Mehmet Ali Ağca – najpoznatiji svjetski luđak poslije Toma Cruisea – čovjek koji u svom zdravstvenom kartonu ima upisan staž pljačkaša banaka, međunarodnog terorista, pripadnika Sivih vukova i plaćenika tursko-bugarske mafije, ubojstvo novinara Abdija Ipekçija, atentat na papu Ivana Pavla Drugog, trideset godina zatvora i spektakularno obraćenje na kršćanstvo, nakon čega se proglasio Sinom Božjim Vječnim Isusom Kristom i objavio “kraj svijeta do kraja ovog stoljeća”, izašao je ovih dana na slobodu i zaželio ostatak svoje zemaljske misije proživjeti u katoličkoj Hrvatskoj.

Bogami – prvo je što sam pomislio – na dobrom smo glasu.

“Rado bih došao živjeti u Hrvatsku. Hrvatska je katolička zemlja, a ja sam katolik, Isus Krist, Božji poslanik, a ne Božji Sin, kako piše u Bibliji kakvu poznajemo“, poručio je danas 52-godišnji Ağca. “Spremam se napisati novu Bibliju i ispraviti pogreške, i volio bih to učiniti u Hrvatskoj.“

I smije li proroku Mehmetu rečenom Vječnom Isusu Kristu itko razuman zamjeriti na izboru? Ono što su Maldivi ili Sejšelski otoci za turiste, to je Hrvatska za fundamentalne bolesnike.

Čitao je, naime, Mehmet Ali Ağca u zatvoru o čudesnoj jednoj zemlji katoličkoj, u kojoj pacijenti poput njega ne dobivaju samo svu potrebnu njegu već i lijepe državne apanaže i budžetske sinekure. A ako je bolesnik još i međunarodni terorist sa pokojom reckom na duši, još bolje: teroriste, atentatore i ubojice tamo čekaju ordeni narodnog heroja, plaće u ministarstvu obrane, visoki oficirski činovi, još više penzije, a potom i zgodne spomen-ploče, ulice, trgovi i dirljivi nekrolozi u novinama.

U toj neobičnoj zemlji Hrvatistanu, pričao je gorljivo Ali Ağca svom cimeru u istanbulskom vojnom zatvoru Maltepe, ljudi s njegovom dijagnozom su biskupi i nadbiskupi, vojni ordinariji, urednici utjecajnih katoličkih novina i ugledni članovi zajednice, posve slobodno drže koncelebrirane mise i nastupaju na televiziji, podučavaju u školama, blagoslivljaju brodske dizalice, organiziraju molitvene zajednice u sportskim arenama, liječe neizlječivo bolesne, istjeruju Đavla, promoviraju pornografsku literaturu, nose vatreno oružje, snimaju pop-albume i mjuzikle, slikaju krvlju, postavljaju Isusove kipove u morske pećine i pišu novinske uvodnike.

– Sereš! – u nevjerici će cimer, neki ujgurski Turčin, sitni kriminalac s Bazaara što je u zatvoru oslobodio svoju ženstvenost, preobratio se na kršćanstvo i upisao u anglikansku crkvu, pa sad prevodi Act of Supremacy na ujgurski, čvrsto odlučivši jednog dana postati nadbiskupinjom od Canterburyja. – Pišu novinske uvodnike?! To si sad izmislio.

– Majke mi – prisnaži Mehmet Ali Ağca.

– Kako si rekao, Hirvatistan? – zamislio se cimer pljuckajući ljuske suncokretovih sjemenki. – A primaju li anglikanske svećenice?

Tako je najpoznatiji svjetski luđak poslije Toma Cruisea odlučio ostatak svoje ovozemaljske misije provesti u Hrvatskoj. Nabavio je preko zatvorske knjižnice brošure, kataloge i ostalu stručnu literaturu, surfao internetom, gutao sve o Lijepoj Našoj i postao osvjedočeni prijatelj Hrvatske. Prije godinu i pol, recimo, dobio je Ali Ağca gadne batine u zatvorskoj čitaonici, gdje se gledao prijenos četvrtfinala Europskog prvenstva. U kockastoj majici navijao je za svoju katoličku braću i pjevao “Rajska Djevo, kraljice Hrvata“, pa kad je ono Semih Senturk u drugoj minuti sudačke nadoknade drugog produžetka zabio za 1:1, stao je Vječni Isus Krist kukati, plakati i psovati i Alaha i Muhameda i Kemala pašu Ataturka, i na kraju, jasna stvar, dobio batine. Nije bio dva sata Hrvat katolik, a već je najebao. Tada je, kažu očevici, Sin Božji Ali Ağca prvi put gnjevno najavio Kraj Svijeta.

Od tada, pa sve do jučer, sanjao je Mehmet slobodu i na slobodi Hrvatsku. Uvečer, kad bi zatvorski doktor podijelio sakramente Prozaca i kad bi se pogasila svjetla u kaznionici Maltepe, on i cimer, buduća nad­biskupinja od Canterburyja, izmolili bi krunice, a onda bi Ali Ağca zatvorio oči i zamišljao sebe u bijeloj haljini, kako na terasi pastoralnog centra na nekom dal­matinskom otoku vodi seminare duhovne obnove za bolesne i posrnule. A u zoru, gledajući koće kako se vraćaju s mora, piše otac Mehmet Novu Bibliju.

“Ali Ağca peygamber, Papa XII. Pius’in devrinde Turkiye’nin Malatya kasabasinda doğduktan sonra bazi yildizbilimciler doğudan Roma’e gelip şöyle dediler: Hiristiyanlarin krali olarak doğan çocuk nerede?”, isplaženog jezika u rokovnik s logotipom Glasa Koncila polako upisuje velečasni Mehmet Ali Ağca, voditelj Pastoralnog centra Vječnog Isusa Krista na Malom Lošinju. “Roma Başpiskoposu XII. Pius bunu duyunca bütün Roma halkiyla birlikte çok tedirgin oldu.”

– Šta to znači, oče Mehmete? – znatiželjno će Marko Perković, redoviti gost Ağcinih seminara, gledajući u nerazumljiva, kvrgava slova.

– Nova Biblija, Evanđelje po Mehmetu – strpljivo će velečasni. – “Kad se prorok Ali Ağca rodio u Malatiji turskoj u dane pape Pia XII, gle, mudraci s Istoka pojaviše se u Rimu raspitujući se: Gdje je taj novorođeni kralj kršćanski? Kada to doču rimski papa, uznemiri se on i sav Rim s njime.”

– I to je sve što si dosad napisao?!

– Malo ću još dotjerati, ali tako će to otprilike izgledati.

– Divno, ali ako nastaviš tim tempom, bogami ćeš morati malo pomaknuti Kraj Svijeta – u šali će Marko, pa oduševljeno skoči od stola. – Znaš da bismo mogli to i uglazbiti, zvat ću ja Zrinka Tutića i Maju!

– Ne valjda Maju Blagdan? – zapanjeno će velečasni Mehmet.

– Bogami baš Maju Blagdan.

– Oh, ja sam tako počašćen! – pljesnut će rukama skromni Ali Ağca. – Baba, göğün ve yerin Rabbi, slavim te, Oče!

Tekli bi tako mirno pastoralni dani dragog gosta Hrvatske i Kaptola, dobio bi Mehmet i azil i državljanstvo i biskupsku mitru – ako mu je naš Papa oprostio, tko smo mi da mu sudimo? – i čast da vodi koncelebrirano slavlje na Bleiburgu, pojavljivao bi se na televiziji, prepričavao svoje razgovore s prijateljem Ivanom Pavlom, pisao u Glasu Koncila zašto mu ne pada na pamet ići u Jasenovac, u Otvorenom kod Hloverke živo najavljivao Kraj Svijeta, a kod Branke Kamenski u Pola ure kulture zajedno s Anđelkom Kaćunkom i Nives Celzijus objašnjavao fantastičan uspjeh svoje Nove Biblije, najprodavanije hrvatske knjige u povijesti. Uvečer, uz čašu crnog vina, vodio bi duge teološke rasprave sa svojim bratom u Gospodinu Zlatkom Sudcem.

– U svemir? – pitao bi začuđeno biskup Meh­met Ali Ağca.

– Aha – odgovorio bi velečasni Sudac. – Zamislio sam Isusa kao Supermana u letu, ono, desna ruka ispružena naprijed, a na nadlaktici tetovirana poruka mira na hrvatskoj uglatoj glagoljici. Lansirali bi ga raketom Ariana, iz Francuske Gvajane, hrvatska Vlada je već odobrila dvjesto milijuna eura.

– Nije loša ideja, ali ja imam bolju – odgovorio bi turski mistik. – Pazi ovo: hrvatski biskupi na Veliku Gospu nose papi Ratzin­geru poklon, kip Gospe Međugorske u prirodnoj veličini, s licem Julienne Bušić. Ona sva u plavom plaštu, kako je red, a pod plaštom sedam kilograma eksploziva i mali displej koji pokazuje vrijeme preostalo do Kraja Svijeta. A kad joj pritisneš detonator, viče: Isus Krist uekhber!

– Šta ja znam – zamislio bi se Sudac. – Plavi plašt, to mi je malo banalno.

Ali Ağca, priznajte i sami, unio bi malo živosti na našu duhovnu scenu. Ne bi bilo više uopćenih, kukavičkih prozivanja “pojedinaca iz određenih svjetskih centara moći”. “Ja sam Bog, ja sam Sin Božji, Isus Vječni, Sveta Riječ ponovno rođena s kostima i mesom, a Ivo Josipović ima rogove i rep, on je sin Luciferov, yaşasin Hirvatistan, živjela Hrvatska, Bog i Hrvati, Baba, göğün ve yerin Rabbi!”, stajalo bi u jasnoj i nedvosmislenoj uskrsnoj poruci nadbiskupa zagrebačkog, Njegove Uzoritosti kardinala Mehmeta Domagoja Aliagčevića.

 
Globus, 02.02.2010.

Peščanik.net, 02.02.2010.