicijative brdo – Dubrovnik“, u okviru koje je i ovaj projekat kadgod promovisan za bolju transportnu budućnost na Balkanu. Taj dugoročni projekat, u kojem poneko paralelno uz drum smešta i prugu, a Hrvatska sada i plinovod (reč je poznatoj ideji jadranskog gasovoda preko Grčke i Turske), međutim, iz konkurentskih razloga ne odgovora ne samo Srbiji, nego ni evropski mnogo moćnijoj Italiji. Ne samo zbog tradicionalnog shvatanja da je Jadransko more zapravo italijansko „mare nostrum“ – nego više zbog toga što značajan transport do Albanije i Grčke (a sve više i do Crne Gore) ide preko italijanske čizme, pa se trajektima prebacuje u saobraćajno dosta izolovane zemlje na istočnoj obali Jadrana i Jonskog mora.

Iako Hrvatska štampa i dalje piše da je jadransko-jonski autoput (JJA) bio glavna infrastrukturna tema na berlinskom sastanku, neki posmatrači iz Slovenije smatraju da se u tome nije uspelo i da je galama oko tog projekta trenutno više u funkciji podizanja cene koncesiji na više od 1.000 kilometara hrvatskih autoputeva, za koju je raspisan tender, sa očekivanjem da će Hrvatska na njemu „monetizovati“ svoju mrežu brzih puteva za najmanje tri milijarde evra. Reč je o koncesiji u kojoj bi investitori tom mrežom mogli gazdovati u narednih 50 godina (sada su obaveze za otplatu gradnje ovih puteva oko četiri milijarde evra, a do kraja otplate će s kamatama narasti na osam milijardi evra). Ipak, utisak je da Hrvatska i zainteresovane države doista nisu mnogo postigle oko jadransko-jonskog koridora u Berlinu, pa je, na primer, zagrebački Jutarnji list posle samita izašao sa dva provokativna naslova: „Zaokret politike EU u našoj regiji – Hrvatska zbog recesije gubi status lidera, Njemačka se okreće Srbiji“ i „Njemačka je Srbiji namijenila ulogu nove predvodnice regije“.

Ostavljajući po strani unutrašnjepolitički kontekst spomenutih naslova u Hrvatskoj, valja primetiti da je srpski premijer Aleksandar Vučić ovoga puta u Berlinu spretno „torpedovao“ pripremljeno komšijsko upozorenje da se Srbija transportno može zaobići ne samo kroz Rumuniju i Bugarsku, nego i uz Jadran. Pre svega tako što je ponudio Nemačkoj prihvatljive projekte autoputa Niš – Priština, rekonstrukciju pruge Beograd – Bar i obnavljanje pruge Beograd – Sarajevo. No, problem je što su Srbiji od brzih autoputeva i pruga mnogo hitnije potrebne drugačije investicije, pre svega one u industriju, to jest investicije koje će već sutra zaposliti nezaposlene i doneti „brze“ javne prihode za ispražnjenu državnu kasu.

 
Novi magazin, 05.09.2014.

Peščanik.net, 05.09.2014.